• Twitter
  • Facebook
  • Feed

PENDREKOM PROTIV EUROSKEPTICIZMA



Piše: Dalibor Durdov, dopredsjednik HČSP-a, 24. listopada 2011

Slučaj Siniše Krčmareka, brutalan upad policijskih službenika na privatni posjed te fizički nasrtaj na hrvatskog branitelja i invalida Domovinskog rata, a sve to pred očima njegove prestrašene malodobne djece na trenutak je i najširoj javnosti, pa i eurofilima, ukazao na što je sve spremna vladajuća politička garnitura u borbi protiv tzv. euroskepticizma. Iako se većina famoznog akcijskog plana u svezi s priključenjem toj asocijaciji odrađuje u rukavicama i kroz metode specijalnog propagandnog rata protiv vlastitog naroda, očigledna je spremnost da se i metodama brutalne sile uputi poruka onima što su ostali imuni na bestijalno ispiranje mozga kroz ankete i promidžbene spotove.

Naime, Siniša Krčmarek jedan je od onih hrvatskih branitelja koji je shvatio kako rat za budućnost naše djece nije završio “Olujom” niti oružanom borbom. Krčmarek je jedan od, nažalost, rijetkih hrvatskih branitelja koji se kroz građanske inicijative suprotstavljaju raširenoj petoj koloni. Mislim tu na kojekakve tzv. “civilne udruge” i “građanske inicijative” koje se ponašaju se kao da imaju monopol na civilno djelovanje i koje besramno potkopavaju temelje ove države. Krčmarek je vrlo aktivan član zajednice u širokom spektru pa ga se može smjestiti u različite kontekste, ali ono po čemu je najpoznatiji u našoj javnosti ipak je njegova borba protiv jednoumne ideje Europske unije kroz pokret Volim Hrvatsku – Ne u EU. U svezi te građanske inicijative već je nekoliko puta bio metom napada tzv. organa reda, od slučaja skidanja nezakonito postavljene zastave Europske unije na Jelačić placu do brutalnog uhićenja ispred crkve Svetog Marka u Zagrebu.

Pravdajući zadnji bezumni čin policijskih službenika izvjesna individua u ulozi “portparola” MUP-a u trećem dnevniku HTV-a prije nekoliko dana optužila je Krčmareka za “teroristički akt” napada zračnom puškom na susjede, pa brutalni upad “službe državne sigurnosti” na njegov privatni posjed, tobože, nema nikakve veze sa njegovim angažmanom u pokretu Volim Hrvatsku, i to, naravno, ne predstavlja nikakvu poruku drugim članovima pokreta. Gospodin “portparol” ni u ludilu ne priznaje kako je policajac prekoračio ovlasti unatoč činjenici da se nije niti identificirao niti pokazao nalog za upad na privatni posjed. Međutim, na You tubeu i drugim portalima postavljen je video koji svjedoči o bijesu, primitivizmu, a bogme i znakovitom istočnjačkom naglasaku dotičnog policajca. Tamo se može uvjeriti u profesionalnost i policijsku etiku kojom je obilovalo privođenje Siniše Krčmareka, i gotovo namirisati sirovi bijes što iz očiju tzv. organa reda kipti prema ideji neporobljene Hrvatske, a koji se ne da prikriti jeftinim sunčanim naočalama.

Da je EU postala nezdravim i iracionalnim imperativom naše politike i našeg društvenog poretka dokazuje upravo praksa kojom se za konto te asocijacije dopušta sve pa i suspenzija ljudskih i građanskih prava. Prije godinu i pol objavio sam tekst o toj asocijaciji, pa ću si dopustiti ponavljanje nekoliko proročanskih redaka u ovom trenutku kada se raspomamljena EU-ideja pokazuje u svoj svojoj sirovosti:

“Iz perspektive vladajuće političke garniture u Hrvatskoj ideja Europske unije već davno je prestala biti – ako je to ikad i bila – racionalna i smislena, gospodarska ili politička asocijacija sa glavom i repom. Još tamo početkom trećeg milenija, Sanaderovim udarom na hrvatsku političku desnicu i podređivanju svega ulasku u EU, uzdignuta je ona na uzvišeni pijadestal božanstva i vrhunaravnog cilja svih naših stremljenja, pa je ono što je, barem deklarativno, trebalo biti sredstvo boljeg života svih njezinih članica i građana, postalo nešto imaginarno i nedefinirano, smisao svih naših političkih, gospodarskih, društvenih, svjetonazorskih, kulturoloških nastojanja. Pretvorena u nekakvo svjetlo na kraju tunela, do te nas je mjere zaslijepila te više niti ne vidimo kuda idemo, već poslušno, obezglavljeno, nošeni samo inercijom vlastite podanosti, srljamo u neizvjesnost.

Ništa ne može pomutiti tu idealnu sliku, tu ‘svijetlu budućnost’ u kojoj ćemo odjednom postati sve ono što nismo. Tko ćemo i da li ćemo uopće biti netko u toj europskoj perspektivi, o tome se malo govori. Ako bi se tko i usudio progovoriti kritički i racionalno o toj tvorevini, o toj svetoj kravi hrvatskog establishmenta, automatski ga se stigmatizira kao nazadnjaka, izolacionista, šovinista. I maloumnomu je jasno kako je ta ideja poprimila sve obrise utopističko-totalitarne ideologije nesposobne pojmiti drugačije razmišljanje, a takve ideje, ‘ideje bez alternative’, ‘velike ideje’, uvijek žrtvuju male ljude i male narode.”

Je li i danas, u cyber-doba, moguće da su mase tek zbir maloumnih marioneta ili nas samo naša vladajuća garnitura tako doživljava? Ako sumnjate u takvu percepciju vladajućih bacite pogled na promidžbene spotove kojima je cilj isprati građanima mozak prije famoznog referenduma. Još od raspada totaliratnih sustava nismo svjedočili tako prozirnoj propagandi kao ovoj u službi EU. Spotovi pod zajedničkim nazivnikom “Tu pripadamo”, a ja bih prije rekao “Tu propadamo”, zapravo ponižavaju onoga kome su upućeni, poput onog priglupog teksta na Karlovačkom pivu: “Dok čitaš ovaj tekst tvoje Karlovačko je sve toplije i toplije…” Baš kao bajka o Titovoj svinjskoj glavi iz “Dječaka sa Sutle”, ili vojni magazin JNA “Dozvolite da se obratimo”, te bezidejne i ideološki opijene, jeftino šablonski snimljene emisije i spotovi svjedoče kako je za njihove autore prosječni Hrvat zapravo – tele.

I doista, unatoč poplavi Internet-prosvjeda, društvenih mreža i blogova te masovnoj pošasti prosipanja produkta moždanih vijuga po netu, prosječni Hrvat zapravo oskudijeva sposobnošću kritičkog promišljanja o očigledno devijantnim stvarima i podvalama vladajućih struktura. Dok s jedne strane nasjeda na jeftine političke igre između vladajućih i oporbe, poput balade o obračunu s korupcijom u vlastitim redovima, s druge strane nesposoban je kritički porazmisliti o stvarima koje nam upravo životno prijete, a oko kojih nema preijepora kod naših političara, kako vladajućih tako i oporbenih, poput teze da EU nema alternative. Naime, čak i prema anketama koje definitivno idu na mlin pro-euro opcije gotovo polovina građana ove države sasvim nedvosmisleno kaže da ne želi u EU, ali u Hrvatskom saboru taj stav ne zastupa praktički nitko.

I tu se postavlja ono temeljno pitanje: Što je smisao demokracije? Treba li vlast artiklulirati interese birača ili prislinim metodama specijalnog rata mijenjati mišljenje onih koji su ih izabrali? Budimo realni, jasno nam je kako naša politička garnitura neće građanima prepustiti odluku o ulasku u EU, pa ni po cijenu referendumske prevare ili ponavljanja istog do unedogled.

Naposljetku, da im je bilo stalo do stava naroda onda bi referendum raspisali prije negoli su uopće započeli pregovore i naš društveni, ali prije svega moralni sustav okrenuli naglavačke. Slijedom svega toga više je nego bjelodano kako u Hrvatskoj, unatoč tobožnjem sustavu parlamentarne demokracije, zapravo nemamo demokraciju, nego oligarhiju. A što možemo očekivati od članstva u asocijaciji koja koristi tako perfidne i istovremeno brutalne metode u svom specijalnom ratu? Sjetimo se kako smo ušli u prvu Jugoslaviju i prosinačkih žrtava 1918. Bojim se da je Siniša Krčmarek tek jedna u nizu “prosinačkih žrtava” treće Jugoslavije – Eu(ropske) unije.