Zagrebački skinheadsi pokazali da ipak nisu homofobi
Piše: Trpimir Gudar, 20. lipnja 2011
Malo je tko mislio da će se u Zagrebu ove, treće subote u lipnju 2011. okupiti najveći broj pedera i lezbi nego ikada u tzv. Povorci ponosa, pogotovu s obzirom na nedavne tragične događaje u Splitu. No, isto tako, malo je tko mislio da će se zagrebački skinheadsi pokazati tako tolerantnima i miroljubivima, i tako osvjetlati obraz svojem Agramu.
Bilo je lijepo gledati na televiziji prošle subote kako splitski puk udara po pederima, lezbama i ostalim uvezenim provokatorima, ne dopuštajući tako tom dijelu hrvatske pete kolone nametanje perverzne ideologije Zapada. Manje je lijepo bilo ove subote gledati kako isti ti provokatori u dosta većem broju prolaze središtem Zagreba i nesmetano upućuju izazivačke povike zdravom dijelu puka na drugoj strani Trga. Simbolički, povorka ponosnih gejeva i lezbijki svoj je put započela na Trgu žrtava fašizma (bivšem i budućem Trgu hrvatskih velikana), a završila na Zrinjevcu, podno zgrade predstavništva dekadentnog i hegemonističkog Zapada, tzv. Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. Lakoća kojom su oni, na tom putu, prošli središnjim zagrebačkim Trgom bana Jelačića usporediva je samo s lakoćom kojom kritiziraju državu koja ih financira.
Naime, ono što je zadivljujuće kod te družine jest stalna paljba po društvu unutar kojeg prilično mirno i ugodno žive i po državi koja ih isto tako prilično obilno financira. Određena je feministkinja i/ili lezbača u svom svojem jadu istaknula u povorci transparent s natpisom „Bolje biti lezbijka nego HDZ-ovka“, valjda nesvjesna da im je HDZ-ovka Jaca Kosor i omogućila ovo paradiranje središtem glavnog državnog grada, a HDZ-ova policija i osiguravala tu jadnu paradu ponosa od neprijateljski nastrojene rulje. Nije problem biti ponosan i za brak spreman kad te štiti 2000 pripadnika snaga sigurnosti, ali bilo bi u krajnjem slučaju zanimljivo vidjeti te iste spodobe kako isto tako uzdignute glave šetaju gradom sami. Tu sigurnost ovog puta iskoristile su i određene druge marginalne političke skupine, inače u nemogućnosti okupiti se u broju većem od dvoznamenkastog, pri čemu valja istaknuti anarhosindikaliste, nekakve mlade antifašiste, trockiste i sličnu ekstremno ljevičarsku bagru. Ovdje se sama nameće usporedba s nedavno održanim Subversive Film Festavalom, festivalom koji je navodno imao okupiti nekakve subverzivne dijelove društva, odnosno jednostavno rečeno ljevičare. Ekipa se zalaže za odumiranje države, crkve i obitelji te za preraspodjelu bogatstva, a protive se američkom imperijalizmu i potrošačkom mentalitetu. Sama ta njihova zanesenost apstraktnim otporom temeljnim ustanovama europskog društva i protivljenju Americi i konzumerizmu, bila bi sasvim legitimna da u pitanju nije ironična situacija da su isti financirani od strane države, da američki imperijalizam širi njihovu ideologiju po svijetu, a da u širenju svojih ideja i sami pribjegavaju sloganima i strategijama potrošačkog društva. Isto je i s LGBTIQ (odnosno Lesbian, Gay, Bisexual, Transsexual, Intersexual, Queer, op.tg.) pokretom koji, barem što se tiče Hrvatske, djeluje u dosluhu i suradnji s marginama hrvatskog političkog života, surađujući s trockistima, anarhosindikalistima i antifa organizacijama, ali istovremeno primajući pozamašna financijska sredstva od Europske Unije i nekoliko njezinih država članica.
Jedan je komentator na nekom od internetskih portala dobro primijetio paradoks inzistiranja hrvatskih pedera na antifašizmu, naznačivši da su jedni od najvažnijih fašista u Europi u zadnjem desetljeću bili homoseksualci: Pim Fortuyn u Nizozemskoj i Jörg Haider u Austriji (iako, niti jedan od njih dvojice zapravo nije bio fašist, a Haideru niti homoseksualnost nije dokazana, no shvatljiva je bît tvrdnje). Također, zanimljivo je reći da je Michael Kühnen (1955.-1991.), jedan od vođa njemačkih neonacista i tvorac koncepta Freie Kameradschaften, bio homoseksualac koji je umro uslijed komplikacija nastalih zbog zaraženosti HIV-om. Idući dalje u prošlost, nepotrebno je govoriti o Ernestu Röhmu i njegovim SA borcima, poznatima po homoseksualnim sklonostima. Zbog svega toga, neshvatljiv je današnji militantni antifašizam tzv. LGBTIQ pokreta u Hrvatskoj.
Nadalje, neshvatljive su poruke koje predsjednik RH Ivo Josipović pušta u javnost povodom ovih pederskih parada. Uzmemo li u obzir da su moguća samo tri oblika izražavanja stava u vezi tih parada – ilegalan/neprijavljen nasilni skup, ilegalan/neprijavljen nenasilni skup i legalan/prijavljen nenasilni skup (poredano od najviše neprihvatljivog ka najprihvatljivijem obliku, prema vlastima RH) – za zaključiti je da bi predsjednik Josipović mogao i sâm znati vrjednovati skupove u Zagrebu i Splitu. Ako je, pak, logično, osudio neprijavljen nasilni skup u Splitu, ne bi li onda isto tako bilo logično da, u skladu sa svojom izjavom da je „demokratsko pravo naših građana koji se ne slažu da to i kažu, ali (…) na demokratski način“, isto tako pohvali sasvim legalne, demokratske i mirne skupove koje je zadnje dvije godine organizirala Mladež HČSP-a? Zašto predsjednik Josipović to nije uradio, a jeste otvoreno i u potpunosti dao potporu organizatorima tzv. Povorke ponosa? Zašto se predsjednik Republike Hrvatske svrstao na stranu 1-2% populacije te tvorevine?
Ono što je ove godine, dakle, zaista posramilo Zagreb jest činjenica da je ovogodišnji gay-pride bio najveći do sad, brojeći oko 1000-1500 pripadnika, i da izuzev nekoliko osoba skoro nitko nije pokazao nezadovoljstvo time. Inače glasne skupine zagrebačkih boysa i skinheadsa pokazali su zavidnu razinu miroljubivosti. Hoće li ovih 10 godina parade nemorala i nastranosti biti dosta Zagrepčanima te možemo li iduće godine očekivati otpor militantnom homoseksualizmu na zagrebačkim ulicama, ostaje nam za vidjeti.
Nema komentara