• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Kako je san postao mora?



Piše: Dalibor Durdov, dopredsjednik HČSP-a

Hrvati su uistinu čudan soj. Darwin bi pao na stražnjicu promatrajući kako jedan te isti narod, štoviše, isti naraštaj ljudi, može u tako kratkom vremenu tako radikalno mutirati. Tek što smo okončali oslobodilački rat u kojem smo pokazali nečuveno jedinstvo i odlučnost položiti živote za ideju neovisnosti, naše nacionalno tkivo zahvatio je karcinom ravnodušnosti, a kroz nekoliko godina u kojima je korupcija postala državna politika, metastazirao je do kukavičke podanosti tuđinu. Hrvati se danas, u predvečerje famoznog referenduma, ponašaju poput kljuseta bez gospodara što zbunjeno neočekivanom slobodom očajnički traži ne bi li ga tko opet zaulario. Od naše neizmjerne naivnosti i vjere u novu obećanu zemlju veća je jedino naša strpljivost u ponižavanju. I dok se Hrvatska kao i cijeli svijet zabavlja fanatizmom sjevernokorejskog naroda spram voljenog vođe i svi se zgražamo nad masovnim revanjem za onim koji je utjelovio strah i smrt, zapravo i ne vidimo koliko smo i sami slični Kim Jong-Ilovim podanicima u opijenosti jednom utopističkom idejom.

Za razliku od sjevernih Koreanaca Hrvati i bez puščane cijevi na sljepoočnici dopuštaju nekolicini potkupljenih izroda da od njih prave idiote. Pro-euro spotovi sa naših dalekovidnih ekrana i dalje se svakodnevno izruguju elementarnoj inteligenciji. Ako su spotovi koje sam ironično nazvao “Tu propadamo” bile HDZ-ov pokušaj drogiranja vlastitog naroda, kukurikavci su, uz asistenciju delegacije Europske unije, novom serijom spotova dodali toj devalvaciji prosječnog Hrvata onu bezbožnoj ljevici svojstvenu žličicu drskosti, pa se zadnji dani reklamne kampanje za EU pretvaraju bukvalno u izrugivanje sa narodom. Primijetio je to i javno izrekao čak i GONG koji praktički živi od EU i njezinih krakova.

Kukavičluk hrvatske državne politike pred europskim moćnicima izvrsno se ogleda i u idolopokloničkom odnosu spram zastave EU. Taj beznačajan komad tkanine na zgrade državnih institucija izvješen je izvan zakonskih regula u vrijeme Sanaderove “reforme”, samovoljnim dekretom dvojice hrvatskih “voljenih vođa”. Prvi se od eurofilije liječio po “klinikama” od Salzburga do Remetinca, dok drugi negdje ispod tapeta nečiste savjesti traži nestale čekove australskih Hrvata. Unatoč tomu, policija redovito privodi građane Republike Hrvatske zbog skidanja tuđinske zastave, iako ni sama ne zna na temelju kojeg zakona to čini. Naime, ono što nije zabranjeno – dopušteno je. No, zar je zakon u ovoj balkanskoj rupetini ikada išta značio? Tako je, uz već poznate “prijestupnike” poput braće Krčmarek, u ralje kvislinškog pravosuđa zbog “zločina” skidanja tuđinske zastave sa zgrade Banovine upala i mlađahna Splićanka Kristina Ćurković.

Kristina, koju sam u društvu tridesetak upornih članova desnih stranaka i pokreta Volim Hrvatsku, došao podržati na prvom ročištu pred splitskim prekršajnim sudom, po izlasku iz zgrade suda otišla je i korak dalje. U “umjetničkom performansu” na splitskoj pjaci pokidala je i pogazila komad tkanine koji je podsjećao na zastavu EU. Kako je taj postupak dobio značajnu pozornost naših elektronskih medija, živo gorim u iščekivanju hoće li izvjesni organi otrpjeti tu “drsku provokaciju” ili će po običaju u panici podići prijavu protiv naše mlade heroine, te hoće li i splitski županijski državni odvjetnik imati smisla za modernu umjetnost kao i njegov riječki kolega? Naime, Kristina je kidanjem zastave EU povukla mudru premda po nju osobno riskantnu paralelu sa jednim drugim događajem iz naše nedavne prošlosti.

Da podsjetim, iako je kaznenim odredbama Zakona o zastavi i grbu Republike Hrvatske jasno zaprijećeno omalovažavanju tih simbola, grupa riječkih Jugoslavena predvođena Emilom Hrvatinom, odnosno samoprozvanim Janezom Janšom, u Muzeju moderne umjetnosti u Rijeci na komadiće je pokidala i pogazila službenu zastavu Republike Hrvatske, a da nijedan organ ove države nije reagirao niti podigao prijavu po službenoj dužnosti. Da stvar bude tragičnija, nakon privatne prijave Kreše Mustaća županijski državni odvjetnik u Rijeci, Darko Karlović odbacio je istu uz obrazloženje kako kidanje službene zastave ne predstavlja vrijeđanje simbola Republike Hrvatske nego umjetnički čin?! Tako je pravosuđe RH suspendiralo vlastiti Zakon, a županijski državni odvjetnik se, umjesto zaštitnika zakonitosti i dostojanstva države i njezinih građana, stavio u poziciju kritičara uvrnute umjetnosti. Zamislite da jedan Pakistanac dođe u New York i tamo u svom performansu iskida na komadiće zastavu SAD-a…

Naravno, Hrvatska nije Amerika. U Hrvatskoj je uriniranje po vlastitoj povijesti i zabadanje prljavih prstiju u nezarasle rane majki poginulih vitezova već odavna postala vrlo unosna grana umjetnosti. “Umjetnici” poput Tomića, Pavičića, Jergovića, da ne spominjem vrhunske intelektualce poput Dežulovića i Lucića u nazovi-književnosti, ili pak Brešana i Matanića u filmskoj industriji, već su se duboko afirmirali kroz pljuvanje po hrvatskim svetinjama. Domalo će i Ovčara biti proglašena umjetničkim činom jer, eto, to nije bio zločin iz mržnje niti zle namjere već pokušaj da se kroz umjetnički performans projicira pogubnost postojanja nacionalnih država.

Kristina Ćurković svojim je jučerašnjim činom hrabro pljunula u lice jednom projektu koji vrši intelektualni terorizam nad građanima Hrvatske, ali je isto tako razotkrila i dvoličnost, lijenost i kukavičluk tzv. euro-skeptika, posebice onih sa društvene mreže Facebook. Naime, iako je svoj dolazak pred splitski prekršajni sud potvrdilo preko 500 pozvanih, pred zgradom suda se pojavilo doslovno dvadeset do trideset ljudi. Svratio sam pet minuta prije početka skupa u bar nasuprot suda i slušao komentare gostiju koji su kroz staklo gledali u prosvjednike. “Koji su ovo jadnici?” – zapitao je jedan od njih gledajući šačicu ljudi pred zgradom suda. I ne držim to uvredom. Štoviše, i jadno i bijedno i kukavno je da smo jedno hrabro dijete koje u cvijetu svoje mladosti manifestira rijetko viđenu samosvijest, plemenitost, hrabrost i odvažnost, došli podržati u tako mizernom broju. A svi tobože ratujemo protiv nekakvih babaroga, starih i novih Jugoslavija i koječega drugoga. Bože moj, pa mi već odavna živimo u moralnoj i duhovnoj Jugoslaviji. Ali pitanje je što smo mi po tom pitanju spremni učiniti i što uopće činimo? Dok mi, veliki Hrvati i domoljubi sjedimo u udobnosti svojih fotelja, mlatimo praznu slamu po kojekakvim Internet-forumima i trošimo “pravedni gnjev” po društvenim mrežama, dotle dušmani iz dana u dan truju duh ovoga naroda. I to je to. A onda ćemo 22. siječnja, kad referendum glatko uspije, opet glumiti zaprepaštenost. Gdje je nestao duh devedesetih?