Prilog uz 188. obljetnicu rođenja Oca domovine
PRAVAŠTVO DANAS
Piše: Josip MILJAK
Kako bi se jasnije mogla uobličiti pravaška politička misao u današnjemu vremenu te pokušala razjasniti njezina uloga i zadaća i tako raščistiti je li uopće moguće u današnjemu globaliziranom i potrošačkom društvu u znatnijoj mjeri implementirati pravaštvo kao politiku koja bi imala stvarni i prijeko potrebni utjecaj u hrvatskom društvu, nužno je prije toga navesti neke najosnovnije crtice iz povijesti pravaštva.
Pravaštvo je postojalo i prije
Sabora 1861. godine
Trpimirova Hrvatska od 845. – 864. godine, kao temelj hrvatskog povijesnog državnog prava od kojega pravaši ne odustaju
Kao ideja, ono svoje korijene ima u razdoblju koje prethodi njegovu otvorenom i službenom nastupu što se dogodio na zasjedanju Sabora Trojedne kraljevine 1861. godine. Pravaštvo proizlazi iz narodnoga i nacionalnog bića te povijesno utemeljenog i zasluženog prava na državu. Dr. Ante Starčević je, duboko osjećajući bilo hrvatskoga naroda, izradio cjelovit program pravaške državotvorne ideje još i prije 1861., a kao uporište mu je poslužila 1848., kada je ban Josip Jelačić spasio Austriju od mađarskog imperijalizma, a i samo prijestolje u Beču, ali je kasnije propustio provesti sjedinjenje hrvatskih zemalja iako se tada ukazala vrlo povoljna prigoda za to.
Starčević je «svoj program (…) javno iznosio još kao veliki bilježnik Županije riječke, veljača 1861., kroz svoje znamenite predstavke, zbog kojih je kasnije izgubio službu, a 1863. odležao je zbog tih predstavki mjesec dana u zatvoru, okovan lancima. Hrvatski sabor je 1848. iznio zahtjev za sveukupnošću hrvatskih zemalja tj. zatražio ujedinjenje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Sabor je te 1848. godine održan u zgradi današnje Gradske skupštine grada Zagreba.»(1) «U svom glasovitom govoru na Saboru 26. lipnja 1861. Starčević je podržao prijedlog Eugena Kvaternika. Kvaternikov prijedlog je u odnosu na ostala dva prijedloga koje su izložili Mažuranić, Rački i Strossmayer te predstavnici Mađaronske stranke, sadržavao neodvisnost hrvatske krune od Ugarske» (2) Oko ovoga Kvaternikova prijedloga pristajali su Starčević i saborski zastupnik Petar Vrdoljak.
To je bila okosnica i polazišna točka za utemeljenje Stranke prava, iako ona tada nije spomenuta kao takva. Prvi spomen Stranke prava datira iz 1865. godine, ali se zbog događaja iz 1861. ta godina uzima kao polazišna i utemeljiteljska. Tadašnji Sabor naravno nije prihvatio Kvaternikov prijedlog, nego prijedlog Osrednjeg odbora narodnjaka, tj. Mažuranićev, Račkoga i Strossmayera koji se zalagao za to da Hrvatska stupi s Ugarskom u uži državnopravni savez. Gotovo istovjetan prijedlog narodnjačkomu ponudila je i Mađaronska stranka. Ali nakon svega Sabor je odbio poslati izaslanike u Carevinsko vijeće (Reichsrat), zbog čega ga je Franjo Josip I. raspustio 8. studenog 1861.
Nu, pravaštvo se nije temeljilo samo na 1848., nego i na cjelokupnoj hrvatskoj povijesti «od stoljeća sedmog». Svi državnopravni akti kroz povijest, koji nepobitno dokazuju da je Hrvatska sačuvala svoj državno-pravni kontinuitet, uzimaju se kao prvorazredne isprave koje jamče hrvatsko povijesno državno pravo ili pravo na državu. To povijesno državno pravo Hrvatima nitko nije darovao te im ga slijedom toga nema pravo ni oduzimati. U slučaju nasilnoga oduzimanja državnoga prava Hrvatima, pravaštvo zagovara uporabu sile i oružja i to smatra potpuno legitimnim sredstvom borbe, kako bi se to pravo obranilo i sačuvala državnost. Po tomu je pravaštvo i revolucionarni nauk, ali revoluciju predviđa kao krajnju mjeru, tek onda kada su sva druga sredstva isprobana. Stoga pravaštvo ne priznaje prijenos dijela suvereniteta na druge države i narode, u tadašnjem slučaju na Austriju i Ugarsku, a sve one koji to zagovaraju bez suzdržaja naziva izdajicama domovine.
«Međutim tada Hrvatima nije nedostajalo neprijatelja, već tada se provodila srbizacija pravoslavnoga pučanstva u Hrvatskoj, te se Kvaternik 3. prosinca 1861. obraća banu Šokčeviću sa zahtjevom da se utemelji patrijarhat Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se zaustavilo posrbljavanje grkoiztočnjaka.» (3) To isto će 1909. predlagati dr. Josip Frank, predsjednik Čiste stranke prava, što je objavljeno u glasilu stranke.(4)
Jedna od temeljnih pravaških odrednica jest ostvarenje hrvatske države na cijelome povijesnom i etničkom hrvatskom prostoru. Zbog toga je pravaštvo u sukobu sa svima koji se tomu protive, što osobito dolazi do izražaja kada se Hrvatskoj nameće ideja jugoslavenstva, koja po svojoj naravi u potpunosti negira hrvatsku samobitnost. Stoga je od 1918. na ovamo borba protiv jugoslavenstva, jugounitarizma i velikosrpstva nešto što poprima trajnu i nepromijenjenu odrednicu pravaške borbe. «Kao zakonski okvir pravne države, pravaštvo ne drži ništa do zakona koji se ne temelje na prirodnom, običajnom pravu i koji su u protimbi sa zdravim razumom i moralnim normama, te je protiv bilo kakve samovolje zakonodavca i zakona za dnevno-političke potrebe. Štuje se samo ono što jamči slobodu svakoga čovjeka i svakoga naroda. Zakone koji nisu uređeni po prirodnom pravu, razumu, moralu i povijesnom temelju, Starčević naziva mnoštvom izreka i poriče im svojstvo zakona. Za njega su pravda i sloboda nužno povezani.» (5)
Veliko razočaranje Starčević doživljava 1866., kad je nasuprot pravaškom programu prihvaćen prijedlog Mažuranića, Račkog i Strossmayera da se Hrvatska podjarmljuje Ugarskoj, što je bio uvod u čuvenu Nagodbu iz 1868. Koliko je Starčević duboko proživljavao sudbinu hrvatskoga naroda, te izdaju Mažuranića, Račkog i Strossmayera, govori činjenica da je u noći 12. na 13. veljače 1866. u potpunosti posijedio. Možemo samo pretpostavljati dubinu emocija, jada, ljutnje, nemoći i svih mogućih osjećaja koje je tu noć proživljavao, ali ne samo tu noć, to će utjecati na njega cijeli život. To je na žalost kontinuitet hrvatske politike i dan danas, kada su snage koje žele služiti stranim gospodarima daleko brojnije, a usudio bih se reći i jedine zastupljene u Hrvatskome saboru.
Izborni zakon za izbore 1867. bio je namješten tako da je pogodovao unionistima banskog namjesnika Levina Raucha, a Starčeviću je bilo onemogućeno i samo kandidiranje. Tako “izabrani” Sabor prihvatio je 26. rujna 1868. famoznu Hrvatsko-ugarsku nagodbu.
Nagodba nije jedino zlo koje su proizveli Mažuranićevi narodnjaci, 11. svibnja 1867. svalili su takav teret na hrvatska pleća, koji ćemo kasnije plaćati u krvi i velikim žrtvama pa i genocidom nad hrvatskim narodom. «Odlukom Sabora od 11. svibnja 1867., koju su zagovarali i isposlovali Mažuranić, Rački i Strossmayer priznati su u Hrvatskoj Srbi kao istovjetan i ravnopravan politički narod s Hrvatima.»(6) To je u dubokoj protimbi s pravaškim naukom, koji kao i sav normalni demokratski svijet, priznaje samo jedan politički narod, na jednome državnom teritoriju. Sve drugo je uvod u sukobe i ratove, to donosi nesreću i jednom i drugom narodu. Eugen Kvaternik, u očaju zbog takve neshvatljive i pogubne politike, 8. listopada 1871. podiže čuvenu Rakovičku bunu, koja ubrzo skončava njegovom likvidacijom, koju su 11. listopada 1871., izvršili Srbi Miloš Kosanović i Maksim Momčilović.
Od raskolâ do uspostave države
Cjelokupno pravaško djelovanje sve do 6. siječnja 1929., kad je uvedena diktatura kralja Aleksandra (prvog i posljednjeg, kako ga je nazvao dr. Ante Pavelić) gotovo je u dlaku slično ovim događajima. Jedina razlika je u samim raskolima među pravašima koji su poslije uslijedili, a koje možemo svesti pod zajednički nazivnik “Folnegovićev sindrom”.
Prvi raskol pravaša se dogodio 1895., kada je Starčević utemeljio Čistu stranku prava, koja je opstala do kraja ali pod drugim imenima (Stračevićeva hrvatska stranka prava do 1919., pa Hrvatska stranka prava do zabrane 1929.), a nakon toga su uslijedili brojni raskoli i osnivanja novih pravaških stranaka, koje su sve završile na Folnegovićev način, tj. ogrezle u jugoslavenstvu, izuzevši jedino Čistu stranku prava, koja se tada već zove Hrvatska stranka prava (HSP).
Razloge za tolike raskole među pravašima treba tražiti i u samoj čvrstini pravaške ideje, koju su neki počinjali doživljavati utopijom i u praksi neostvarivom, ali još više u konformističkim pobudama i mrvicama vlasti zbog kojih su mnogi odustajali od pravaške ideje te se priklanjali hrvatskim porobljivačima. Još jedan veliki razlog zbog koga pravaši nisu nikada preuzeli vlast i na miran način ostvarili svoje ideje u praksi, jest diskontinuitet političkoga djelovanja, što se odnosi na razdoblje od 1929. do 1941., a posebno se to odnosi na razdoblje od 1945. do 1990., kad su stasale potpuno nove, dakako antihrvatske političke snage, a pravaška misao je bila strogo zabranjivana i kažnjavana ubojstvima, progonima i zatvorskim kaznama.
Najteži udarac pravaškom korpusu dogodio se genocidom na Bleiburgu i Križnom putu, kad je doslovce masakriran cvijet hrvatske inteligencije i mladosti, a oni koji su preživjeli završili su u progonstvu. Na taj način komunističko-partizanska diktatura je trajno osakatila Hrvate, odstranivši najsvjesniji i najvitalniji dio stanovništva.
Nakon zabrane svih političkih stranaka pravaštvo ne prestaje s djelovanjem, nego slijedom novih okolnosti ono prelazi na ilegalno djelovanje te dr. A. Pavelić 7. siječnja 1929. utemeljuje u skladu s pravaškim programom revolucionarnu organizaciju UHRO (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija). Glavnina organizacije u početku djeluje izvan domovine, ali s vremenom se organizacija širi i u domovini. UHRO je za kratko vrijeme postao jedina organizirana sila koja se suprotstavila diktaturi i zločinstvima kralja Aleksandra. Spletom povijesnih okolnosti i ustrajnom borbom 10. travnja 1941. dolazi do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, te se na taj način potvrđuje opravdanost revolucionarne komponente pravaškoga programa, bez koje očito nema ni države.
Pravaštvo u doba NDH
Nakon proglašenja države dolazi do izražaja sva pogubnost koju su nam u amanet ostavili Strossmayer, Rački i Mažuranić, a nakon njih Trumbić, Supilo, Pavle Radić i Ante Pavelić zubar, koji su Srbe u Hrvatskoj proglasili zasebnim političkim narodom s jednakim državnim pravima na hrvatskom državnom prostoru kao što ga trebaju imati i Hrvati. A ovi zadnji su bez pristanka naroda i uveli Hrvate u Kraljevstvo SHS, prvu jugoslavensku državu. Srbi su odmah ustali protiv NDH, još i prije samoga proglašenja, a službeno 27. srpnja 1941. što se danas slavi kao antifašistički ustanak srpskoga naroda u Hrvatskoj, a u stvarnosti je to bio notorni četnički ustanak protiv hrvatske države. Međutim, ratna je hrvatska država imala i drugih, unutarnjih porođajnih muka. Poglavnik je 16. travnja 1941. promijenio naziv UHRO u UHOP (Ustaški hrvatski oslobodilački pokret), jer je držao da u svojoj državi ne treba imati revolucionarnu organizaciju, nego sada ipak oslobodilačku. Kako je sama pravaška ideja tvrda za mnoge koji ne mogu slijediti njezina načela, što je i potpuno razumljivo zbog ljudske prirode, tako je bilo gotovo nemoguće ustrojiti državu po ustaškim načelima, koja su zahtijevala najveću disciplinu i život po visokim moralnim standardima. «Obnoviti i preporoditi hrvatskoga čovjeka u duhu, časti, poštenju, pravednosti i ljubavi». «U svoje članstvo primati samo, poštene, ćudoredne nepokvarene ljude, te dobre i čestite Hrvate.» «Odgajati u hrvatskom društvu čelik značajeve, ljude časti i poštenja, ljude ponosa, te jake narodne i državne sviesti». Ovi su citati preneseni iz Propisnika Ustaše koji sadrži 37 stranica teksta, a koji 11. kolovoza 1942. potpisuje po odredbi Poglavnika, doglavnik-postrojnik, Dr. Ljudevit Šolc, ministar (7)
Svi koji su tada masovno pristupali ustaškom pokretu morali su položiti prisegu koja je za kršenje ustaških načela uključivala smrtnu kaznu, a prisega se nije mogla samoinicijativno opovrgnuti. Pavelić je uvidio teškoće koje stvara takva stega, pa je uveo mogućnost prisege pristaša ustaškog pokreta. Pristaše su imale pravo razvrgnuti prisegu bez posljedica, ali uz obrazloženje, a imali su daleko manja prava i obveze od pravih zaprisegnutih ustaša. Pavelić je držao, što je potpuno točno, da je velikosrpska jugoslavenština zatrovala i pokvarila hrvatskoga čovjeka, donijela jedan nama do tada potpuno stran mentalitet balkanizma, nemorala, nereda i nerada te je pokušavao to ispraviti.
Zadaća pravaštva
Ovdje se ustaški pokret suočio sa sličnom situacijom koja prati pravašku ideju kroz cijelo vrijeme, a to je primjena te ideje u praksi.
Postavlja se pitanje, na koji način učiniti pravašku ideju prihvatljivom za široke slojeve, a da ona ipak zadrži svoje glavne komponente. Starčević je odlično poznavao ljudsku prirodu i bio je svjestan svih ljudskih slabosti i mana, a znao je da je velika većina ljudi prosječna te da ih zanima samo vlastiti život i egzistencija. U trenutcima ljutnje on za njih nije imao lijepih riječi te ih je uspoređivao s najobičnijom živinom, a kumice na placu je proglašavao inteligentnijima od ondašnje inteligencije. Kako su temeljna pravaška načela nezastariva, izuzevši neka programska koja se nužno moraju mijenjati zbog promjene okolnosti, tako je i ljudska priroda ista kao onda.
Tako i sada pravaška ideja ima iste probleme kad želi društvo urediti po pravaškim načelima koja zahtijevaju visoke moralne i druge norme ponašanja. Da bismo razriješili dilemu, što onda napraviti s pravaškom idejom danas, dovoljno se osvrnuti na sve ove teškoće koje je pravaštvo imalo kroz povijest. Što je bilo njegovo glavno djelovanje i način rada?
Temeljna zadaća pravaštva jest težnja za uspostavom države, i ono odlično funkcionira kada svoje djelovanje usmjerava prema oponentima i osporavateljima te naše državnosti. Kada se ima jasan i plemenit cilj, onda je lakše homogenizirati i mobilizirati pristaše, a osobito onda kada nemaju što izgubiti, kad je teror okupatora prevelik i trajan. Da bi pravaška ideja u sadašnjem vremenu ostala neokrnjena i dostojna nauka Oca domovine ona sada prema vanjskim utjecajima mora zadržati punu državotvornost te sačuvati državu od kolonijalnog statusa koji joj je namijenila aktualna vlast, a prema unutarnjem uređenju treba se prilagoditi društvenim slobodama i normama koje proizlaze iz nesavršene ljudske prirode i potreba modernoga čovjeka. Modernoga u civilizacijskom smislu, jer smo već utvrdili da se temeljna čovječja ćud ne mijenja.
To je potpuno u skladu s pravaškim naukom jer kako i Starčević 1870. reče: «Ne daj nam, Bože, pasti u ludost u kojoj bismo rekli da je narod pristao uz naš program, uz našu politiku. To ne, nego mi smo naš program, mi smo našu politiku iscrpili, složili iz prava, ćudi, duha, koristi, iz potreba naroda hrvatskoga, te nije čudo, što je sav narod za svoje.» (8) Slijedom toga ni pravaštvo nema pravo mijenjati čovjeka niti to može, nego se mora prilagoditi tom čovjeku i njegovu stvarnom životu. Usrećenje svih i savršen život ne postoje. To ipak ne znači da ne treba težiti što je moguće moralnijem i poštenijem društvu, ali to je dugotrajan i suptilan posao, i tako mu treba pristupiti, jer svaka nasilna stega je uvod u diktaturu, a to onda odvraća ljude od pravaške ideje i oni se priklanjaju drugim strujama koje ga mame lažnim obećanjima i vode u sigurnu propast.
Upravo je tu i glavna varka sadašnje politike, ona podilazi pojedincu, a s druge strane vrši potpunu destrukciju države u cjelini. Drugačije kazano, pojedinac je tobože slobodan, ali je cijeli gospodarski potencijal države zarobljen od stranaca i nije u službi toga pojedinca i naroda, nego potpomaže gospodarstva zemalja iz kojih dolaze ti “dobrotvori”.
Sada dolazimo do obrnutoga procesa u odnosu na onaj kada je težnja pravaštva bila uspostava države, tu dolazimo do spominjanih promjena okolnosti koje onda uvjetuju i promjenu načina pravaškoga djelovanja. U uređenju društva ne postoji jedna jedinstvena čvrsta odrednica, kao u slučaju borbe za samu uspostavu države. Tu se dolazi do čitavoga niza kompliciranih ljudskih i društvenih odnosa, a u slučaju Hrvatske tu je i vrlo jaka unutarnja komponenta koja svim silama nastoji ponovo zatrti hrvatsku državu. Tako se dolazi do jedinstvene situacije gdje se borba za očuvanje vlastite države ne usmjerava samo prema vanjskim čimbenicima, nego i prema unutarnjim sluganima ili slavoserbima kako ih je zvao Starčević.
Postavlja se pitanje, što pravaštvo koje je sada potpuno marginalizirano, može učiniti kako bi hrvatsko društvo krenulo putem ozdravljenja, a država postala stvarni a ne samo deklarativni okvir hrvatskoga naroda.
Mnogi su razlozi zbog kojih je pravaška ideja u hrvatskoj politici doživjela marginalizaciju. Uz osobne pogrješke, svađe i lutanja pravaških prvaka, držim da su ipak tu odlučujuću ulogu odigrali drugi čimbenici. Hrvatska država je stvorena zahvaljujući pravaškoj ideji, od čega se nitko relevantan ne ograđuje, a utemeljitelj nove hrvatske države dr. Franjo Tuđman se otvoreno pozivao čak i na NDH, kada je izjavio na Saboru HDZ-a 1990, da je NDH bila izraz vjekovnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom, čime je dobio kritičnu masu za pobjedu na prvim izborima. Međutim, njegova kasnija najava da je ZAVNOH temelj hrvatske države, dala je već tada naslutiti kobni i potpuno krivi smjer kojim će Hrvatska ići. Država je bila utemeljena i to je shvaćeno kao ispunjenje pravaške ideje u cijelosti, što će se kasnije pokazati teškom pogrješkom i zabludom.
Tu, dakle, konačnom uspostavom države, dolazi do preklapanja pravaških i državotvornih ideja s tadašnjom HSP, te se njoj na taj način značajno suzio manevarski prostor. Značajnija gibanja su se događala za izbora 1992., kada je Tuđmanova politika postala dosta konfuzna, a narod još svjež i poletan, pravaški politički skupovi su bili daleko najposjećeniji te je izgledalo da će HSP dobiti jako veliku potporu birača. Tada se sumnjalo na izbornu krađu, jer je broj glasova Stranke prava bio daleko manji od pokazatelja s masovnih skupova. Podsjećamo da je tada HSP, unatoč svemu, s dobivenih 180.000 glasova bio treća stranka sa pet zastupnika, a SDP je imao samo tri.
Ono što je kasnije uslijedilo, nikako nije stvar slučaja nego jednoga smišljenog plana za koji kao paradigmu možemo uzeti ZAVNOH-ašku Hrvatsku te nedonošenje Zakona o lustraciji i dekomunizaciji Hrvatske. Svi ti kadrovi su nakon prvotnoga šoka zbog ostvarenja hrvatske države i očekivanih smjena s položaja koje su izostale, počeli s polaganim preuzimanjem hrvatske države u svoje ruke. Sve to je pratilo smjenjivanje i udaljavanje domoljubnih kadrova, a neki su u svojoj naivnosti i sami odstupili, s uvjerenjem da je država sada tu, da su oni svoje obavili. Vrata za učvršćenje udbaških kadrova bila su time širom otvorena. Politika koja je uslijedila, počela je polako ali sigurno stvarati nezadovoljstvo i podjele u narodu, da bi rezultirala potpunim preuzimanjem zemlje od strane ljudi koji tu Hrvatsku nikada nisu željeli, a sam Tuđman je na posljetku u svemu tomu od stvaratelja hrvatske države proglašavan despotom i diktatorom, koji vodi državu u crnilo, mrak i izolaciju.
Sada, kada je Hrvatska već bila potpuno preuzeta od protuhrvatskih agentura, našli smo se u situaciji sličnoj onoj u kojoj je djelovao i Starčević. Imamo prividnu državnost, a vlast koja vlada nikako nije i ne može biti prohrvatska, nego je u službi stranaca i stranoga kapitala kojemu su oni zbog mrvicu vlasti, izručili Hrvatsku. Pravaši su pretvoreni u neku vrstu unutarnje emigracije. Opet smo na početku.
Kako dalje?
Držim da sva pravaška lutanja i pogrješna nastojanja nisu uzrokom njegove marginalizacije, nego je to upravo ova situacija u kojoj se Hrvatska ponovno našla, u kojoj je pravaška ideja opet “opasna” i nepoželjna, jer jedino ona jamči zaustavljanje pljačke i otimačine koja se svakodnevno nemilice provodi. «Kada taj cilj bude postignut, (hrvatska država, op. a.) ustaški će pokret braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskoga naroda te se boriti za to, da u Hrvatskoj državi uvijek bude vladao samo hrvatski narod, te da on bude podpunim gospodarom svih tvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji, napredno i pravedno uređenoj u duhu ustaških načela.» (9) Ovaj izvadak iz ustaškoga Ustava je potpuno u skladu s pravaškim naukom, a on je i glavna smetnja svima onima koji žele porobiti Hrvatsku. Nigdje ne ćete naći kritike za ovakvu odrednicu Ustava, jer je to cilj svih normalnih država i naroda, ali ćete zato i dan-danas stalno slušati o ustaškim zločinima, kako bi se Hrvate trajno i nepovratno stigmatiziralo, te tako stvorilo nelagodu zbog toga što uopće imamo državu.
Svjedoci smo i danas kako se laže o Domovinskom ratu, te se ide u toliku krajnost da je i ova Hrvatska nastala zahvaljujući zločinačkom pothvatu. Dok nas “zabavljaju” takvim lažima, ubacujući novo sjeme razdora među Hrvate, oni rade ono što njih jedino zanima, a to je otimačina hrvatske imovine. Tako da sa stopostotnom sigurnošću možemo tvrditi, da je najveći hrvatski krimen upravo iskazan u ovomu izvatku ustaškoga Ustava, a to je da mi želimo upravljati svojom imovinom i omogućiti da od nje žive Hrvati, a ne stranci.
Kakvog uopće smisla ima država ako nije u stanju zaštiti najelementarnija prava svoga naroda, i država koja je u stalnom strahu da svojim postupcima ne bi nekoga diskriminirala, osobito srpsku manjinu. Država jednoga naroda upravo to i jest, diskriminirajući faktor za sve one koji nisu njezini državljani ili koji se iz nekog razloga ne osjećaju takvima, oni svoja državna prava ostvaruju u svojim matičnim državama.
Današnja politika je narod ponovo dovela u stanje potpune pasivizacije i on nemoćno promatra što mu se radi od domovine. Raskole među sadašnjim pravašima također treba tražiti u ovim razlozima, jer ih težina situacije prisiljava na različita tumačenja i način izlaska iz nje, ali ne treba isključiti ni druge čimbenike, poput animoziteta pojedinih pravaških prvaka te liderskoga sindroma ili je to pak traženje besprijekornog vođe poput Starčevića. Treba podsjetiti da su ti bezprijekorni Hrvatima uvijek dobri tek kada umru, a za života se s njima u većini slučajeva ismijavaju. S druge pak strane imamo situaciju da nam vječno zbog takvog cjepidlačenja, vladaju najherdjaviji među nama, pripravni na svaku izdaju.
A pravaši pojedinci koji nisu ni u jednoj stranci, ne želeći u svemu aktivno sudjelovati, dok se situacija ne popravi, doprinose potpunom uobličenju toga začaranoga kruga. Da ne govorimo o intelektualnim elitama koje se priključuju tek kada osjete izglednu korist za sebe i svoju karijeru. Situacija se ne će sama od sebe popraviti, tako da je pasivizacija takvih pojedinaca direktan doprinos narodnoj nesreći. Stoga nije korektno za sve nevolje optuživati samo one pravaše koji su stranački organizirani te koji nastoje naći put kojim bi se pravaštvo ponovno uzdiglo na pijedestalu hrvatske politike.
«Prvo uznemirenje do kojega je došlo na tzv. desnom dijelu političkog spektra, pokazuje da je krug sljedbenika pravaške ideologije i dalje širok, da i dalje postoji solidan dio biračkoga tijela, koji smatra da je misao slobode pojedinca, skupina i naroda, kako ju je definirao i prije stoljeće i pol razradio dr. Ante Starčević, živa i u suvremenim prilikama, ne kao dogma, nego kao pouzdan putokaz i temelj za snalaženje u dvojbama i izazovima 21. stoljeća. To znači, da smo suočeni ne toliko s krizom pravaške misli, koliko s krizom organiziranog pravaštva» (10) U ovoj rečenici, koja govori o krizi organiziranog pravaštva, leže odgovori o putu ka njegovu oporavku. Pravaška misao nikada nije bila upitna ili poljuljana da ne bi imala odgovore na sve moguće situacije u kojima se narod i država mogu naći. Ključni problem jest njegova organizacija na terenu. Najbriljantnije misli, načela i programi ne vrijede ništa ako ih se ne može provesti u djelo.
Hrvati, a izgleda i pravaši, profunkcioniraju tek onda kada je nevolja velika, trajna i teška, te kada se nema što izgubiti doli vlastitih okova. Ono što je pravaštvu godinama bila mana i slaba točka, razjedinjenost, sada se može iskoristiti kao prednost, u smislu pozitivnoga šoka. Mnogi ne izlaze na izbore jer nemaju za koga glasovati, jer su pravaši razjedinjeni, a ako i daju glas nekoj pravaškoj stranci, on u pravilu propada. Zajedništvom pravaških stranaka se svi ti glasovi stavljaju na jednu hrpu, a treba računati na one koji ne izlaze na izbore, jer će oni sada imati komu dati glas a da taj glas ne propadne i d’Hondtovom metodom pripadne stranci koja je dobila najviše glasova.
Teška situacija u domovini mogla bi odigrati ključnu motivirajuću ulogu i kod pravaških birača, a treba očekivati i podosta razočaranih birača vladajuće garniture, koja je upropastila zemlju. Prvo značajnije okupljanje pravaša dogodilo se 1994., a kao okosnica toga okupljanja bila je HSP Ante Đapića i HČSP Ivana Gabelice. Dne 21. veljače te godine potpisana je povelja o ujedinjenju tih stranaka. Tu su još spominjane HDSP Krešimira Pavelića i HNDL Bosiljka Mišetića, ali one su na kraju otpale. HNDL – Hrvatska nacional-demokratska liga nipošto nije bila pravaška stranka, ali je bila u opciji jer se željela stvoriti što šira fronta prema vladajućoj stranci. Za kratko vrijeme ona se stopila s HDZ-om, kao i mnoge instant stranke, za dnevno-političke potrebe.
«Okosnica ujedinjenja jest teza koju iznosi Ivan Gabelica da smo četiri godine nakon prvih demokratskih izbora opet na početku, srušili smo komunizam, ali sada moramo srušiti komuniste». Postignuto je također suglasje oko politike prema Bosni i Hercegovini, u smislu da se Bosna ne smije dijeliti, te da je ona u cjelini hrvatska. HSP kojega sada čine te dvije stranke, također traži reviziju privatizacije i pretvorbe koja je generator korupcije te slabi zemlju za vrijeme rata. (11) Nakon dvije godine, 1996., također u veljači, dolazi do raskola među pravašima, te HČSP obnavlja svoj rad, a Gabelica je u razdoblju 1996.–2000. zastupnik stranke u Hrvatskom državnom saboru.(12)
Nakon ovoga dvogodišnjeg “zajedništva” značajnijih pravaških snaga, uslijedila je dugotrajna razjedinjenost koja je bila cementirana programskim lutanjima stožerne pravaške stranke. Ali ta lutanja nisu bila samo programskoga karaktera nego i kadrovskoga, što će pravaštvu zadati težak udarac, koji je kulminirao na izborima za Sabor 2007. godine, kad se dogodio konačni krah pravaštva koje je spalo na samo jednoga zastupnika. «U potonje dvije operacije utrošeno je nekoliko posljednjih godina i potrošeno nekoliko isluženih, po habitusu posve nepravaških političara, koji su se – umjesto da posluže Stranci – Strankom htjeli poslužiti za vlastito uskrsnuće, poput dr. Slavena Letice i dr. Mate Granića. Sve je bilo motivirano pogrješnim shvaćanjem da je sudjelovanje u vladi jedini smisao političkog djelovanja, i da se tom cilju – težnji da stranka postane regierungsfähig – mogu i moraju podrediti ne samo taktički potezi, nego i stranački program i načela.»(13)
Ovakvim operacijama Stranka je sama sebi najviše naštetila, jer se pretjeranim “umivanjem” gotovo poistovjetila s programom HDZ-a, a birači s,u prepoznavši sve to, onda radije glasovali za pravi HDZ. Pravaši uvijek moraju imati na umu misli S. S. Kranjčevića koje glase: “Ako želiš visoko se dići, na jednom stanovištu budi, i tu stani poput čvrste stijene, znaj da nije običaj kod ljudi, mijenjati svoje uvjerenje”.
Komunistička partija iz prve lige (u drugu ligu te partije spada HDZ), preobučena u celofan SDP-a, zbog svoje je dosljedno antihrvatske i odnarođene politike, s tri zastupnika iz 1992., do 2007. narasla na 56 zastupnika, što je zastrašujući podatak, ali i činjenica da se dosljednost nagrađuje vjernošću i stabilnošću biračkoga tijela. Drugi dio biračkoga korpusa, koji je većinom još uvijek HDZ-ov (ne zbog toga što su zadovoljni politikom koju ta stranka provodi, nego dobar dio njih je još uvijek sklon opraštanju toj stranci zbog njezinih povijesnih zasluga), te se nju još uvijek percipira kao stvarateljicu hrvatske države, tj. državotvornu, iako je ona sada sve samo ne državotvorna stranka.
Prema tomu, negdje postoji veliki politički prostor, koji čeka na pravaše, ali i oni moraju odraditi svoj dio posla. «Najodlučnije tvrdim da je kroz demokratski sustav, ali samo pravilno shvaćen, moguće ostvariti hrvatske državne i narodne interese, ali to mogu samo autentične političke elite koje će isto tako demokratskim putem doći na vlast. A takvi mogu doći samo iz pravaških redova. Ali isto tako sam siguran da će takvi odmah biti proglašeni nedemokratskom vlašću, makar bili izabrani na najdemokratskiji mogući način. Ali to nas ne smije ni najmanje pokolebati, moramo biti spremni na to i testirati taj svjetski demokratski poredak, pa da vidimo dokle seže ta po njima bezgranična sloboda. Gdje je granica kada bi nas oni ponovno okupirali ovim suptilnim ili onim bučnijim metodama i nametnuli ponovo svoju „apsolutnu“ ili bolje rečeno apsolutističku demokraciju s namjesništvom koje mi zovemo hrvatska vlada. Ali moram naglasiti, mi znamo gdje je i ta granica, ona je ondje gdje se počinju preklapati naši interesi sa njihovima a koji su vezani za ovo područje. Ali ta granica je ipak jako daleko od ove koju na jedvite jade doseže ova pripuznička i izdajnička vlast. Upravo od toga njihova dosega koji je na graničnoj crti da se uopće možemo smatrati državom, i do krajnje granice koju je moguće dosegnuti, smješten je ogroman prazan politički prostor koji može i mora zauzeti pravaška ideja. A takva politika se zove politika s kičmom, politika bezkompromisne borbe za svoje, ali i politika koja poštuje tuđe. Mi ne želimo biti politika koja kupuje lažno poštovanje prodajama i izdajama svoga.» (14)
Ono što pravaši sami moraju odraditi jest njihovo zajedništvo, kako bi zauzeli ovaj prazan politički prostor, a koji je u praksi najvidljiviji po potpunoj pasivizaciji biračkoga tijela. Tu se opet vraćamo na 1994., kada je okosnica toga okupljanja bila HSP i HČSP, a takva situacija je i danas. Ne trebamo podsjećati na brojne pravaške, pa i demokršćanske stranke koje su prodefilirale na marginama politike od 1990. do danas, a koje su sada jednostavno potpuno iščezle s političke scene. Tako da sada otpada i često rabljena teza kako postoje mnoge pravaške stranke. HSP, HČSP i A-HSP u ovom trenutku vode vrlo intenzivne pregovore oko zajedničkoga izlaska na sljedeće parlamentarne izbore.
Ti su pregovori olakšani vraćanjem stožerne pravaške stranke na izvorna pravaška načela, te za sada između te tri stranke postoji velika doza razumijevanja i suglasja. Uskoro bi trebalo uslijediti i formaliziranje svega u obliku potpisivanja predizbornoga koalicijskog sporazuma. HSP-u i HČSP-u je trebalo četrnaest godina da se ponovno sjedne za isti stol, toliko je trebalo da zaborav prekrije sva razilaženja, sve netrpeljivosti, a za što uopće nije bilo potrebe. Stoga, zbog takvih, očito do sada nepremostivih razloga, držim da nikako nije potrebno osnivati još jednu pravašku stranku, koja je utemeljena u listopadu 2009., jer će se tu svi ti procesi ponoviti, i trebat će vremena i vremena da se izglade animoziteti između tih osnivača i stranke iz koje su izašli. Time se opet stvara privid razjedinjenosti pravaškoga korpusa, a to nikomu više nije potrebno.
Kao kuriozitet koji se redovito javlja kada se osniva nova pravaška stranka jest pozivanje na zajedništvo i ujedinjenje. Ako je nekomu doista do ujedinjenja pravaša, onda je potpuno besmisleno osnivanje novih stranaka, jer to nije doprinos ujedinjenju, nego je doprinos razjedinjenju. A očekivanja da će se stranke koje egzistiraju dvadeset godina odmah ugasiti i prijeći u tu novu stranku, antologijska su politička glupost, pa čak i bezobrazluk. Kako god završilo najnovije približavanje pravaških stranaka, na pravaškim je glasačima da oni sami procijene gdje je glavnina pravaških snaga i za koga treba glasovati, i kakvu god oni odluku donesu, svi mi je moramo poštivati i prihvatiti.
BILJEŠKE:
1. Josip HORVAT, Ante Starčević. Kulturno povijesna slika, izd. Antun Velzek, 1940., pretisak, Matica hrvatska, ur. Dubravko Horvatić, Zagreb, 1990.
2. Lovre KATIĆ, Pregled povijesti Hrvata, Zagreb 1938., 235.
3 .Cherubin ŠEGVIĆ, Drugo progonstvo Eugena Kvaternika, Zagreb, 1907., 10.
4. Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Zagreb, 1973., 360.
5. Pavo BARIŠIĆ, Filozofija prava Ante Starčevića, Zagreb, 1996., 11.-19.
6. Josip HORVAT, Politička povijest Hrvatske – I. dio, Zagreb, 1990., 189.
7. Hrvatski državni arhiv (HDA), Fond GUS-249/1, Propisnik Ustaše, str. 1. čl. 1. st., g), str. 3. čl. 9. st. (a), str. 4. čl. 10. st. (a).
8. Goran ROHAČEK, Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća, Čakovec 2009., 233.
9. HDA, Fond GUS-249/1, Ustav “Ustaše” – Glavni stan 1. lipnja 1933., prijepis 16. travnja 1941., potpisao dr Ante Pavelić, str. 1., st. 2.
10.Tomislav JONJIĆ, “Kriza pravaštva ili kriza Hrvatske stranke prava”, Politički zatvorenik, 17/2007., br. 189, 4.-5.
11.G. ROHAČEK, nav. dj., 55.
12. G. ROHAČEK, nav. dj., 149.
13. T. JONJIĆ, nav. dj.
14. Josip MILJAK, Govor na Saboru HSP-a, 7. studenoga 2009., izvadak.
Zagreb, 23. svibnja 2011
(Tekst je objavio Politički zatvorenik – 2010 godine)
Nema komentara