• Twitter
  • Facebook
  • Feed

HRVATSKO STRANAČKO BEZUMLJE



Subota, 17 Rujan 2011 16:51
Piše: Ante Matić, Tjedno.com

Josip Miljak, Višestranačko jednoumlje, Biblioteka Desno, Zagreb, 2011.

Nisam odavno naletio na bolji i dublji naslov neke knjige. Gledajući Miljkovu knjigu u izlogu knjižare na glavnom gradskom trgu u Zagrebu, nisam odmah mogao dokučiti što se krije ispod tog zagonetnog, simbolična i znakovita naslova. Ušao sam u knjižaru, listao knjigu, dok me prodavačica odmjeravala pogledom, misleći po svoj prilici šta je ovaj tako dugo zapeo za ovu knjigu. Možda je kani maznuti, što je u posljednje vrijeme nemnoguće, jer na koricama ima nešto, pa zviždi pri izlasku. Šalu na stranu, prelazim zaozbilj ovoj knjizi članaka, govora i intertvjua predsjednika Hrvatske čiste stranke prava.

Najprije da se podsjetimo Matoševe stalno aktualne misli: Dva Hrvata,a tri stranke. I one druge još ubojitije : Hrvat Hrvcu pusti krvcu!

Danas u Hrvatskoj ima više od 100 stranaka i strančica i više od 20 tisuća raznih udruga, koje u većini slučajeva na rade za hrvatske opće interese, a još manje za opće dobro. Ako se tomu doda medijski mrak, akademska jalovost i komunistička žilavost, zlost i bezumna upornost u onome što zlurade pola stoljeća, (tako su usrećivali hrvatski narod od 1945 do danas!) , slika hrvatske političke zbilje zaista podsjeća na sliku Doriana Graya. Opet smo postali raja!

Na 355 stranica Josip Miljak je prikupio, odmjerio, rasporedio, poredao svoje razgovore s novinarima, govore na stranačkim i protestnim javnim skupovima, članke razasute po tjednicima i dnevnicima. Na kraju knjige je Miljkov program stranke za izbore. Prije rečenog programa, Miljak je ubacio nekoliko tekstova drugih autora; kardinala Puljića, biskupa Bogovića i nekolicinu drugih intelektualaca i stranačkih dužnosnika.

Kad bih pošao od korice do korice, redosljed tekstova daje kroniku političkih zbivanja posljednjih godina, medijsku sliku i nepriliku, stranačke spretnosti i nespretnosti, povijesne prikaze nekih ključnih događaja krajem i poslije Drugog svjetskog rata, kao i zbivanja unutar hrvatske politilčke scene; stanje stvari u većim strankama i odnos većih sličnima, većih prema manjima, da bi sve to bilo potkrijepljeno svjedočanstvima sudonika i svjedoka stradanja Hrvata poslije rata i sadašnja izdaja nekih hrvatskih visokopoziciniranih političara, do samoga peredsjednika države Hrvatske Mesića. Iz nekih zapisa i napisa jasno se vidi prijetvornost nekih političara, poput Mesića i Sanadera, lukavost i podmuklost trenutnog predsjednika i masa drugih naopakih slika, prilika i neprilika u novijoj hrvatskoj povijesti i svijesti nekih Hrvata, koji još nisu rasčistili sa svojim glupostima, navadama i zavadama iz komunističkog jednoumlja, pa sada to jednoumlje serviraju u hrvatsko stranačje. Miljak secira politilčku zbilju u Hrvatskoj poput vješta kirurga i daje rasčlambu što se događa na ljevici, što na desnici, što u nekakvom lijevom ili desnom centru ; i, u konačnici nudi program što bi trebalo učiniti da se iziđe iz tog stranačkog i višestranačkog jednoumlja i komunističkog bezumlja, koje je još uvijek na djelu u gotovo svim segmentima hrvatskog društva i u svim porama sustava i zajedničkog života.

Kad se isčita Miljkova knjiga do kraja, dođete do spoznaje do koje je došao i autor ove zanimljive knjige, da komunizam nije srušen u Hrvatskoj zauvijek, srušena je viša gornja komponenta, srednja je ostala. Većina neomenklature proglasila se demokratskom, dapače, ispalo je da je bila demokratska od početka! I smiješna je i neozbilja tvrdnja kako nema više udbaša, ni kosovaca. Struktura UDBE je sačuvana, nedirnuta i gotova da je nedodirljiva, aparat je onaj stari u novom ruhu skriven u oblacima demokracije i višestranačja. Oni koji su sjedili na sjednicama partije, koji su odobravali svaku vrstu nasilja nisu istupili, nisu se pokajali, niti priznali svoje grijehe i zla koja su nanijeli vlastitom narodu. Naprotiv, kad je počelo višestranačje samo su se pritajili, pa kad se višestranačje razmahalo i hrvatstvo malo otupilo, iskočili su iz busija zajedno sa svojima, mrežili se i umrežavali, sve dok nisu posve Hrvatsku premrežili. Ubačeni su svaku stranku, udrugu…

Kad je pao prvi demokratski snijeg 1990. godine po zemlji višestranačja, trebalo je odmah prepoznati njihove prljave tragove. Sad je već za sve kasno.

U ovoj Miljkovoj priči o višestranačkom jednoumnlju mogu se pročitati i neke povijesne istine, koje nismno do sada imali priliku znati, kao ona kad jedan od hrvatskih visokih časnika iz NDH svjedoči kako su, kada i gdje 1945. godine pobijeni visoki časnici hrvatske poražene vojske, zarobljenici. Oni su pobilii zarobljenike na temelju nekakva nazovi suđenja u Beogradu. Kao kroz maglu nešto sam o tome načuo, a sada znam kako je to bilo, tko je koga ubio i zašto. Da paradoks bude veći nijedan hrvatski vojnik nije prešao granicu, nije ratovao u Srbiji. Strijeljanja poslije montiranog procesa ustaškim generalima dokaz je krvavog početka Titove tiranije. Još se nađe hrvatskih budaletina, koji ovu činjenicu ne prihvaćaju kao povijesnu istinu.

Nisu se Srbi odrekli ideje o velikoj Srbiji. Nismo ni mi o samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj.

Preporučujem svakom dobronamjernom čitatelju da dođe do ove knjiga i da je pročita. Zaista, radi se o dobru, zanimljivu i poučnu štivu.

Dobro je recezent Mladen Schvartz uočio što je Miljak htio reći: Uz problem demokracije tu je negdje blizu i problem takozvane lustracije.

Nažalost u Hrvatskoj nije provedena i zato imamo takvu vlast kakvu imamo i zato imamo takvu diplomaciju kakvu immamo i zato imamo takvu privredu kakvu imamo i zato imamo takvu privatizaciju kakvu imamo i zato imamo takvu demekraciju kakvu imamo. Trebalo je na vrijeme odstraniti tumor da ne zahvati čitavi hrvatski korpus.

Oni koji su trebali biti lustirani, lustrirali su one koji su trebali lustruirati . Iz svega pročitanoga jasno izbija na površinu teška istina o komunizmu koji je još uvijek na djelu u hrvatskom društvu. Završit ću onom poznatom Brune Bušiča: Kako nas spasit od nas!