• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Suspenzija demokracije



Piše: Dalibor Durdov, dopredsjednik HČSP-a

Sa svojih četrdeset i nešto godina na leđima, a kažu da je to dob kad je vrhunac čovjekovih tjelesnih i intelektualnih potencijala već minuo, pitam se hvata li me to već staračka senilnost ili nešto gadno smrdi u pelenama “mlade hrvatske demokracije”. Više od dva desetljeća, koliko sam uživao u blagodatima Titove Jugoslavije, gledao sam kako drugovi, “narodna vlast”, taj isti narod ubija, zatvara, istrebljuje, guši elementarne nacionalne i osobne slobode – sve to u ime naroda. U svojoj čuvenoj hrvatskoj naivnosti vjerovao sam kako ćemo u krvavim ratom izborenoj demokraciji uistinu sami odlučivati o svojoj sudbini. Jer parlamentarna demokracija u svojoj osnovi nešto je krajnje jednostavno, rekao bih čak nešto najjednostavnije što je čovjek osmislio, jednostavnije od “trule kobile” i sličnih dječjih igara naših tehničkih igračaka lišenih očeva. Ni iz bliza savršena i idealna, sa svojim nebrojenim manama, primjerice mogućnošću da se svaka spodoba, uz određene jednostavne uvjete, pojavi na kandidacijskim listama. Ipak, zaštitni mehanizam određene kvote glasova ne dozvoljava baš svakoj budali da uđe u parlament (premda se poneka tu i tamo i provuče). Ti temeljni postulati demokracije nisu se mijenjali od Aristotelovih polisa do danas, osim kozmetički. Tako se barem čini, ali…

Iako su davno prije stjegonoša novog svjetskog poretka snagu promidžbe shvatili i zloupotrijebili nebrojeni gospodari života i smrti, perfidne metode suvremenih spin doktora dovele su prevaru do savršenstva i uspjele nominalnu vladavinu naroda sasvim pretvoriti u vladavinu nad narodom, s tragičnom razlikom da većina porobljenih individua i dalje vjeruje u svoju slobodu i moć izbora. U orwelovski razrađenoj strategiji medijskog, obrazovnog i socijalnog rata pojedini se svjetonazori, politički programi i stranke glorificiraju, a drugi sotoniziraju. Žalosno, ali koliko se god ljudi 21. stoljeća držali prosvjećenima činjenica je da je neviđena medijsko-promidžbena mašinerija od nas učinila poslušne konzumente tuđih ideja i stavova.

Pa ipak, ostalo je u našem narodu još ponešto od onog iskonskog kršćanskog svjetonazora. Većini se još podiže želudac nad ogavnošću neprirodnih ideja i reagira obrambeni mehanizam tradicionalnog sustava vrijednosti. I tu započinje slijedeća faza poništavanja demokracije, kada se pod krinkom borbe za ravnopravnost u naše pravosuđe, zakonodavstvo i opći društveni poredak pokušava progurati stavove i ideje potpuno strane našem mentalitetu. Tu nastupa moždana smrt demokracije, a započinje kazališna predstava zvana civilni sektor. Reče mi je nedavno jedan prijatelj u šali: “Tko o čemu – ti o udrugama”, ali što mogu kad me toliko boli ta prevara koju mirno konzumira velika većina građana Hrvatske. Štoviše, potpuno sam uvjeren kako su najsnažnije oružje u rukama naših neprijatelja i najveća opasnost za opstojnost našeg naroda i države upravo te famozne nevladine udruge kao klasična peta kolona koja svojim djelovanjem udara na ono na što ne mogu izravno udariti multinacionalne kompanije i strane sile.

Želite li neku opskurnu i narodu odvrtanu ideju, primjerice onu o izjednačavanju istospolnih odnosa sa tradicionalnim heteroseksualnim brakom, podignuti na institucionalnu razinu demokratska procedura je vrlo jednostavna. Registrirate stranku homoseksualaca i s tim i takvim programom iziđete na izbore, baš kao što je prije sedam-osam godina u svom dojmljivom performansu u Saboru predlagao general Ljubo Ćesić Rojs: “budi muško, reci: jesam peder!” Pa ukoliko je uistinu tako veliki postotak građana “gay friendly”, kao što pobornici te ideje tvrde, takva bi politička opcija odnijela barem nekoliko desetaka mandata. Međutim, što učiniti kad ste svjesni da ideju koju zastupate glasači neće podržati? Tada umjesto političke stranke registrirate udrugu, nevladinu dakako, i potpuno eliminirajući rizik poraza na izborima ostvarujete svoje nakaradne ideje.

Treba li onaj tko je u sustavu neposrednih izbora dobio povjerenje birača polagati račune za svoj rad? Naravno, samo pitanje je komu i na koji način? Jer koliko god da Sanader više nije popularan, njegova sintagma kako su birači “vrhovna instanca demokracije” gola je istina. Tko može imati veći legitimitet donositi odluke u ime naroda od onoga koji je neposredno imenom i prezimenom, pa i pripadnošću određenoj političkoj opciji, dobio povjerenje birača? S druge strane tko to i u ime koga svakodnevno u praksi kontrolira rad izabranih dužnosnika? GONG, B.a.B.e., CMS…? U ime koga? U ime Instituta Otvoreno društvo, u ime britanskog, američkog ili nizozemskog veleposlanstva? Pred svake izbore u našim se medijima pojavljuju “gospodari savjesti” koji sude i osuđuju, koji stoje na tronu mudrog Salomona i daju zapovjedi. Ti samoproglašeni magovi demokracije, poput izvjesnog Dragana Zelića iz GONG-a prijete i naređuju. Oni u svojim istupima određuju pravila izborne utakmice i poručuju kako sudionici “moraju, ne mogu, ne smiju, dužni su”, te prijete kako će oni “kontrolirati, izvještavati, zahtijevati, prijavljivati…” Oni su suvereni gospodari javnog djelovanja, njima se ne smiju zatvoriti nijedna vrata, oni imaju imaju nečuvenu moć da čine što zažele. Njima ne postoji svetinje osim njih samih. Oni imaju pravo ući i u vašu bračnu postelju ako požele. GONG-ov promatrač na ovim će parlamentarnim izborima ući čak i u pritvorsku jedinicu tzv. Međunarodnog kaznenog suda u Haagu. Sine Isuse…, zavapio bi stari svijet.

Bez ikakva suvisla razloga čitav državni aparat se kao u bunilu klanja tim spodobama upitnih intelektualnih kapaciteta. I dok Državno izborno povjerenstvo kukavički pada pred noge GONG-a omogućujući mu čak i kontrolu glasovanja desetak nevinih pritvorenika u Haagu, političkim strankama i nezavisnim listama to je pravo uskraćeno. Temeljem te odluke promatrače mogu imenovati samo nevladine udruge i, naravno, strani emisari, što je ustvari ista ekipa. Time se čini eklatantna nepravda da se organizacijama koje su u izravnoj opasnosti da budu oštećene, a to su sve neparlamentarne stranke i liste, zabranjuje kontrola nad glasovanjem i brojanjem glasova. A Bogu hvala, krađa glasova na našim biralištima više je pravilo negoli izuzetak.

Što je u pozadini svega ovoga? Iza svega ovoga krije se ambicija da se putem tobožnje borbe za kontrolu nad radom tijela vlasti zapravo uvede sustav “civilnog apsolutizma”. Ovih dana, kroz inicijativu nazvanu “Platforma 112” dobila je ona i svoj konkretni program. Platformu 112 čine osvjedočeni mešetari rastakanja hrvatskog nacionalnog tkiva: B.a.B.e., Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Centar za LGBT ravnopravnost, Centar za mirovne studije (CMS), Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, GONG, Kuća ljudskih prava, Pravo na grad, Srpski demokratski forum, Transparency International Hrvatska… Otprilike ista ona ekipa koja stoji i iza inicijative balkanske nadpolicije – Rekoma. Krajnji cilj Platforme 112 je, unatoč jasno profiliranim mehanizmima demokracije, zaobići demokratsku proceduru i izvršiti prikriveni državni udar.
Koliko si prava daju ti veliki meštri novog svjetskog poretka najbolje se vidi iz same “platforme”. Uzet ću još malo prostora pa ću citirati dio zahtjeva upućen budućoj vlasti:

“Izmjena zakonskog okvira u pogledu imenovanja, napredovanja i disciplinskih postupaka vezanih uz državne odvjetnike;
Provedba reforme javne uprave;
Trenutna uspostava učinkovitog nadstranačkog mehanizma smještenog u Hrvatskom saboru, s mandatom praćenja provedbe i osiguranja nepovratnosti i kvalitete svih reformi proisteklih iz pregovora (uz posebno zanimljivu napomenu kako “rad tog tijela treba biti neovisan o trenutnom odnosu snaga u Saboru”);
Primjerena izmjena izbornih jedinica;
Hitno pokretanje javne rasprave o mogućim modelima teritorijalnog preustroja RH;
Izmjena Zakona o javnom okupljanju;
Izmjena Zakona o medijima;
Izmjena Kaznenog zakona;
Izmjena Zakona o suzbijanju diskriminacije;
Obrazovni sustav “lišen rodnih stereotipa” i formiran u skladu s načelima rodne ravnopravnosti;
Ukidanje diskriminacije istospolnih parova u RH;
Prilagođavanje svih Zakona i podzakonskih akata neosjetljivih na promjenu spolnog statusa;
Izrada i implementacija Nacionalnog akcijskog plana za suzbijanje nasilja i diskriminacije LGBT osoba;
Uklanjanje homofobnih sadržaja iz školskih udžbenika i uvođenje sustavne edukacije o seksualnim i rodnim manjinama u obrazovni sustav;
Uvođenje rodno osjetljivih proračuna na svim razinama javnog upravljanja;
Poticanje većeg sudjelovanja muškaraca u kućnim poslovima i poslovima skrbi o obitelji;
Omogućivanje svim ženama ostvarivanje prava da odlučuju o vlastitom tijelu i reprodukciji;
Žurno donošenje pravedne i uključujuće migracijske i integracijske politike RH;
Ukidanje Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije;
Jačanje regionalne suradnje pravosuđa… ”

Iz svega gore pobrojanog bjelodane su dvije stvari.
Prva je mentalni sklop tvoraca ove “velebne” inicijative, koji, reći će suvremeni tumači demokracije, imaju pravo boriti se za svoje ideje, pa čak i kada se radi o želji da se pojedine “rodne navike”, primjerice penetraciju u analni otvor svog istospolnog “partnera”, iz intime svojih zidova prenese na ulice i nameće kao model ponašanja i moralni imperativ.
Druga je činjenica da je “Platforma 112” zapravo jedan opsežan i do u detalje razrađen politički program. Unatoč moralnoj izvitoperenosti koja ih resi ovih 112 točaka nešto su mnogo ozbiljnije negoli je to politički program velike većine stranaka i nezavisnih lista koje se pojavljuju na parlamentarnim izborima. Doduše, to je program pretvaranja Hrvatske u amoralnu pustoš – nekakvu Nizozemsku 22. stoljeća, ali kao takav kirurški je razrađen. Kukurikavci su svoj program saželi u 21 točku, Pravaški kišobran u 7, a neke druge stranke ga niti nemaju.

Zašto, dakle, tako skrojen dokument ne ponuditi biračima i zasjesti u Sabor te ga na najlegitimniji mogući način provesti u djelo? Možda zato što bi s ovakvim programom na izborima dobili nogom u stražnjicu i odletjeli u ropotarnicu nedosanjane budućnosti? Zato je mudrije zapakirati mačka u vreću i kroz institut “građanske inicijative”, zaobilazeći izravno sučeljavanje s biračima, ostvariti svoj iskonski cilj – vladati.