Povijest
Oko godine 1890. među prvacima Stranke prava ističe se dr. Fran Folnegović. Folnegović sa svojim istomišljenicima unosi u stranku pomalo elemente jugoslavenstva, oportunistički se odnosi prema mađarskoj politici u Hrvatskoj, odnosno ulazi u slobodnozidarsku ložu i iz vodstva stranke isključuje neistomišljenike. To izaziva nezadovoljstvo među članstvom pa 22. listopada 1895. Stranku prava napuštaju dr Ante Starčević, dakle njezin utemeljitelj, dr. Josip Frank, Eugen Kumičić i dr. Mile Starčević i osnivaju Čistu stranku prava. Folnegovićeva Stranka prava sve više poprima jugoslavensko obilježje, ulazi u Hrvatsko-srpsku koaliciju i 1910. neslavno nestaje, izdavši pravaška načela.
Nakon Starčevićeve smrti na čelo Čiste stranke prava dolazi dr. Josip Frank. Po njemu se pristaše ove stranke, a kasnije hrvatski nacionalisti, općenito nazivaju frankovcima. Ta stranka dosljedno djeluje u skladu s pravaškim načelima iz 1861., odlučno se boreći protiv svih nasrtaja na Hrvatsku, pogotovo u Prvom svjetskom ratu. Ona se energično bori protiv jugoslavenstva i srbofilstva i jedina od hrvatskih političkih stranaka načelno se protivi ulasku Hrvatske u Jugoslaviju. A kada je Jugoslavija ipak stvorena, pristaše ove stranke, koja se od sada zove Hrvatska stranka prava, prvi su na udaru velikosrbskog terora i najdosljedniji borci za rušenje Jugoslavije. Kao i ostale hrvatske političke stranke zabranjena je 6. siječnja 1929. ali ona i dalje ostaje žarište hrvatske revolucionarne borbe za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.
U veljači 1990. obnovljena je Hrvatska stranka prava. Ali politički razvitak u toj stranci nije tekao u poželjnom smjeru. U njoj su zaredali međusobni sukobi, isključivost, raskoli i slične nepoželjne pojave, zbog čega ona nije mogla u svojim redovima okupiti sve pravaški orijentirane Hrvate. Stoga su pravaši, koji su se našli izvan Hrvatske stranke prava, a nezadovoljni stanjem u njoj, dana 12. prosinca 1992. obnovili Hrvatsku čistu stranku prava s obvezom da se bore za ujedinjenje svih pravaša u jednu pravašku političku stranku. Na Osnivačkom saboru Hrvatske čiste stranke prava donesena je Deklaracija o hrvatskoj pravaškoj slozi i savezu, u kojoj su ti ciljevi sadržani. Hrvatska čista stranka prava se je od svoje obnove dosljedno zalagala za ujedinjenje pravaša, pa je jednom čak izgledalo da je taj cilj i ostvaren. U veljači 1994. postignut je sporazum s Hrvatskom strankom prava o ujedinjenju. Ali, na žalost, taj je sporazum u veljači 1996. razvrgnut pa je Hrvatska čista stranka prava na Općem saboru održanom 26. listopada 1996. obnovila svoj rad, zalažući se i dalje za ujedinjenje svih pravaša u jednu političku stranku. Obnovitelj i prvi predsjednik Hrvatske čiste stranke prava bio je ugledni zagrebački odvjetnik i dugogodišnji borac za hrvatsku slobodu i nezavisnost g. Ivan Gabelica.
Inače, kroz cijelo ovo vrijeme Hrvatska čista stranka prava se je. bilo u Hrvatskom državnom saboru bilo izvan, njega borila za istinski suverenu, snažnu i moćnu hrvatsku državu. Ustajala je, u skladu s pravaškim naukom i pravaškom tradicijom, protiv svih oblika bezakonja i nemorala u hrvatskom javnom životu, znajući da samo na moralu počivaju narodi i države. Hrvatska čista stranka prava se nije zalagala za bilo kakvu državu nego za pravnu i demokratsku državu, u kojoj će biti ostvaren gospodarski napredak i osigurana socijalna pravda i blagostanje za sav hrvatski narod, za sve one koji žive u Hrvatskoj. Pri tomu ona nikada nije zaboravila ni na onaj dio hrvatskoga naroda, koji je ostao izvan granica Republike Hrvatske, boreći se da i taj dio hrvatskoga naroda živi u punoj slobodi i ljudskomu dostojanstvu. Posebno su joj u njezinoj borbi bili na umu branitelji iz Domovinskog rata, jer su oni svojim životima obranili Hrvatsku od velikosrpske agresije i osigurali joj državnu nezavisnost. Na ovaj način Hrvatska čista stranka prava je radila potpuno u skladu s pravaškim političkim načelima i idejama svojih utemeljitelja, a pogotovo s naukom Oca Domovine dr. Ante Starčevića.
“Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka neokrene, neka pazi, da na nju ruglo nepadne. Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!” (dr. Ante Starčević)
