• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Odjeci referendumskog poraza



Dalibor Durdov

Piše: Dalibor Durdov, dopredsjednik HČSP-a

Koliko god to u ovom trenutku zvučalo patetično, svoju ljudsku i kršćansku zrelost čovjek kao i narod dokazuje dostojanstvom, kako u pobjedama tako i u porazima. Jer dostojanstvo jest jedna od temeljnih osobina koja čovjeka razlikuje od životinje. Problem je što se više gotovo ni ne sjećam kad sam zadnji put imao priliku biti dostojanstven u pobjedi, ali to je očito hrvatski usud. Zato ovaj osvrt nisam htio pisati u afektu, u jeku poraza, kad bih najradije provalio u ladice DIP-a i potražio dokaze referendumske prevare. Kad malo bolje razmislim, tako je nakon svakih izbora od 2000. godine. Svako jutro nakon izborne noći osjećao bih se kao da živim u nekom paralelnom svemiru. Eto, ne poznajem doslovno nikoga tko bi se na sudbonosnom referendumu izjasnio “za”, a onda se zateknem u poraznoj manjini i kako bih se osjećao? Poput malog ružnog trola u svijetu ljudi. Prvo što padne na pamet jest izborna prevara koja će poništiti legitimitet neizbježnog, ali u stvarnosti je to bijeg od realnosti svijeta u kojem živimo.

Stoga, s vremenskog odmaka od pet prospavanih noći od formalnog premda ne baš pretjerano reprezentativnog blagoslova naše europske budućnosti, mislim da konačno mogu pisati hladnokrvno. Valjda se do sada i u meni ugasio plamen jeda i žar argumenata koji bi tom povijesnom usudu dali neke nerealne obrise. Naime, koliko god je opravdano dovoditi u pitanje referendum na koji je izišlo znatno manje od polovine birača, ne želim se hvatati za tu prozirnu slamku. Za demokraciju smo ginuli i moramo je prihvatili sa svim njezinim manama. Svatko ima pravo izaći ili ostati doma, i svatko ima pravo biti indiferentan, da ne kažem i nešto drugo.

Ipak, prihvatimo li referendumske brojke kao realne one nipošto nisu jednoznačne kao isključiva potvrda pro-europskih stremljenja većine Hrvata. Bez obzira koliko se poslovično objektivni Davor Gjenero napinjao pripisati to dreci podivljalih euroskeptika, tako mizeran odaziv birača govori kako se velikoj većini Hrvata, unatoč sustavnom pritisku na mozak, živo fućka za Europsku uniju, te da su obični građani daleko čvršće na tlu realnosti negoli je to slučaj sa ideološki impresioniranim političkim strukturama. Barem jednako snažno referendumski rezultati dokazuju kako euroskeptici nisu neka egzotična vrsta niti skupina medijski šikaniranih ekscentrika koji se samopromoviraju skidanjem plavih zastava, nego je to između milijun i pol i dva milijuna građana ove države. Takav rezultat izjave poput one “investicijskog gurua” Nenada Bakića kako “nitko zdravorazumskom prosudbom ne može biti protiv EU”, stavlja u sasvim drugi kontekst jer, koliko me sjećanje služi, još od raspada Hitlerova carstva nisam čuo da je netko u Europi dva milijuna ljudi nazvao maloumnima.

No, to je samo radikalniji oblik ultra-eurofilije koja se permanentno širi masovnim medijima kroz tezu kako su pristaše Unije obrazovani mladi ljudi iz razvijenih i urbanih sredina, dok su protiv svi oni koji to nisu, što će reći neobrazovani starci i seljaci, da ne kažem seljačine. Ali! Imao sam priliku baciti pogled na nevažeće listiće na nekim biračkim mjestima i znate što? Ustanovio sam kako je 95% svih nevažećih listića zapravo bilo “za”, samo što njihovi “mladi i obrazovani” vlasnici nisu znali koje “za” ustvari trebaju zaokružiti. Tako su jedni zaokružili “za” u nazivu “Glasačkog listića za provedbu državnog referenduma”, a drugi u pitanju “Jeste li za članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji?” Možete zamisliti naobrazbu čovjeka koji niti ne zna gdje treba zaokružiti svoje sudbinsko “za”. No, stereotipi ostaju.

Ovim smo referendumom dobili konačan odgovor i na jedno milijunsko pitanje: Je li Hrvatski sabor uopće legitiman? Sad kad brojkama i slovima znamo da je preko 33% građana Republike Hrvatske protiv, a da je istovremeno 99,4% zastupnika, odnosno svi osim Ruže Tomašić, za famoznu Uniju, pitanje je tko u Saboru zastupa jednu trećinu građana ove države? Odgovor je, naravno: Nitko! A budući da se ne radi o partiji pokera, nego o najvažnijem poslijeratnom opredjeljenju hrvatskog naroda, logično se nameće i pitanje: Može li parlament u kojemu nitko ne zastupa više od jedne trećine stanovništva biti legitiman? Može, ako je u Južnoafričkoj republici!

No, što je tu je. Hrvati su dali potporu ulasku u neizvjesnu budućnost i to u trenutku kad vrhuška Unije jednu po jednu ruši nacionalne vlade i na vodeće pozicije postavlja tehnokratske kadrove koji nemaju niti osnovnu školu demokracije – naime nisu uopće članovi nacionalnih parlamenata. Ipak, suzdržat ću se barem nekoliko redaka od vječitih desnih tema poput prodaje nacionalnog identiteta i suvereniteta. Zdrav i samo prosječno razuman čovjek si, lišen euroskeptičnih stereotipa i opravdanog, ali ponekad paranoidnog straha od masonsko-iluminatskih planova i raznih teorija zavjere, jednostavno mora postaviti par bezobrazno racionalnih pitanja, pitanja koja se tiču svih nas, jer su u izravnoj i neposrednoj vezi sa praznom zdjelom na našem obiteljskom stolu.

Omilljena mantra naših tzv. pregovarača i njihovih malih Domaćih, pijanih eurofila sitnog kalibra, jest ona o silnim mogućnostima koje se otvaraju hrvatskom gospodarstvu i poduzetništvu. Svaki put kada zdravo i racionalno, bez političkih floskula kritiziramo bezuvjetno pristajanje na ucjene, uzvraća nam se smiješnom hipotezom kako je to sjajna prilika za naše gospodarstvo jer nam se “otvara tržište od 500 milijuna ljudi”. Zamislite, 500 milijuna Europljana leći će na ledinu i pustiti šačicu Hrvata da pasu oko njih? Prekrasno! A svakodnevno gledamo kako se zadnji ostaci tzv. sekundarnog gospodarstva u Hrvatskoj – brodogradnja i metaloprerađivačka industrija – namjerno i baš po instrukcijama iz Bruxellesa uništavaju i eutanaziraju. Jednako tako hrvatskoj poljoprivredi i ribarstvu već je stavljena smrtna omča oko vrata. Što, na primjer, našim mljekarima znači europsko tržište od 500 milijuna ljudi kad su naši umni pregovarači potpisali kvotu prema kojoj isti ne smiju proizvesti niti 70% domaćih potreba? Slično je i sa vinom, mesom, žitaricama, šećerom… Suvišno je i spominjati koliko je sustav kvota u totalnoj suprotnosti sa teorijom slobodnog tržišta i kako on zapravo sputava svaku kreativnost i rast.

Toliko o gospodarskom uzletu.

S druge strane, svaki novi izlazak sunca za Uniju jest potencijalno i posljednji. Mač propasti neminovno će pasti za vrat te asocijacije i to više nije pitanje godina nego mjeseci. Prije nekog vremena bilo je to pitanje hoće li Papandreou na referendum, nešto iza toga hoće li Berlusconi u mirovinu, a danas je to još goruće pitanje hoće li Angela Merkel prihvatiti Euro obveznice. I tako dan za danom.

Usprkos svemu, naša se politika ne mijenja. Dok se temelji te palače lažne nade urušavaju mi čvrsto želimo unutra. Nevjerojatno, iracionalno, idiotski… Kao što reče jedan komičar na lokalnoj radio postaji: “Mi smo tako čvrsto odlučili ući u EU, da ćemo u nju ući čak i ako se ona raspadne”. Šalu na stranu. Svakom imalo zdravom kao nezaobilazno postavlja se pitanje: Kako to da naša politika, odnosno obje velike zvijeri naše nazovi-demokracije, HDZ i Kukuriku koalicija, i dalje u toj organizaciji vide naš jedini spas? Zar su bruxelleske dnevnice i plaće euro-parlamentaraca uistinu tako goleme te su sasvim zaslijepile razum našim političarima. Uopće ne sumnjam kako su te gramzive spodobe do poda isplazile svoje jezičine pred 10-ak tisuća eura mjesečnih primanja i raznim drugim beneficijama. “Principijelni” Damir Kajin, koji je sasvim slučajno pao baš na novčaniku, izvrsno pokazuje koliko se besramno može voljeti vlastiti želudac. Ipak, bojim se da to nije jedini razlog njihove euro-forije?

Istina je, bojim se, crnja negoli to sami želimo priznati. Istina je da je čak i za naš politički establishment, bez obzira na ideološku boju, Unija više sredstvo negoli cilj, najobičnija fatamorgana, jedno lažno, izmišljeno svjetlo na kraju tunela prema kojemu u nedostatku prave vizije treba upraviti pogled. Naime, Hrvatska je – to je gola činjenica – toliko devastirana i uništena gospodarski, financijski, demografski, ali nadasve moralno i duhovno, da je ta sveta krava postala nasušna potreba naše političke kaste, kao nekakav lažni cilj kako ne bismo izvršili kolektivni suicid. Zamislite na trenutak da Unija uopće ne postoji… U što bi danas, kad Hrvatska pada pod teretom neviđene moralne dekadencije i gospodarskog kolapsa, u svojim litanijama o boljem sutra prstom upirale naše nesposobne i korumpirane političke “elite”? Unija je politička iluzija za kratkoročnu upotrebu u koju zapravo ne vjeruju ni oni koji je najviše zagovaraju. To je iluzija koja krije jednu strašnu istinu: naime, da nema svjetla na kraju tunela, odnosno da je budućnost ove države zbog posvemašnjeg lopovluka i moralne krize više nego upitna. Naravno, uvijek govorim o percepciji naših vladajućih struktura, koje ni u ludilu ne uzimaju ozbiljan rad kao sredstvo izlaska iz krize. To su spodobe koje u životu nemaju dana radnog staža, a žele iz blata izvući potonulo gospodarstvo. Naravno da je tim notornim mešetarima i dangubama puno lakše prodavati maglu, nego zakopati nokte u ledinu.

Zato nas, dok god ne pukne po šavu, drže u toj kolektivnoj iluziji koja svakim danom više izjeda naš obrambeni mehanizam i radne navike. Htjeli mi to priznati ili ne, mi već godinama živimo u nacionalnoj hipnozi i uvjerenju da će se bez radikalnog moralnog i ljudskog zaokreta sve srediti ulaskom u neku naddržavu. Baš kao što očajnik izgubljen u pustinji baulja za priviđenjem izvora pitke vode, tako i mi izmrcvareni lutamo prema cilju koji će nam se pred očima rasplinuti. A kamo ćemo onda uprijeti svoj izbezumljeni pogled?