• Home
• » 00 » ATENTAT U MARSEILLESU 9. listopada 1934.

ATENTAT U MARSEILLESU 9. listopada 1934.

9. listopada 2007. 73. obljetnica

ALEKSANDAR (prvi) i POSLJEDNJI

Piše: Josip Miljak

MEĐUNARODNA situacija i politički odnosi uoči atentata u Marseillesu bili su vrlo složeni. Pobjedom Musolinija u Italiji, a naročito Hitlera u Njemačkoj, izmijenila se međunarodna politička klima. Interesi Njemačke i Italije su se sukobljavali u jugoistočnoj Europi. Hitleru nije puno trebalo da shvati što taj dio Europe za Njemačku znači, kako politički tako i ekonomski. Plan anšlusa Austrije je pripremao već od jeseni 1933. godine, uprkos tome što je znao da će naići na protivljenje zapadnih sila i zemalja Male Antante.

Posebno je jak otpor dolazio od Musolinijeve Italije, koja je od 1933, održavala bliske odnose sa vladom u Beču. Puč 1934. i ubojstvo austrijskog federalnog kancelara Dolfusa zaoštrilo je odnose između Njemačke i Italije gotovo do prekida. Međutim, ovim činom pozicija Njemačke je postala nešto bolja među državama Male Antante. Istina, Čehoslovačka se suprotstavljala svim aktivnostima Hitlera u Austriji, Rumunjska je pokazivala slab ili nikakav interes, a Jugoslavija se u osnovi nije postavljala neprijateljski, jer joj je odgovaralo jačanje njemačkog utjecaja u Beču na račun Italije.

Francuska je nastojala ojačati svoje veze sa Malom Antantom, kao i veze unutar zemalja članica. Takođe je nastojala da odnosi između Francuske i Italije postanu bolji, a težila je i smirivanju odnosa između Jugoslavije i Italije. Iz tih razloga njen ministar vanjskih poslova Barthou započinje intenzivnu diplomatsku aktivnost i posjećuje Prag, Bukurešt i Beograd, a planira posjetu Rimu. Hitler zbog toga optužuje Francusku i njenog ministra Barthoua da hoće, zajedno sa svojim saveznicima “okružiti Njemačku kao što su to sile Antante učinile 1914”.

Države koje su bile poražene u Prvom svjetskom ratu: Austrija, Mađarska i Bugarska, ohrabrene Hitlerovom politikom, tražile su reviziju ugovora u Versailesu, jer su izgubile velike prostore na kojima je njihovo stanovništvo. Na neki način to je tražila i Italija, koja je bila među pobjedničkim državama, pošto je bila nezadovoljna što nije dobila Dalmaciju i otoke.

Ubrzo poslije završetka Prvog svjetskog rata Jugoslavija se pridružila Maloj Antanti da bi, sa Čehoslovačkom i Rumunjskom zaštitila svoje interese pred zahtjevom zemalja koje su nagovještavale reviziju Versaileskog ugovora.

Osobni utjecaj diktatora Aleksandra ogledao se u stvaranju Balkanskog sporazuma, 9. veljače 1934. godine, između Jugoslavije, Grčke, Turske i Rumunjske. Bugarska se tom paktu nije pridružila. Aleksandar je, međutim, sebi stavio u zadatak da izgladi nesporazume sa Bugarskom, ne samo Jugoslavije nego i drugih balkanskih zemalja. Posjeta Sofiji, rujna 1934, bila je početak njegovog nastojanja u ostvarenju potpune međusobne suradnje balkanskih država. Međutim, da bi bila stvarno efikasna i jaka, federacija je trebala obuhvatiti sve balkanske zemlje. Sve dok Bugarska ne odustane od revizije Versaileskoga sporazuma, to nije bilo moguće.

Putovanje kralja (diktatora) Aleksandra za Francusku zaokupljalo je cjelokupnu europsku javnost već duže vrijeme. Trebalo je uvjeriti Europu o postojanju dobrog razumjevanja i prijateljstva između Jugoslavije i Francuske, a posjeta jugoslavenskog diktatora je bila manifestacija tog prijateljstva. Aleksandar je ministru Barthouu, prilikom njegovog dolaska u Beograd, poslije posjete Pragu, Varšavi i Bukureštu, obećao da će doći u Pariz. Datum putovanja je bio određen kasnije, a trebao je biti između njegove posjete Sofiji i Barthuove posjete Rimu. Utvrđeno je da to bude 9. listopada 1934. godine.

Sav svjetski tisak pisao je o putu jugoslavenskog kralja u Francusku. Po nekima on je spreman slijepo voditi francusku politiku, dok su drugi tvrdili da igra dvostruku ulogu, da se okreće prema Njemačkoj. Francuske novine su objavile da im u posjetu dolazi iskreni prijatelj Francuske i da se razmišlja da se jugoslavenskom kralju ponudi fotelja u Akademiji političkih znanosti koja je ostala upražnjena smrću belgijskog kralja Alberta Prvog. Vjerovalo se da bi se kraljeva posjeta mogla podudariti sa njegovim izborom za člana Akademije Francuske.

Pripreme za put su pri kraju. Diktator odlučuje da u Francusku ne ide preko Beča, već će morem putovati na razaraču “Dubrovnik”. Izabrao je da će se iskrcati u Marseillesu, radije nego u Tulonu, jer je gajio simpatije prema drugom po veličini gradu u Francuskoj, koji se za vrijeme Prvog svjetskog rata pokazao gostoljubiv prema Srbima. Bilo mu je stalo, da dolazeći na tlo Francuske, najpre posjeti groblje gde su sahranjeni Solunci.

U pratnji kraljice, kneza Pavla i kneginje Olge, Aleksandar je sa željezničke stanice u Topčideru, vlakom otputovao za Kosovsku Mitrovicu. Na topčiderskoj stanici se, prije polaska, pozdravio sa francuskim otpravnikom poslova, gospodinom Knobelom, rekavši mu da je “vrlo radostan što ide u Francusku gdje ima nekoliko prijatelja”.
Iz Kosovske Mitrovice je nastavio put automobilom da bi se u luci Zelenika ukrcao na “Dubrovnik”, razarač Jugoslavenske kraljevske mornarice. Želio je u otvorenom automobilu proći kroz Crnu Goru kako bi ga svaki Crnogorac na putu mogao vidjeti. Vrijeme na putu je bilo užasno loše, naleti vjetra i kiše šibali su lica putnika. Kratko su se zadržali u Rijeci Crnojevića. Tu su se putnici presvukli i ugrijali, jer su bili mokri do gole kože i promrzli od vjetra i kiše koja ih je šibala u otvorenom automobilu. Diktator se, kraće vrijeme, zadržao sa predstavnicima lokalne vlasti, kojima je, na rastanku, obećao da će jednom doći u lov na divlje patke, kojih na Skadarskom jezeru ima u izobilju.

PUTNICI su, praćeni vjetrom i kišom, nastavili put i stigli na Cetinje. Zaustavili su se pred diktatorovom rodnom kućom, koja je sada bila oficirski dom. Poslije kratkog zadržavanja na Cetinju, stigli su u Budvu, a zatim u Miločer, gdje je kraljica pokazala svoju vilu, koja je tek izgrađena. Iz Miločera su se odvezli do Zelenike i ukrcali na razarač “Dubrovnik”, da prenoće i da se odmore pred dug put koji im je slijedio.

Meteorološki izvještaji su najavljivali loše vrijeme na moru. Aleksandar je bio loš pomorac, pa mu je knez Pavle savjetovao da odustane od putovanja morem i da krene vlakom preko Beča. On nije htio za to ni čuti. Krenuću sutra ‘Dubrovnikom’, kako je i predviđeno”. Ali, na insistiranje kneza Pavla i knjeginje Olge, kojem se i Aleksandar pridružio, kraljica Marija je odustala od pratnje muža, ona će putovati vlakom.

PO primjeru starih kapetana duge plovidbe iz Boke Kotorske, diktator je želio u crkvi samostana Savine upaliti svijeću za sebe i sve putnike broda. Odvezao se sa kraljicom, knezom Pavlom i kneginjom Olgom do samostana Savine. Putnici nađoše zaključanu crkvu. Kralj je dozivao svećenike, ali niko nije odgovarao. Kralj povuče konopac i neujednačena zvonjava, neuobičajena u tim satima, trgla je svećenika iz njegovih molitvi.

Svećenik je otvorio crkvu i Aleksandar je zapalio svijeće, a potom je zatražio da vidi žezlo Svetoga Save, zaštitnika Srbije. Bio je neugodnoo iznenađen kada mu je svećenik rekao da to nije moguće, jer je relikvija dan prije bila odnijeta i izložena na izložbi u Kotoru.

Poslije povratka iz Savine ponovo su došli na palubu “Dubrovnika”, gdje su se neko vrijeme odmarali, a onda se povukli u svoje kabine. Poslije izvjesnog vremena kralj, kraljica, knez i knjeginja su ponovo izašli na palubu broda gdje ih je čekao zapovjednik Pavić sa svom posadom. Diktator je pružio ruku knezu Pavlu, u znak pozdrava, koji mu pri tom reče:

“Do skorog viđenja!”

Diktator je odgovorio: “Ko zna?”

Brodske sirene su oglasile polazak “Dubrovnika”. Iz Jadranskog mora brod je kroz Otrantska vrata prvo uplovio u Jonsko, a potom u Sredozemno more.

USPOREDNO sa pripremama poduzetim za putovanje kralja Aleksandra u Francusku, obavljene su i druge tajne pripreme koje će dovesti do atentata u Marseillesu. Ove pripreme je vršila ustaška organizacija, koju je predvodio dr. Ante Pavelić, u to vrijeme emigrant u Italiji. Sve do 1929. godine Ante Pavelić je živio u Zagrebu. On je bio vođa hrvatskih domoljuba, koja je izdavala list “Hrvat” koji je uređivao Pavelićev prijatelj Gustav Perčec.
“Izvan sumnje je svima i svakome, da mi Hrvati uopće nemamo dušmanina kao što je Srbin, pa s tom činjenicom treba računati od sada, pa dok bude i jednog Hrvata i jednog Srbina”, pisalo je u “Hrvatu”.

Ante Pavelić, osnovao je 1928. godine ilegalnu organizaciju, koja od 7. siječnja 1929. nosi ime Hrvatski ustaški pokret. Poslije ukidanja ustavnih sloboda i zavođenja diktature, ukazom kralja Aleksandra od 6. siječnja 1929. godine, nemilosrdni policijski pritisak, nastojao je onemogućiti djelovanje ustaša. Najveći broj njih je izbjegao u Austriju, Mađarsku i Italiju. Ante Pavelić je emigrirao u Beč, a njegov vjerni prijatelj Gustav Perčec je prebjegao u Mađarsku.

Glavni grad Austrije bio je, u to vrijeme, centar okupljanja različitih emigrantskih pokreta, kao i stjecište mnogih stranih obavještajnih službi. Između ostalih tu su stalno bili nazočni članovi VMRO i albanske organizacije “Kosovari”, čiji je cilj bio pripajanje Kosova Albaniji.

Ante Pavelić se, po odlasku u emigraciju, pored političkih akcija na rušenju Jugoslavije, odlučio na diverzantske akcije uz podršku pojedinih istaknutih osoba iz Italije, Mađarske i Bugarske. Neposrednu organizaciju svojih planova počinje odmah po emigriranju u Austriju, 17. siječnja 1929. godine. U Beču stupa u kontakt sa frankovcima, a prije svih sa bivšim visokim dužnosnicima Austrougarske monarhije: general pukovnikom Stjepanom Sarkotićem, pukovnikom Stjepanom Dujićem, zatim Ivanom Frankom i Ivanom Perčevićem.

Istovremeno, Pavelić konsolidira i učvršćuje svoje veze i kontakte koje, potom, proširuje i u druge zemlje. Prvi saveznik kojeg je uspio pronaći bila je VMRO, predvođena Ivanom Mihajlovim. Nastojeći učvrstiti tu saradnju, Pavelić je otputovao za bugarsku, preko Mađarske i Rumunjske.

U sjedištu VMRO koje se nalazilo u selu Banka, u neposrednoj blizini Sofije, sastao se sa predstavnicima Vrhovističke oružničke organizacije koja je predstavljala desno krilo VMRO-a: Staničevim, Hadčovim, Kondovim i dr. sa kojima je, u ime ustaške organizacije, potpisao deklaraciju o koordinaciji oružanih akcija protiv Kraljevine Jugoslavije.

Italijanske obavještajne službe su već ranije uspostavile djelotvornu suradnju sa organizacijom Ivana Mihajlova. Preko Mihajlova uspostavljaju kontakt sa Pavelićem. Po savjetu Mihajlova Pavelić odlazi u Rim gdje ga, posredništvom Mihajlova, najprije prima jedan visoki dužnosnik italijanskog ministarstva vanjskih poslova, a poslije toga i sam Musolini, u vili “Torlonija”.

Razgovori koji su uslijedili bili su vrlo uspješni tako da je Musolini Paveliću odmah stavio na raspolaganje vilu u Bolonji u kojoj je on godinama živio sa svojom obitelji: ženom, sinom i dvije kćerke. Stalno se nastanjujući u Bolonji Pavelić je, u drugoj polovini 1929. godine, odlučio formirati ustaške centre, gdje god je to moguće. Beč je bio mjesto gde je formiran prvi takav centar,kojim su rukovodili Gustav Perčec i Ivan Perčević. Drugi ustaški centar Pavelić, osniva u Bovenu, u itlaijanskoj provinciji Breši, u drugoj polovini 1931. godine. Osnivanjem ovog centra Pavelić u njega prebacuje svoj zapovjedni centar, koji je do tada bio u Bolonji. Također, u drugoj polovini 1931. godine osniva treći ustaški centar u gradu Serenu, u Belgiji. Iste takve centre osniva u Berlinu, za područje Njemačke i u Zagrebu, za područje Hrvatske.

Svoju mrežu centara Pavelić je nastojao proširiti i van Europe,pa sredinom 1931. godine šalje dr Branimira Jelića u Ameriku da tamo formira ustaške centre. Jelić, koji je u Kraljevini Jugoslaviji formirao organizaciju hrvatskih domobrana i bio na njenom čelu, istu takvu organizaciju formira i u Americi. Taj svoj potez je Paveliću potom obrazložio činjenicom da je u Americi nemoguće formirati oružničku organizaciju .

Međutim, kasnije su ipak osnovani ustaški centri u Sao Paolu, Montevideu, Buenos Airesu i Pitsburgu. Pavelić se sada usemjerava na razvijanje svoje mreže u Europi i osnivanje logora za vojničku obuku. Tako u Italiji formira šest, a u mađarskoj dva logora za obuku diverzanata za diverzantske akcije.

U Austriji gdje je bio formiran prvi ustaški centar dolazi do prvog sukoba sa jugoslavenskom tajnom policijom. To je bio povod da Austrija, plašeći se komplikacija i pogoršanja odnosa sa Kraljevinom Jugoslavijom, otkaže gostoprimstvo ustašama.Gustav Perčec je bio primoran prijeći u Mađarsku, gdje pod lažnim imenom Emil Horvat, zakupljuje poljoprivredno dobro Janka Puzsta, uz samu jugoslavensku granicu. Janka Puzsta ne samo da je bila na desetak kilometara od jugoslavenske granice, nego je bila i idealno mjesto za obuku diverzanata koji bi se, potom, ubacivali u Jugoslaviju.

UZ veliku pomoć Zvonimira Pospišla logor u Janka Puzsti se razvio u jaki diverzantski centar kojim je upravljao Perčec, sve do 1933. godine. Naime, Pavleić je tada otkrio da je Perčecova ljubavnica Jelka Pogorelec suradnik tajne jugoslavenske policije, što je ozbiljno uzdrmalo Pavelićevo povjerenje u njegovog zamjenika Perčeca. Nakon objavljivanja brošure Milke Pogorelac o iskustvima iz Janka Puzste, Pavelić je bio potpuno siguran da ga je njegov stari prijatelj i suradnik izdao. Pozvao ga je da dođe u Bolonju i odmah ga smjestio u zatvor Areco, tamnicu za nepouzdane članove ustaške organizacije.

SUDBINU Gustava Perčeca doživjela je i Jelka Pogorelec, sedam godina kasnije. Ustaše su je pronašle u Sarajevu i odvele u zatovr u Zagrebu.
U međuvremenu, Janka Puzsta je dobila novog upravitelja umjesto Perčeca, Vjekoslava Servacija koji je neko vrijeme bio u Italiji sa Pavelićem.
Saznavši za djelatnost Janka Puzste, vlada Kraljevine Jugoslavije je u nekoliko navrata upućivala note protesta Mađarskoj, koje su na kraju i urodile plodom. Mađarske vlasti, 1934. godine, raspuštaju logor Janka Puzsta, ali su prešutno dopustile da ustaše svoj centar smjeste u gradić Nađ Kanjižu koji se nalazi nedaleko od Janka Puzste. Međutim, to je bilo samo prividno, jer je jedan broj ustaša i dalje ostao u Janka Puzsti, gdje su u toku rujna obavili posljednje pripreme za atentat.
U logoru su ostali oni sa kojima se izvodila specijalna obuka za atentat, pod kontrolom specijalnih instruktora. jedan od glavnih je bio pripadnik VMRO Vladimir Černozemski, ili Veličko Kerin. Međutim, većina ustaša iz Janka Puste prelazi u Italiju, gdje je bio organizirian veći broj logora duž italijansko-jugoslavenske granice u kojima se prvenstveno obavljala vojna obuka. Posredništvom visokog dužnosnika ministarstva unutarnjih poslova Italije Erkole Kontija oružje i streljivo ustaše su dobivale od italijanske vlade.
Ustaše su, u isto vrijeme, bile aktivne i na teritoriju Jugoslavije gdje su izvele mnogobrojne diverzantske akcije. Međutim, time se nisu zadovoljile, pa su pokušale i oružani ustanak. Ante Pavelić, Perčec i Servaci su na sastanku u mjestu Špitalu, u Austriji, odlučili da se, preko ustaškog centra u Zagrebu, ubaci jedan broj istaknutih ustaša. Njihov zadatak je bio da se povežu sa domaćim ustašama i pokrenu ustanak. Ustaše su se prebacile na Velebit i povezale sa ustaškim centrom u Gospiću u kojemu su djelovali dr Andrija Artuković, odvjetnik iz Gospića, Marko Došen veleposjednik iz Gospića i bivši austrougarski častnik Joco Rukavina. To je bio poznati Velebitski ustanak 7. rujna 1932. Nakon završetka akcije, Andrija Artuković, Joco Rukavina i Marko Došen, sa nekoliko ubačenih ustaša, prebjegli su u Zadar, a odatle preko Rijeke u Bogataro u Italiji, gdje se nalazio logor za obuku.
Nakon dosta uspješne akcije koja je imala veliki odjek u Hrvatskoj i šire, Pavelić i njegovi suradnici su, zbrajajući rezultate iz prethodnog perioda, zaključili da se takvim akcijama postižu samo djelomični rezultati. Isto tako, zaključili su da će takvo delovanje, u dužem periodu, imati negativne posljedice i možda izazvati negativan efekat.

MEĐU najvažnijim tada donijetim zaključcima je zaključak da kralj Aleksandar Prvi Karađorđević, kao diktator, predstavlja elemenat prisilnog održanja državne tvorevine tzv. zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca čija bi eliminacija dovela do raspada iste, što bi stvorilo pogodno tlo za ostvarivanje ustaških ciljeva, stvaranja Nezavisne države Hrvatske. Pavelić je tvrdio da nema diktature, ako nema diktatora. Ante Pavelić zastupao je ideju o ubojstvu kralja, kojeg su,ustaše inače zvali “Aleksandar posljednji”. Nasuprot ovoj stajala je druga struja u redovima ustaša koja se tome protivila, smatrajući da se takvim akcijama ne dolazi do željenog cilja. U kampanji pokrenutoj preko ilegalnih ustaških listova pobjedila je struja Ante Pavelića, koja je uvjerila članstvo ustaške organizacije o nužnosti takve akcije.
Poslije odluke o atentatu, Pavelić je čekao zgodnu priliku za izvršenje atentata na kralja. Prvi put mu se ta prilika ukazala 17. prosinca 1933. godine, prilikom dolaska kralja u Zagreb, kako bi tamo proveo svoju obiteljsku slavu. Kada je za to saznao, Pavelić formira dvije grupe od odabranih ustaša. Prvu je predvodio Petar Oreb iz logora Fontekijo u Italiji, a drugu Ivan Herenčić iz Janka Puzste, u Mađarskoj.
Dolazak kralja u Zagreb odvijao bi se po unaprijed utvrđenom protokolu. Međutim, uoči kraljevog dolaska, u noći između 16. i 17. prosinca, zagrebačka policija je upozorena od policije iz Beograda, na osnovu podataka dobijenih od Jelke Pogorelec, da se u predgrađu Zagreba u Ulici Štore broj 34 nalaze ustaše koji spremaju atentat na kralja. Šef zagrebačke policije dr Josip Vragović je tek sutradan u 7 sati ujutro uputio na tu adresu dvojicu agenata Ćurčića i Lečića. Kada su stigli pred naznačenu kuću, dočekala ih je žestoka paljba iz automatskog oružja. Agent Ćurčić je ubijen, a Lečić ranjen.
To je, međutim, bila rezervna grupa atentatora, a glavna, koju je predvodio Oreb, već se nalazila u gradu. Čekali su kralja na trgu Zrinjskog kuda je trebao proći na putu od željezničkog kolodvora do Gornjeg grada, gdje se nalazila njegova palača.
Oreb i dva člana njegove grupe bili su obučeni u skijaška odjela. Dva člana grupe su nosila skije, a Oreb – ništa. Plan je bio vrlo jednostavan: u trenutku nailaska kralja dvojica ustaša bi bacili skije ispred kraljevskog automobila, što bi skrenulo pažnju osiguranja, a Oreb bi to iskoristio, bacio bombu i dokrajčio posao pištoljem, ako bi bilo potrebno. U predviđeno vrijeme pojavio se kraljev automobil. Oreb je zaključio da je došao njegov trenutak, pred njim je bio krvavi tlačitelj hrvatskog naroda. Međutim, kada bi sada bacio bombu na kraljev automobil, pomislio je, njegove žrtve bi bili i mnogi Hrvati, pokolebao se i odustao.

KADA je kraljev automobil prošao, dao je znak svojim suučesnicima i oni su se uputili da se pridruže drugim ustašama. Dok se približavao shvatio je da je kuća zauzeta, pa su se sva trojica , svaki svojim putem uputili prema mađarskoj granici. Na putu Oreb se pridružio grupi Cigana i sklonio se u njihov tabor, ali ga je policija pronašla i uhitila, a ubrzo i drugu dvojicu.

DRUGA grupa, predvođena Herenčićem, koja je u slučaju da prva ne uspije trebala to uraditi sutradan, poslije sukoba sa policijom i gubljenja kontakta sa Orebom prešla je u Mađarsku.

Na procesu pred Sudom za zaštitu države, ožujka 1934. godine Oreb je osuđen na kaznu smrti, a ostala dvojica na vremenske kazne.

Neuspjeh atentata u Zagrebu nije pokolebao Antu Pavelića da priprema novi. Kada su u tisku objavljene vijesti o predstojećim posjetama diktatora Aleksandra Sofiji i Parizu, ustaški Glavni stan u Bolonji je započeo grozničave pripreme ponovnog atentata na kralja.

Krajem kolovoza 1934. godine, na poziv Pavelića, vođa VMRO Ivan (Vančo) Mihajlov je doputovao u Rim kako bi se dogovorili o mjestu, danu i času izvršenja atentata. Razgovori su vođeni u hotelu “Kontinental” u kojem je većina organizacija sa Balkana održavala svoje sastanke. Razgovoru između Pavelića i Mihajlova nazočio je i generalni inspektor tajne službe Italije Erikole Konti. Govorilo se o mogućnosti atentata u Sofiji, čemu se Mihajlov usprotivio, jer se plašio da bi mogao biti ubijen i kralj Boris, kao i da bi atentat u Sofiji mogao dovesti do rata protiv Bugarske. Odlučeno je da to bude Francuska, računajući i na to da međunarodni potresi na koje su računali puno bi bili veći ako se atentat izvrši u Marseillesu ili u Parizu nego u Sofiji.

VEĆ je tada do posljednjeg detalja bio poznat službeni program kraljevog boravka u Francuskoj. Pavelić i Mihajlov su se dogovorili da pripreme više grupa radi izvođenja atentata. Prva grupa je trebala izvršiti atentat odmah po kraljevom dolasku u Marseilles. Za slučaj da ona ne obavi zadatak, druga je trebala kralja ubiti bombom u pogodnom trenutku. Treća grupa je bila pripremljena za djelovanje u Parizu. U slučaju da nijedna od tri grupe ne uspije ubiti kralja, bila je pripremljena i četvrta grupa za djelovanje u Engleskoj koju je kralj, poslije zvaničnog boravka u Francuskoj, namjeravao posjetiti, inkognito, kako bi se susreo sa svojim sinom, krunskim princom Petrom, koji je pohađao sveučilište u Saseksu.

Svoju odluku Pavelić je popratio snažnom propagandom u emigrantskom tisku, napadajući kralja i njegovu politiku prema Hrvatima. Regrutira veliki broj ljudi i upućuje ih u logore koji su već postojali, a osniva i nove gdje god je to bilo moguće. Vođa ustaša izdaje deklaraciju kojom između ostalog, osuđuje kralja Aleksandra na smrt. Pavelić deklaraciju šalje svojim povjerljivim ljudima u Belgiji, s tim da mu je vrate kao deklaraciju prihvaćenu od cjelokupnog članstva Hrvatskog sdruga. Pročitana na skupštini, deklaracija je vraćena Paveliću kao usvojena od cjelokupnog članstva Hrvatskog sdruga i odmah objavljena u listu “Nezavisna država Hrvatska”. To je bio signal, i od tad po ustaškim logorima širom Europe počinju intenzivne pripreme za atentat.

Najintenzivnije su, bez sumnje, one u logoru Janka Puzsta i Nađ Kanjiži, gdje ustaše za izvršenje atentata obučava instruktor iz VMRO Černozemski. Nakon obimne pripreme između 15 najuspješnijih, čija je odanost ustaškom pokretnu prethodno dobro provjerena, kockom su izabrana trojica atentatora. To su poznati ustaše Mijo Kralj, Ivan Rajić i Zvonimir Pospišl. Četvrtog atentatora Černozemskog čije je pravo ime Vlado Georgijev Kerin, Pavelić je sam odabrao na prijedlog Ivana Mihajlova.

ČERNOZEMSKI je u stvari bio Vlado (Veličko) Georgijev Kerin, pripadnik VMRO, rođen u selu Kalemsija, Makedonija (po nekima u selu Kamenice u Bugarskoj), bugarski državljanin. Pripadao je organizaciji Ivana (Vanča) Mihajlova i neko vrijeme bio njegov vozač.

NIJEDAN od odabranih , nije bio upoznat sa vremenom i mjestom atentata. Mijo Bzik, u Bolonji, uz pomoć Vjekoslava Servacija, koji je u međuvremenu postao upravitelj Janka Puzste, imao je zadatak svima osigurati lažne identitete i lažne putovnice.

Kralj, Pospišl i Rajić su jedini dobili lažne putovnice od mađarske obavještajne službe, posredništvom Ivana Perčevića. Njih trojica su, po naređenju Ante Pavelića, došli u Zurich gdje su ih čekali Eugen Kvaternik i Černozemski, koji su došli iz Italije. Kvaternik ih je upoznao sa planom atentata i rezervnom varijantom, koju je izradio zajedno sa Antom Pavelićem.

U isto vrijeme, Pavelić je u London poslao Andriju Artukovića, a u Bruxelles Stjepana Perića. “Lijepu plavku” i Petra je poslao u Pariz, sa lažnim čehoslovačkim putovnicama. “Lijepa plavka” je, kao manje sumnjiva, imala zadatak da prenese oružje. Po prelasku u Francusku, odsjela je u hotelu “Regina” u Avinjonu, pod imenom Mari Vudroš, čehoslovačke državljanke.

Grupa koju je predvodio Kvaternik je iz Zuricha došla u Lozanu, a sutradan je, sa mađarskim putovnicama, krenula brodom preko ženevskog jezera ka francuskoj granici. Jedni su sišli u Toninu, a drugi u Evijanu, s dogovorom da se nađu u vlaku za Pariz. Iz vlaka su izašli u Fontenblou i autobusom stigli u Pariz. Čim su stigli otišli su u kino, a da još nisu potražili smještaj. Usred predstave Kvaternik je dao znak Kralju i Pospišlu da izađu, a onda su otišli u ured za vize gdje ih je prijavio kao imaoce čehoslovačkih putovnica, pa im francuska viza nije bila potrebna. Vratio se u kino i sa drugom dvojicom uradio isto. Zatim ih je smjestio u hotel “Reginu”, gdje su se prijavili pod češkim prezimenima Suk, Novak, Silni i Beneš. Sam Kvaternik, sada pod imenom Kramer, je otišao u hotel “Belvi”, da bi se sutradan premjestio u hotel “Komodore”. Sve do 6. listopada, Kvaternik se brine o svojim štićenicima. Mijenja im hotele skoro svakodnevno, šeta sa njima po Parizu, uči ih da se snalaze u metrou, kupuju najotmjeniju garderobu: nove šešire, odjela, torbe, satove…

U RANIM jutarnjim satima, 7. listopada, Černozemski i Mijo Kralj polaze za Avinjon sa Kvaternikom, gdje su se u hotelu “Regina” sreli sa tajanstvenom “Lijepom plavkom”, a potom pošli za Eks An Provans, gdje su se razdvojili i odsjeli u dva hotela. Sutradan, 8. listopada, svi su pošli za Marseilles, gdje im je Kvaternik dao plan grada i pokazao pogodno mjesto odakle bi pucali na kralja. Uveče su se vratili u Eks, gdje su prenoćili, osim Kvaternika, koji je to večer otputovao za Montre.

Na dan atentata, 9. listopada, “Lijepa plavka” predala je atentatorima četiri revolvera, četiri bombe i streljivo. Kerin i Kralj su sjeli u autobus i otišli za Marseilles.

Pospišl i Rajić su ostali u Parizu, u rezervi, da djeluju ako atentat ne uspije u Marseillesu. Pošto je protokol kraljevog boravka predviđao i posjetu Versaju, oni su proveli 7. i 8. listopada u Versaju, gdje su odsjeli u hotelu “Zlatni lav”. Proučili su ulice i gradska raskrižja kuda mora proći kraljeva pratnja, slijedeći maršrutu kraljevog puta, koju su dobili od Kvaternika. Izabrali su pogodno mjesto i ugao odakle se najbolje može pucati na kralja i vratili se u Pariz da u svom hotelu sačekaju ishod iz Marseillesa.

Kada je odlučeno da jugoslavenski diktator posjeti Francusku, određen je najveći stupanj budnosti. Služba francuske Nacionalne sigurnosti, u suradnji sa, jugoslavenskim veleposlanstvom u Parizu i jugoslavenskom obavještajnom službom sastavili su spiskove sumnjivih osoba koje su stavili pod prismotru ili ih protjerali iz Francuske. Pojačana je kontrola nad strancima u Francuskoj i onih koji tih dana dolaze u Francusku. Cijele nedjelje uoči kraljevog dolaska u Marseilles policajci su se svakodnevno sastajali i utvrđivali pojedinosti svog djelovanja. Odlučeno je da kraljev put kroz Marseilles osigurava 1.500 pozornika, odred policajaca na konjima i 200 policijskih inspektora u civilu. Dva dana prije kraljevog dolaska, u Marseilles je stigao glavni direktor Nacionalne sigurnosti.

JUGOSLAVENSKA obavještajna služba je neposredno pred kraljev dolazak, preko svojih agenata, doznala da se priprema atentat. Sa svih strana stizali su izvještaji o kretanju Pavelićevih agenata i grupa ustaša koje su neprekidno putovale iz jedne u drugu zemlju. “Moja cjelokupna obavještajna mreža bila je u stanju uzbune”, piše Vladeta Milićević, stalni jugoslavenski predstavnik u Interpolu. On dalje nastavlja: “Kada sam po naređenju Živojina Lazića, ministra unutrašnjih poslova, stigao u Pariz, znali smo da su ustaše već na francuskoj teritoriji, ali nismo imali preciznije informacije o njihovoj taktici, niti smo mogli da pronađemo makar jedan podatak koji bi nam omogućio da im otkrijemo trag. Tek kada je to bilo isuviše kasno, utvrdili smo da su u Francusku došle dve grupe ustaša, kao i da se oni nisu rasporedili u Marselju, gde je bilo predviđeno izvršenje atentata, već u drugim mestima…”

MIJO Kralj, drugi odabrani atentator, rođen je 1908. godine u Koprivnici, u Hrvatskoj. Pripadnik je ustaške organizacije od njenog osnivanja, organizator je i izvršitelj više akcija u zemlji.
Zvonimir Pospišl je, također, od početka bio član ustaške organizacije i istaknuti ustaša. Rođen je 1904. godine u Hrvatskoj, gde je živio do 1928. godine. Jugoslavenski sud ga je u odsustnosti osudio na smrt.
Ivan Rajić je kao ekonomski emigrant živio u Brazilu. Tamo je pristupio u ustašku organizaciju, a potom upućen na obuku u logor Janka Puzsta, u Mađarskoj.

RAZARAČ Jugoslavenske ratne mornarice “Dubrovnik”, na kojemu se nalazio Aleksandar, približavao se Staroj marseilleskoj luci, praćen francuskim topovnjačama, na kojima su u susret kralju pošli Pietri, ministar mornarice, i admiral Diboa. Diktator ih je primio u salonu razarača, na otvorenom moru.

TOČNO u četiri sata poslije podne odjeknuli su topovski plotuni. Jugoslavenski razarač “Dubrovnik” ulazi u marseillesku Staru luku, u pratnji krstarica “Kolber” i “Diken”, koje su ga dočekale na otvorenom moru.

Ulazak jugoslavenskog razarača u marseillesku luku, gospođa Simon je opisala ovako: “Svi francuski brodovi koji su se našli u luci, pozdravljaju jugoslavenski razarač. Na domaku luke, u usporenoj plovidbi, površinom mora dominiraju krupne, sive siluete francuskih krstarica koje prate saveznički razarač. Uz obalu su ukotvljene podmornice, na njihovim palubama, dugim i tankim kao džinovske cigare, besprekorno su postrojene njihove posade. Mnoštvo barki prekrilo je luku ispod tvrđave Sen žan. Eskadrile aviona paraju nebo… ‘Dubrovnik’ je u luci. Gromoglasno ‘Ura!’ sa svih brodova”.

Na pontonu, uzvanici čekuju kraljevski brodić sa razarača “Dubrovnik”. Među njima je ministar vanjskih poslova Francuske Barthou, vjerojatno zadovoljan, jer je ova posjeta još jedan uspjeh njegove diplomacije.

Kraljevski brodić pristaje. Vojna glazba intonira jugoslavensku himnu i “Marseljezu”. Aleksandar se iskrcava. On je u odori admirala, crni redengot preko grudi presjeca mu lenta Legije časti. O boku mu je pozlaćeni mač, a na glavi dvorogi admiralski šešir. Kralj se srdačno rukuje sa ministrom Barthouom, zatim pozdravlja postrojbu postrojenu u njegovu čast. Pozdravlja se sa grupom francuskih ratnika sa Solunskog fronta.

KRALJ u pratnji Barthoua i generala Žorža sjeda u crni otvoren luksuzni “delaž”, automobil marseilleskog prefekta i, nešto poslije 16 sati svečana kolona je krenula. Na čelu su policijska kola u kojima je generalni kontrolor Službe nacionalne sigurnosti Sisteron, određen da prati jugoslavenskog kralja dok je u Francuskoj. Iza je odred trubača, a onda pripadnici Mobilne garde na konjima. Potom, ide automobil u kojem je kralj crni “kupe”, čiji je krov, iznad zadnjih sjedišta, po zahjtevu ministra Barthoua bio otvoren. Kralj je sjedio na zadnjem sjedalu na desnoj strani, a na lijevoj je ministar Barthou. Naspram Barthoua, na pomoćnom sjedalu je general Žozef Žorž, član Visokog ratnog savjeta, također, određen da bude u kraljevoj pratnji na cijelom putu po Francuskoj. Dva visoka častnika jašu na konjima iza kraljevih kola.

Kolona sporo napreduje Avenijom Kanabier, praćena zvucima “Marseljeze”. Sa jedne i druge strane, na pločniku, stajala je masa naroda da pozdravi gosta. Kolona je polako odmicala i sve je izgledalo kao spontan doček, a onda, piše gospođa Simon, “kao udar groma, nastaje tragedija. Kada su kraljeva kola stigla na skver ispred palače Berze, jedan čovek iskočio je iz gomile naroda na trotoaru. Kliče: ‘Živeo kralj!’ i kreće se ka kraljevim kolima, noseći u desnoj ruci buket cveća. Iznenada je skočio na papučicu automobila, odbacio buket cveća i iz revolvera je ispalio više hitaca u pravcu kralja, ministra Barthoua i generala Žorža. Dok je šofer Foasak pokušao da atentatora spreči u njegovoj ubilačkoj nameri, potpukovnik Piole usmerio je svoga konja i dva puta sabljom udario ubicu koji je pao na kolovoz. Atentator je i u padu, i sa zemlje, nastavio da puca.

Gužva na trgu dostiže vrhunac. Puca i policija. Masa hoće da linčuje ubicu koji leži na kolovozu – nepomičan, krvav. Policajac ga sklanja i smešta u obližnji kiosk. Dva sata kasnije završila se njegova agonija, u jednoj od kancelarija marseljske službe bezbednosti”.

Kraljeva kola sa francuskim marinskim častnicima i njihovim jugoslavenskim kolegama prevoze kroz okupljeni narod nepokretno kraljevo tijelo, položeno na okrvavljeno zadnje sjedište, ka Prefekturi. Ogromna masa naroda koja je bila pred Prefekturom i čekala kraljev dolazak, kada je vidjela da kraljeva kola ulaze u zgradu Prefekture velikom brzinom i da je svečana pratnja u kaosu, a pogotovu kad su čuli pozive častnika: “Ima li nekog od liječnika?” – bilo je jasno da se dogodilo nešto nepredviđeno.

MARSEILLESKA policija provjerila je sve hotele, detaljno ispitujući sumnjive, posebno one hrvatskog podrijetla i one sa čehoslovačkim putovnicama. Nije uspjela pronaći atentatore, jer su oni, kako se kasnije iz njihovih iskaza vidjelo, bili u Eks An Provansu i u Marseilles su doputovali autobusom samo dva sata prije atentata, dok su dvojica ostala u Parizu, pa se preselila u Versaj, u hotel “Zlatni lav”. Kasnijom istragom je utvrđeno da se atentator Kerin služio lažnom čehoslovačkom putovnicom na ime Suk, Mijo Kralj, na ime Silni, Pospišl na ime Novak, a Rajić na ime Beneš.

NA poziv častnika, javio se jedan mladi vojni liječnik. Odveli su ga u Prefekturu teško ranjenom kralju, koji je ležao u prefektovoj kancelariji, na trosjedu presvučenom zelenim samtom. Ranjeni kralj, lica olovne boje, jedva još daje znakove života. Nekoliko minuta poslije 17.00 sati kralj je izdahnuo. Liječnici su utvrdili da je jedan metak pogodio desnu stranu grudi, u predjelu jetre. Na tijelu su bile tri rane: pogođeni su lijeva ruka, rame i lopatica, na istoj strani. Rane su bile vrlo teške i smrtonosne.

Dok je diktator umirao, na drugom kraju grada u operacijskoj sali bolnice “Božji dom”, ministar Barthou se bližio svom životnom kraju. Umro je u 17.40 sati, tri četvrt sata poslije Aleksandra. Barthoua je metak pogodio u desnu nadlakticu, a zatim presjekao glavnu arteriju. Spora vožnja taksijem zbog gužve i pomutnje u gradu i neadekvatno ukazana prva pomoć bili su fatalni za ministra Barthoua. On je izgubio puno krvi, i kad je stavljen na operacijski stol, već je bio gotovo bez i kapi krvi, pa ni transfuzija nije pomogla.

U isto vrijeme, u bolnici “Mišel Levi” operirali su teško ranjenog generala Žorža. Generala je pogodilo više metaka u grudni koš, obe nadlaktice i trbuh. Uspješna operacija i snažna konstrukcija učinili su da je general Žozef Žorž preživio.

U KANCELARIJI marseilleske službe sigurnosti, pogođen sa više metaka u tijelo i ranjen udarcima sablje po glavi umro je atentator Kerin, odbivši izdati nalogodavce za izvršenje atentata. Posjedovao je čehoslovačku putovnicu na ime Petrus Keleman, dva pištolja “mauzer” i “valter”, dvije bombe, kompas i 1.700 francuskih franaka. Osim putovnice koji je izdao čehoslovački konzulat u Zagrebu, nikakve druge isprave nije imao.

ZA manje od dvadeset i četiri sata, poduzete su sve potrebne mjere da se kraljevi posmrtni ostaci vrate u Jugoslaviju. Odustalo se od odluke francuske vlade da se duže zadrže posmrtni ostaci kralja Aleksandra na francuskom tlu. Beživotno tijelo jugoslavenskog diktatora položeno je u lijes, oko 14 sati, 10. listopada, uz nazočnost kraljice Marije i oficira kraljeve garde, u zgradi prefekture. Lijes je, potom, prenesen u Staru marseillesku luku. Pratio ga je manji odred vojnika pješadije i odred konjice. Iza pogrebnih kola išao je automobil sa kraljicom Marijom i predsjednikom Lebrenom. Na kraju povorke su kola sa jugoslavenskim i francuskim dužnosnicima. Razarač “Dubrovnik” sa posmrtnim ostacima jugoslavenskog diktatora, u pratnji francuskih brodova, plovio je Sredozemnim morem, na putu za Jugoslaviju. U svojim vodama, Italijanska mornarica prati razarač.
Brod ulazi u jugoslavenske vode, plovi duž dalmatinske obale. Prolazi pored Dubrovnika, noću. U ranim jutarnjim satima, razarač “Dubrovnik” pristaje u luku Split, svoje krajnje odredište. Jugoslavenski oficiri sa palube broda iznose lijes sa posmrtnim ostacima Aleksandra, uz salve sa francuskih brodova koji su pratili razarač sve do splitske luke. U Splitu i Zagrebu lijes je kraće vrijeme bio izložen.
Od Splita preko Zagreba, kraljevi posmrti ostaci su specijalnim vlakom stigli u Beograd, 17. listopada. Sahranjen je na Oplencu 18. listopada.

Neposredno poslije atentata, glavni direktor Nacionalne sigurnosti Francuske Pjer Mondane naredio je da se, bez odlaganja, započne u Francuskoj i inozemstvu najšira istraga u cilju otkrivanja suučesnika atentatora. Sve policijske postaje su stavljene u stanje uzbune. Specijalni komesarijat u Anmasu za oblast Visokih Savoja, na granici prema Švicarskoj i Italiji, kojim je rukovodio Pol Peti, dao je hitne instrukcije svim graničnim prijelazima, policijskim i žandarmerijskim postajama da uhite svaku sumnjivu osobu i da provjeravaju sve detalje o strancima koji izlaze ili ulaze u Francusku. Obavještene su, također i sve inozemne policijske službe koje su surađivale sa Interpolom.

NA osnovu ovih instrukcija, policijski načelnik iz Tontona uhitio je dvije sumnjive osobe sa čehoslovačkim putovnicama na ime Beneš i Novak. Posijle ispitivanja utvrđeno je da je Novak u stvari Zvonimir Pospišl, a Beneš Ivan Rajić i da su u Francusku došli da zajedno sa Kelemanom izvrše atentat na kralja Aleksandra.

Treći suučesnik, koji je imao putovnicu na ime čehoslovačkog građanina Silvestera Malnija, bio je Mijo Kralj.
Zvonimir Pospišl, Ivan Rajić i Mijo Kralj odvedeni su u marseilleski zatvor. Istragu je vodio istražni sudac Dik de Sen Pol. U istrazi nitko od njih nije htio reći tko stoji iza atentata, ali istražitelji su sami iskonstruirali krivnju Pavelića.
Istražni sudac je tako izdao službeni nalog za njegovo uhićenje, kojem je priključo i nalog za uhićenje Eugena Kvaternika. Nakon toga, vlada Francuske je od Italije zatražila izručenje dva prva čovjeka ustaške organizacije: Ante Pavelića i Eugena Kvaternika. Musolini je to u prvi mah odbio, navodeći da je to ubojstvo iz političkih pobuda. Ali francuska vlada je bila uporna u iznošenju činjenica o krivici Pavelića i Kvaternika za atentat. Stoga Musolini, da bi otklonio moguće komplikacije u odnosima sa Francuskom, uhićuje Pavelića i Kvaternika, 17. listopada 1934. godine.

ANTE Pavelić je uhićen u Torinu, gdje je živio pod lažnim imenom Đovani Sucikent. Svoje uhićenje je propratio prosvjedom: “Ne čudi me što je jugoslavenska policija montirala optužbe protiv mene. One su bez osnova, smatram se uvrijeđenim i neću odgovarati ni na jedno pitanje.”
Eugen Kvaternik je, također, uhićen u Torinu, gdje je došao iz Marseillesa neposredno pred atentat. U zatvoru je proveo tri mjeseca, a onda je pušten na slobodu. Musolini je 28. studenog 1934. godine kategorički odbio izručenje Pavelića i Kvaternika.

Policijska i sudska istraga o atentatu u Marseillesu okončana je studenog 1934. godine, a onda je dokazni materijal predat sudu u Eks an Provansu koji je bio nadležan za suđenje atentatorima.

PRED sud u Eks an Provansu su izvedeni samo Kralj, Pospišl i Rajić, a na osnovu optužnice koju je protiv njih podigao državni tužitelj. Optužnica ih je teretila za suučesništvo u ubojstvu kralja Aleksandra, ministra Barthoua, jednog policajca i troje građana. Pored ovoga optužnica je sadržavala još tri kaznena djela: pokušaj atentata, posjedovanje lažnih isprava i pripadništvo ilegalnoj terorističkoj organizaciji.

SUUČESNIŠTVO u ubojstvu dokazano je potpuno. Sva trojica su priznali da su imali zadatak pomagati Kerinu prilikom izvršenja atentata. Suučesnici u ubojstvu, prema francuskim zakonima, krivi su isto onoliko koliko i sami izvršitelji ubojstva.

Posjedovanje lažnih dokumenata dokazano je time što su optuženi za dolazak u Francusku koristili lažne putne isprave, tj. lažne putovnice na ime čehoslovačkih državljana.

Najzad, svu trojicu sud je optužio za pripadništvo međunarodnoj terorističkoj organizaciji. Optužnica za ovo se zasnivala na tome što je Francuska, na osnovu međunarodnih konvencija, bila obavezna da putem najstrožijeg kažnjavanja suzbije međunarodni terorizam. Za učesništvo i suučesništvo u atentatu, prema francuskim zakonima, predviđena je smrtna kazna giljotinom.

SUĐENJE atentatorima je izazvalo ogromnu pažnju javnosti, pa su svi francuski listovi nekoliko dana prije suđenja pisali o predstojećem događaju, zaključujući da će se na suđenju objelodaniti zakulisne radnje i akcije međunarodnog terorizma čiji su glavni ciljevi ubojstva, atentati i stvaranje anarhije. Tako je marseilleski tisak donio mnoštvo napisa o događajima iz 1934. godine, koji su prethodili atentatu. Pisalo se o tome kako je “na mučki način ubijen vladar naroda koji je pokazao veliku ljubav prema Francuskoj”.
Suđenje je počelo pod opsežnim mjerama predostrožnosti koje su francuske vlasti poduzele. Optuženi su nekoliko dana ranije prebačeni iz Marseillesa u Eks an Provans, pod jakom stražom, gdje će se održati suđenje, jer su u tom mjestu izvršitelji imali boravište, 9. listopada 1934. godine. Suđenje je pratio veliki broj francuskih i stranih novinara, među kojima je bilo naročito zapaženo prisustvo novinara iz Amerike i Jugoslavije. Za njihove potrebe u sudskoj zgradi je instalirano preko 40 telefonskih uređaja, a za jugoslavenske novinare rezervirane su dvije direktne linije sa Beogradom.

Suđenje je počelo 18. studenog 1935. godine, a vodio ga je prvi predsjednik Apelacijskog suda u Eks an Provansu De la Broas koji je sa sobom kao pomoćnike imao dva iskusna savjetnika – Kana i Perucija.

Okrivljene je zastupao poznati odvjetnik iz Pariza Žorž Desbon, kojeg je angažiralo udruženje hrvatskih emigranata iz Pitsburga (SAD), a plaćale su ga ustaše iz Južne Amerike. Tek što je predsjednik suda otvorio raspravu, Desbon ukazao na žurbu kojom je istražni sudac uputio predmet sudu, a onda se obratio istražnom sucu: “Dozvolite da vam čestitam, gospodine suče, francusko pravosuđe, koje se predstavlja kao sporo, za koje se čak kaže da šepa, sada kreće ubrzanim korakom”.

Istražni sudac Duko de Santis oštro je reagirao na primjedbu Desbona, rekavši da je “samo slijedio uputstva dvojice ministara pravosuđa Žorža Pernota i Lenona Bernarda”.

DESBON je, potom, nastavio svoje izlaganje osvrnuvši se na privatnu tužbu kraljice Marije, koju je ona podnijela preko svog odvjetnika Pola Bonkura. Zaključio je svoje izlaganje riječima: “Ne mogu prihvatiti da se u jednom ovakvom procesu prihvati takva, privatna tužba, jer bi to značilo uplitanje u stvari Francuske”. Dalje, on je ukazao na niz nepravilnosti u istražnom postupku, koji je priopćio tonom za koji je sudac Broas rekao da je uvrjedljiv. Međutim, Desbon je nastavio, tvrdeći da je “istražni sudac ometao slobodno vršenje obrane, dozvolio je da mu jugoslavenska služba sigurnosti nametne prevoditelja i da pod pritiscima tih ljudi namjerno prikrije dokumente kojih nema u predmetu”.

Prema njegovom tvrđenju, oko 2.500 dokumenata nije priloženo sudskom predmetu, pa su ti dokumenti ostali tajna i obrana se nije mogla s njima upoznati. Nakon toga, nastao je verbalni sukob između njega i suca koji je zahtjevao od Desbona da povuče izjavu, ali je on odbio povući bilo što od onoga što je rekao. Suđenje je tada prekinuto, suci su napustili sudnicu, a suđenje je odgođeno za slijedeći dan.

Sutradan, 19. studenog, već od samog početka nastavka suđenja, Desbon je nastavio žestokim tonom. Napao je sudske tumače, jer mu se njihov izbor nije dopadao, pa je tumač Hadži Ilić, Jugoslaven, zamijenjen francuskim tumačem Gastonom Kasteronom. Desbon, dalje, podnosi pismeni prigovor na uvjet pod kojim je svjedočio psihijatar. Tome se usprotivio državni tužitelj Rol, koji zahtjeva od Desbona da pročita svoj prigovor. “Ne, ja to neću! Ako se želite s tim upoznati, trebate samo pogledati u predmet, kao što ste navikli”, odgovorio je Desbon.

Nastao je, potom, podugačak verbalni sukob između Desbona i Rola. Javni tužitelj je protestirao protiv takvih metoda. Desbon ga je prekinuo ne dozvolivši mu da završi, riečima: “Ne dozvoljavam vam da dijelite lekcije. Opominjem vas i pored vaših upornih nastojanja, nećete dobiti ove tri glave – ni vi, ni vaš zamjenik dželat”, pokazujući pri tomu rukom na Pospišla, Kralja i Rajića.

Reagirao je državni tužitelj Rol na postupak Desbona. Međutim, Desbona nije moglo ništa zaustaviti, nastavio je u svomu stilu. Predsejdnik suda De la Broas nije znao kako reagirati. Pokušavao je zaustaviti Desbona. Desbon je i dalje nastavio: “Da li je to francuska pravda”, aludirajući na aferu “Stravinski”.

PREDSJEDNIK suda De la Broas je od Desbona tražio da povuče ono što je rekao. To je još više razljutilo Desbona, tako da je sišao u sudnicu i sa odvjetničkog mjesta, se obratio javnom tužitelju riečima: “Mogao sam se kandidirati za zastupnika. Kao takav uživao bih poštovanje sudaca. Mogao bih kao i vi biti sudac, ali to nisam htio. Ne volim zvoniti”.

NASTALA je prava pomutnja u sudnici. Javni tužitelj, uvrijeđen, zatražio je da se Desbon briše sa odvjetničke liste Francuske. Njemu su se pridružili i članovi sudskog vijeća i izrekli kaznu doživotnog brisanja Desbonovog imena sa spiska ovlaštenih odvjetnika Francuske. Nakon toga, predsjednik suda De la Broas je zahtjevao od Desbona da napusti sudnicu, a ovaj mu je, bez sumnje inspiriran velikim Miraboom, na to odgovorio: “Ne, ako želite da odem, naredite da me izbace silom”. Predsjednik suda je potom naredio osiguranju da Desbona udalji iz sudske dvorane. Desbon je malo oklijevao, a zatim pokupio svoje papire i izašao.

Da bi se osigurao nastavak suđenja, predsjednik suda je odredio, da po službenoj dužnosti, odbranu optuženih ustaša preuzme predsjednik odvjetničke komore Pariza Sovino. Optuženi Kralj, Pospišl i Rajić na to nisu pristali, ali sud to nije uvažio i Sovino je preuzeo odbranu. Međutim, Sovino je u nastavku suđenja obavijestio sud da nije u stanju da kao branitelj učestvuje u jednom tako važnom suđenju, bez prethodnog dužeg proučavanja predmeta. Sud u Eksu je bio prinuđen da suđenje odgodi na neodređeno vrijeme.

NA neuspjeh suda, koji je bio evidentan, reagirala je i vlada Francuske. Ona je oceijnila da su prva četiri dana suđenja učinili smiješnim francusko pravosuđe. Predsjednik suda De la Broas proglašen je glavnim krivcem za tijek kojim je krenulo suđenje, pa je umirovljen. Umjesto njega, za predsjednika suda je postavljen Fransoa Loazon, sudac s velikim iskustvom i reputacijom. Postavljanjem Loazona Francuska vlada je, očigledno, željela da se proces što uspješnije privede kraju, kako bi se izbrisao i popravio vrlo nepovoljan dojam koji je na javno mnijenje ostavio početak suđenja u Eksu.

Obranu optuženih su, po izboru predsjednika odvjetničke komore Sovina, preuzela trojica mladih i vrlo ambicioznih pariških odvjetnika: Kabaso, Noel i Boneli. Optuženi se nisu složili s izborom odvjetnika i dalje su zahtjevali da ih brani Desbon, što je bilo nemoguće, on je brisan sa popisa odvjetnika. Desbon ih je savjetovao da za odvjetnika uzmu predsjednika odvjetničke komore Pariza Emil de Sent-Obana, koji mu je u toku suđenja pomagao i njegovog nećaka Rene de Vesin-Loru.

U pauzi između dva suđenja, od studenoga 1935. do veljače 1936. godine, puno se toga promijenilo u međunarodnim odnosima. Nastavio se rat u Etiopiji, dok je u susjednoj Španjolskoj na pomolu bio građanski rat, a u Francuskoj je vlast preuzeo Pjer Laval. Sve je to utjecalo da se promjeni stav Francuske prema procesu u Eksu. Francuska diplomacija je radila na zbližavanju s Italijom i na svaki način nastojala ublažiti negativne posljedice atentata i suđenja atentatorima u javnosti. Vršila je pritisak na Jugoslaviju da bude umjerena i razumna u svojim zahtjevima i da ne inzistira na vezi ustaške organizacije sa Italijom, Njemačkom i Mađarskom.

U takvoj situaciji, kraljici Mariji je njezin odvjetnik Pol Bonkur, bivši predsjednik Francuske i proslavljeni član Odvjetničke komore Pariza, savjetovao da odustane od optužbe, navodeći pri tom stav francuske vlade da će im se “suditi kao običnim kriminalcima da bi se izbjeglo spominjanje njihovih zaštitnika”. Kraljica Marija je pristala i odustala od tužbe.

Suđenje je nastavljeno, 5. veljače 1936. godine, pred porotnim sudom kojem je predsjedavao novi predsjednik Fransoa Loazon. Porotu je činilo 12 porotnika i četiri zamjenika, čija su imena određena kockom. Angažirani su novi prevoditelji: poručnik Šarl Folije, Žarko Petrović, zaprisegnuti prevoditelj iz Pariza i Jozef Tenije, prevoditelj sa Internacionalne škole jezika u Parizu. Obranu su, po preporuci Desbona, preuzeli pariški odvjetnici Emil de Sent-Oben i Rene de Vesin-Lora.

GLAVNI odvjetnik Oben je tražio od predsjednika suda da se prevoditelj Jozef Tenije, koji je izjavio da je po narodnosti Bosanac, izjasni da li je pravoslavac ili katolik, što je sud odbio. Optuženi Ivan Rajić je odbio da mu prevoditelji budu Folije i Petrović, a Mijo Kralj da njegove odgovore prevodi Folije, što je sud, također, odbio.

Obrana, po savjetu Desbona, koji je nastavio suradnju sa njima, a i sami optuženi nastojali su izazvati zbrku i konfuziju u samom suđenju. Vrhunac su izazvale teškoće oko izvođenja svjedoka, jer su neki odbili svjedočiti. Obrana je, međutim, inzistirala na njihovom svjedočenju. Gals, rukovoditelj službe sigurnosti u Marseillesu za vrijeme atentata, jedan do najvažnijih svjedoka, uspio je izbjeći svjedočenje, a Gase Žan i Žan Gustavo podnijeli su liječnička uvjerenja da ne mogu svjedočiti. Sud je odlučio da njihova nazočnost nije neophodna i prihvatio razloge njihovog nedolaska. Obrana i Pospišl u ime optuženih su inzistirali da trojica svjedoka u ime utvrđivanja istine budu saslušani, a posebno Gals čije je svjedočenje obrana smatrala neophodnim. Sud je ponovo odlučio da njihova nazočnost nije nužna i da se njihovi iskazi iz istrage mogu prihvatiti.

MIJO Kralj, koji je prvi saslušan, izjavljuje pred sudom da je putovao sa čehoslovačkiom putovnicom, jer Hrvati u Jugoslaviji ne mogu dobiti putovnicu. Priznao je da je kao zatvorenik u Celovcu pristupio ustaškoj organizaciji. Na pitanje suca: da li ga je u zatvoru posjetio Perčec, Kralj je negirao izjavljujući da se ne sjeća da ga je Perčec posjećivao i da mu je omogućio izlazak iz zatvora i odlazak u Mađarsku, iako je to u istrazi priznao. Iskaz je nastavio pričom o logoru u Janka Puzsti i, pri tom, je negirao sve što bi ga teretilo. Prikazivao je sebe kao Hrvata domoljuba, tvrdeći da bi tako kao i on postupio svaki pravi Hrvat.

Izjavio je da Pospišl i Rajić nisu određeni kockom da ubiju kralja Aleksandra, već da su to izmisili prevoditelji i porekao da je prilikom saslušanja potpisao izjavu da su atentatori određivani kockom. Isto je rekao da se ne sjeća što je potpisivao u istrazi. Dalje je govorio o putovanju atentatora do Marseillesaa. Oni su preko Budimpešte i Ciriha došli do Lozane, gdje je zapovijedanje od Pospišla preuzeo Dido Kvaternik sa kojim je bio Kerin. Iz Lozane su, zatim, podjeljeni u dvije grupe, došli u Tonino, a potom se, u Fernanu, ukrcali u vlak za Pariz.

Po dolasku u Pariz promijenili su putovnice, dobili su čehoslovačke, kupili nova odjela. Kvaternik ih je podijelio u dvije grupe i odsjeli su u hotelima, pod lažnim imenima. Na pitanje porotnika: koje je ime tada imao, Kralj je odgovorio da je imao toliko imena i ne zna koje je tada koristio.
– Pospišl i Rajić – nastavio je Kralj – ostali su u Parizu, jer su imali zadatak da u slučaju neuspjeha atentata u Marselju ubiju kralja u Versaju, gdje je trebo biti po protokolu 11. listopada. Kvaternik je Kerina i mene 7. listopada poveo u Eks an Provans, gdje su se, također podijelili u dvije grupe i odsjeli u odvojenim sobama. Kvaternik, jedini od njih koji je govorio francuski, prijavio ih je pod lažnim imenima: sebe pod imenom Egon Kramer, biznsimen iz Praga, Miju Kralja pod imenom Silvester Malni, a Kerina pod imenom Petrus Keleman.

U jednom hotelu su odsjeli, ali u različitim sobama. Kerin i Mijo Kralj su bili u jednoj, a Kvaternik u drugoj sa “Lijepom plavkom” o kojoj se tokom istrage mnogo govorilo, i za koju je Kralj nekoliko puta u toku suđenja rekao:
– Ne znam ko je ta žena.

KVATERNIK je, dan u oči atentata, otišao sa Kerinom iz Eksa u Marseilles, gdje su odabrali mjesto atentata, a onda uveče napustio Eks. Na pitanje predsjednika suda, da li je i on bio sa Kerinom i da li mu je pomogao, Kralj je odgovorio da je za vrijeme atentata bio u Eksu u koji se iz Marseillesaa vratio oko 16.30 sati. Bio je to njegov pokušaj stvaranja alibija, ali je on ubrzo propao. Vlasnica hotela, u kojem su bili odsjeli atenatori, Marija Ober u svom svjedočenju je potvrdila da su Keleman i Kralj napustili hotel oko 12.45 sati, a da se samo Kralj (Malni) vratio oko 18.30 sati. Zadržao se u restoranu, gdje je osoblju stavio do znanja da čeka prijatelja, a potom oko 19.00 sati napustio hotel.

Kada je vidio da mu je propao pokušaj stvaranja alibija, Mijo Kralj je uzeo drugu taktiku, i izjavljuje:
– Nisam htio pucati jer sam se nalazio usred gomile nedužnih ljudi, žena i djece. To me je spriječilo da likvidiram kralja Aleksandra. Da sam bio bliže, i ja bih pucao. Nisam izvršio povjereni mi zadatak. Nijedan ustaša ne bi ugrozio nevine ljude. Ustaška organizacija osuđuje sve one koji napadaju nevine…

Potom je saslušan taksista Damas iz Marseillesa. Damas je vozio Kralja od Marseillesaa do Eksa i potvrdio da su ispred hotela u Eksu stigli oko 18.30 sati. Ako je atentat izvršen u 16.20 sati onda je Kralj imao dovoljno vremena da iz Marseillesaa stigne u Eks poslije atentata, konstatirao je predsjednik suda Loazon.

Kralj na to izjavljuje.
– Kada se jedan narod bori za svoju slobodu, onda to nije zločin. Organizacija kao ustaška nije udruženje zločinaca, već domoljubno udruženje koje se bori za slobodu svoga naroda.
U daljem iskazu, uporno je tvrdio da atentat u Marseillesu nije bio uperen protiv Srba, već protiv srspkog kralja koji je bio protivnik Hrvata i ubijao Hrvate.

Na primjedbu porotnika da je pored kralja Aleksandra ubijen i francuski ministar Barthou, Mijo Kralj je izjavio da žali što je ubijen francuski ministar, jer oni to nisu htjeli. Tvrdio je da je Barthou ubijen u obračunu sa srpskim policajcima koje je on vidio da pucaju na ulicama Marseillesaa. Uključujući se u raspravu, odvjetnik Sent Oben je rekao da je uvjeren da je smrt ministra Barthoua bila slučajna i da za razliku od ubojstva kralja Aleksandra, ubojstvo Barthoua nije bio zločin.

SUTRADAN, 6. veljače, suđenje je nastavljeno saslušanjem Ivana Rajića i Zvonimira Pospišla. Međutim, na samom početku rasprave, obrana je pokrenula pitanje prevođenja. Optuženi su tvrdili da se njihove riječi ni u istrazi, a ni sada na suđenju ne prevode adekvatno. Obrana je tražila od predsjednika suda, sudaca i porotnika da ne postavljaju suviše dugačka pitanja, već kratka kako bi prevoditelji bez puno napora preveli suštinu i nijanse pitanja i odgovora.

ZAPOČELO je saslušanje Ivana Rajića, čitanjem njegovih generalija: Ivan Rajić, rođen u Hrvatskoj, po profesiji zemljoradnik, napustio Jugoslaviju 1928. kao ekonomski emigrant, otputovao u Južnu Ameriku, gdje je 1932. godine zavrbovan od dr Jelića, stupio u ustašku organizaciju…

U svom iskazu Rajić je, već na početku, tvrdio da to nije bila ustaška organizacija već Hrvatska revolucionarna organizacija. Zatim je na pitanje predsjednika Loazona: da li je bio u logoru Janka Puzsta i što je tamo radio, Rajić odgovorio, da je bio tokom 1933, ali se bavio isključivo poljoprivredom. Tvrdio je da je Janka Puzsta bila obično poljoprivredno dobro.

ŠEF policije u Anemsu, koji je nakon ovog saslušan, izjavio je: “Prvog dana saslušanja poslije uhićenja Rajića i Pospišla nazočila je samo francuska policija, a tek drugog dana se pojavio jugoslavenski predstavnik Milićević koji je ujedno i prevodio. Treće saslušanje bilo je na njemačkom jeziku koje je obavio Tuson, koji je tečno govorio njemački.” Peti je dalje izjavio da su optuženi jedino taj zapisnik pristali potpisati bez protesta. Na to je Rajić izjavio: “Imali smo različite prevoditelje. Ne znam što su oni sve prevodili, ali kada smo pročitali prijevod, konstatirali smo da su prijevodi netočni, da ne odgovaraju našim izjavama.” Optuženi Rajić je u daljem iskazu potvrdio ono što je i Kralj tvrdio, da atentatori nisu kockom izvlačeni i da je to izmislio prevoditelj.

Zvonimir Pospišl je tražio da prije saslušanja dade prethodnu izjavu. Nastao je verbalni sukob između predsjednika suda i obrane oko toga da li treba Pospišlu dozvoliti davanje izjave. Obrana je svoj zahtjev temeljila na tradiciji koja postoji pred porotnim sudovima u Francuskoj, ali je u isto vrijeme priznala da tako nešto nije predviđeno zakonom, već da je to diskrecijsko pravo predsjednika suda. Konačno, Pospišlu je dozvoljeno da dade izjavu.

“Toga popodneva, kad smo uhićeni u policijskom komesarijatu u Anemsu, pojavio se predstavnik strane obavještajne službe Milićević”, rekao je Pospišl. Tu ga je predsjednik Loazon prekinuo, nije mu dozvolio da nastavi, jer je to razriješeno svjedočenjem komesara Petija da Milićević nije prvog dana nazočio njihovom saslušanju u Anemsu.

Pospišl je reagirao tako što je izjavio: “Pošto mi sud ne dozvoljava da dam prethodnu izjavu i pošto ne mogu navesti razloge za takav postupak, na postavljena pitanja neću odgovarati.” Poslije toga, Loazon je završio prijepodnevnu raspravu.

Na početku poslijepodnevne rasprave, Pospišl ponovo inzistira da mu se dozvoli prethodna izjava, ali je sud odbio. Potom, Pospišl nije htio odgovoriti na pitanje: da li je učestovao u ubojstvu Tonija Šlegela, direktora lista “Zagrebačke novosti”, s obrazloženjem da mu se uskraćuje pravo na obranu. Ovakvim ponašanjem Pospišla, suđenje je ponovo zapalo u slijepu ulicu. Nastala je žućna polemika između obrane i suda. Obrana je dokazivala pravo Pospišla da da izjavu, a sud osporavao. Ali, da se ne bi to produžilo u nedogled, Pospišl je dobio priliku da, prije saslušanja, pred sudom da izjavu, što je i učinio.

“Jedanaestog listopada 1934. godine uhićen sam zajedno sa Rajićem i odveden u Anems. Kad smo stigli u komesarijat tamo nas je već čekao agent srpske tajne policije Milićević. On nam je dao papir i tražio da ga potpišemo. Ja sam odbio, ali je Milićević pokušao da me navede da se složim i da potpišem već pripremljenu izjavu. Tražio je od mene da se stavim na raspolaganje jugoslavenskim vlastima. Tražio je da se suglasim sa njim, da odem u Italiju, pronađem Antu Pavelića i da ga ubijem. Odgovorio sam mu da nijedan ustaša nikada tako nešto ne bi uradio”, kazao je on i nastavio tvrdeći da mu je Milićević prijetio da će mu, ako ne prihvati ono što mu se nudi, stradati obitelj.

U toku izjave, predsjednik suda Loazon ga je upitao da li je saslušanju o kojem govori nazočio i komesar Peti? Pospišl je rekao da se on nalazio u komesarijatu, kao i drugi policajci, ali da oni nisu mogli sa njima kontaktirati, jer je Milićević bio stalno nazočan.

A, evo što Milićević o tom saslušanju piše: “Ispitivanje sam vršio u prisustvu komesara Petija i njegovog zamenika Marabutoa. Pospišl je priznao sve o svojoj misiji. Imao je da rukovodi grupom terorista koja je u Parizu trebalo da ubije kralja u slučaju neuspeha atentata u Marselju…

U nastupu ljutnje, vikao je da mu je žao što je uspeo atentat u Marselju, jer da nije tako bilo, on bi lično ‘imao čast da dokrajči kralja u Parizu’. Na kraju istrage rekao sam francuskim islednicima da je reč o jednom od najopasnijih Pavelićevih terorista, kao i da je on ubio, zajedno sa Mijom Kraljem, zagrebačkog novinara Šlegela, a da verovatno stoji iza još nekih drugih ubistava.”

U svom daljem iskazu, Pospišl je govorio o tome kako ga je u pritvoru posjetio i šef srpske državne sigurnosti Simonović, i dodao: “Rekao sam mu da sam član ustaške organizacije, da sam branio katoličku vjeru i hrvatski narod. Srbi su pravoslavci i čine sve što mogu da naškode katoličkoj vjeri u Hrvatskoj. Ako smo se latili oružja, to je zato što su oni ubijali moj narod i vršili teror nad njim.”

NA zahtjev suda pročitan je integralni tekst ustaške prisege u kojemu, između ostalog piše: “Pripadnik organizacije mora izvršiti sve naloge vrhovnika, a ako pogazi prisegu, suglasno ustaškim pravilima, biće kažnjen smrću”.Na pitanje predsjednika Loazona da li su osim kralja imali nalog ubiti i francuskog ministra Barthoua, on je ponovio riječi iz izjave Mije Kralja, da oni to nisu htjeli. Odvjetnik odbrane Sent Oben je opet tvrdio da je Barthou ubijen slučajno.

NA zahtjev obrane, pročitan je i Apel upućen s Petog kongresa ustaške organizacije održanog u Južnoj Americi, koji glasi: “Neka nam bude dozvoljeno da u svoje ime, kao i u ime hrvatskog naroda, izrazimo svoju bol zbog smrti francuskog ministra inozemnih poslova, eminentnog državnika Luisa Barthoua, žrtve događaja u Marseillesu. Uvjeravamo vas da čitava Hrvatska žali smrt slavnog francuskog sina, do koje je došlo nesretnom fatalnošću. I sud i francuska javnost će se uvjeriti da su meci bili isključivo namijenjeni Aleksandru Karađorđeviću”.

Obrana je, pozivajući se na apel, u potpunosti negirala zaključak predsjednika suda da je i Barthou bio označen kao meta u Marseillesu. Nu, predsjednik suda je i dalje tvrdio da Barthou nije ubijen slučajno i da je ovaj apel jasni pokazatelj namjere ustaške organizacije da direktno utječe na tijek suđenja, kao i da pokrene francusko javno mnijenje u svoju korist.

Nakon žustre rasprave obrane i predsjednika suda, pročitana je i Odluka Savjeta Društva naroda donijeta po žalbi koju je uputila Jugoslavija, u kojoj stoji: “Savjet Društva naroda, uvjeren da tumači osjećanja Društva, jednodušno osuđuje atentat koji je stajao života kralja Aleksandra i Luisa Barthoua. Osuđujemo ovaj zločin i pridružujemo se bolu naroda Jugoslavije i Francuske i tražimo da svi krivci budu kažnjeni”.

POPODNEVNA sjednica trećeg dana suđenja, 7. veljače 1936. godine, počela je čitanjem iskaza generala Žorža, koji je u atentatu teško ranjen. “Automobil koji nam je dodijeljen”, stajalo je u iskazu, “bio je marke ‘delaž’, prilično star, sa otvorenim pokretnim krovom i stepenicom za ulaženje u automobil. U trenutku atentata kretao se prvom brzinom, pa je njegov motor, kao kod svih starih automobila, pravio prilično veliku buku. To je olakšalo posao atentatoru. Sve se to dogodilo iznenada. Ja sam pogođen u predjelu grudnog koša, u obe nadlaktice i u predjelu trbuha. Najopasnija je bila rana u predjelu grudnog koša”. Obrana nije imala pitanja, a optuženi su izjavili da ne znaju ništa jer nisu bili nazočni kada je atentat izvršen.

Slijedeći svjedok bio je pukovnik Piole, koji je izjavio: “Bio sam određen za desnog pratitelja. Jahao sam po naređenju tako da mi je glava konja bila u visini haube, kako bi okupljena masa mogla bolje vidjeti kralja Aleksandra. U trenutku izvršenja atentata morao sam okrenuti konja i tek sam onda udarcem sablje ranio atentatora”. Dali su iskaze i dva policajca koja su održavala red na mjestu atentata. Prema njihovom iskazu automobil se kretao po protokolu, na samo metar i po od pločnika. Krijući se u masi atentator je odjednom izašao, i niko ga nije pokušao zaustaviti. Očigledno je bilo da niko nije shvatio što se događa sve dok se nisu čuli pucnji atentatora. Kada je pukovnik Piole sabljom oborio atentatora ispalili su mu metke u glavu, rekli su policajci pred sudom.

Zatim je svjedočio M. Simonović, savjetnik u Ministarstvu unutarnjih poslova Jugoslavije. Simonović je, na početku govorio o povijesti osnivanja ustaške organizacije, bjekstvu Ante Pavelića i Gustava Perčeca iz zemlje, o ubojstvu Tonija Šlegela, direktora lista “Zagrebačke novosti”, o tome kako je Perčec organizirao terorističko-diverzantski logor u Janka Puzsti i o tome kako su Pospišl i Kerin bili instruktori za obuku u rukovanju oružjem i eksplozivom.

POSPIŠL je izjavio da Simonović izmišlja i laže, da se u logoru Janka Puzsta samo obrađivala zemlja, a ne nekakva obuka za terorističke akcije. Optužio je Srbe da na sve načine pokušavaju paralizirati katoličku vjeru i da su zbog toga stvorili vjeru koja nije ni kršćanska ni židovska. Prikazivao je hrvatski narod kao bedem kršćanstva protiv turske invazije, a sebe kao ustašu i hrvatskog vojnika koji se bori za nezavisnost svoje zemlje, koji se bezuvjetno stavlja u službu i potčinjava svim ustaškim propisima u granicama ustaške organizacije.

SENT-OBEN, odvjetnik obrane je, istakao da Simonović ne predstavlja francusku vlast i zato zahtjeva od suda da utvrdi u kojem svojstvu je saslušavao Kralja u Melunu, a Pospišla i Rajića u Anemsu. Replicirao mu je javni tužitelj Rol navodeći da su sve žalbe optuženih, pa i ova koja se odnosi na saslušanje optuženih od Simonovića, došle pred Vrhovni sud Francuske i da ih je on odbacio, jer je utvrdio da je postupak bio ispravan i zakonit. Odvjetnik obrane je, usprkos tvrdnji javnog tužitelja, nastojao da na svaki način ospori kredibilitet Simonovića kao svjedoka. Istakao je da, iako postoji odluka Vrhovnog suda, svjedočenje Simonovića mora se odbaciti, jer je on bio samo prevoditelj u policiji, pa samim tim ne može biti svjedok optužbe na glavnoj raspravi. Tvrdio je da se Simonovićevo svjedočenje zasniva na brošuri Jelke Pogorelec, ljubavnice Gustava Perčeca, koju je ona dostavila srpskoj službi sigurnosti i da sva Simonovićeva saznanja potiču od nje. To je, tvrdio je on, svjedočenje iz druge ruke i kao takvo mora se odbaciti.
Sud ne samo da nije odbacio Simonovićevo svjedočenje, nego mu se, na početku četvrtog dana suđenja, predsjednik suda Loazon, zahvalio na korektnom iznošenju činjenica, na što je obrana odmah stavila prigovor. Odvjetnik obrane je rekao da je nemoralno da jedan visoki dužnosnik policije strane države, bez obzira na njegove ovlasti, bude istovremeno i prevoditelj i svjedok optužbe na glavnoj raspravi.
U DALJNJEM postupku, po nalogu suda, i grafolozi su dali svoje ekspertno mišljenje o potpisima optuženih u knjizi gostiju u hotelima u Parizu, Lozani, Avinjonu, Marseillesu, Eks an Provansu i drugim gradovima gdje su boravili. Iskazi grafologa su nedvosmisleno potvrdili da je riječ o istim rukopisima i potpisima kakve su imali optuženi, kao i drugi koji su sa njima pripremali atentat. Potvrdili su da se najviše ponavljao Kvaternikov potpis i da je on bio skoro na svim mjestima gdje su bili atentatori. Potvrđeno je, također, da se njegov potpis nalazi na računima za nabavku oružja, koje je kupljeno kod jednog oružara u Veneciji, i odjela koja su atentatori kupili u prodavaonici “La Bel Žardinijer”, na trgu Kliži u Parizu.
Optuženi su nastojali pobiti navode grafologa.
Marija Ober, vlasnica hotela “Modern” u Eksu je ponovo potvrdila da je Kralj neposredno prije atentata sa Kerinom došao u njen hotel. Ona je izjavila:
“U nedjelju 7. listopada, oko osam sati navečer, došao je jedan mlađi čovjek koji je pristojno govorio francuski. Uzeo je sobu pod imenom Egon Kramer, biznismen iz Praga, a onda rezervirao i jednu dvokrevetnu sobu, odmah do svoje. Osobe koje su došle prijavile su se kao Kelemen i Malni. Sutradan su sva trojica napustila hotel, a uveče su se vratili samo Kelemen i Malni, dok se Kramer više nije vratio u hotel. Ova dvojica su večerala u restoranu hotela i pošla na spavanje.
Na sam dan atentata 9. listopada Keleman i Malni su popili po nekoliko žestokih pića, nazdravljajući konjakom, prije doručka. Napustili su hotel oko 12.45 sati, pošto su platili račune za svu trojicu. Oni su, također, unaprijed platili drugu sobu. Iste večeri, Malni se vratio sam u hotel, oko 18.30 sati. Zadržao se u restoranu, gdje je osoblju stavio do znanja da čeka svog prijatelja, a onda je napustio hotel oko 19.00 sati i više ga nismo vidjeli.”
Petog dana suđenja, kako je to određeno francuskim pravosudnim zakonom, završnu riječ je uzeo državni tužitelj Rol. U svom izlaganju, koje je trajalo punih šest sati državni tužitelj je iscrpno govorio i dokazivao krivicu optuženih po sva četiri kaznena djela: pokušaj atentata, suučesništvo u ubojstvu kralja Aleksandra, ministra Barthoua i troje građana, posjedovanje lažnih dokumenata i pripadništvo ilegalnoj terorističkoj organizaciji.
Tužitelj je najprije izvršio rekonstrukciju čitavog puta do Francuske, posebno se zadržavajući na njihovom dolasku u Eks an Provans. Doputovali su, po Kvaternikovom uputstvu, iz Budimpešte i Bolonje, preko Ciriha, u Lozanu, krajem rujna i odsjeli u hotelu “Palmijer”. Iz Lozene su, prema riječima tužitelja, nastavili za Pariz, preko Evijana i Tonona, a zatim su otišli u Fontenblo, pošto su uzeli stan u La Bel Žardinijer.
Kvaternik je prvo odveo Pospišla i Rajića u Versaj, gdje je kralj Aleksandar trebao doputovati 11. listopada. Ispitali su sve lokacije za moguće izvršenje atentata, u slučaju da ne uspije pokušaj u Marseillesu. Veličko Kerin i Mijo Kralj, sa falsificiranim putovnicama na imena Keleman i Malni, napustili su Fontenblo i otišli za Avinjon i Eks an Provans. Tamo su stigli zajedno sa Kvaternikom, koji je imao putovnicu na ime Egon Kramer, u nedjelju, uvečer, 7. listopada. Odsjeli su u hotelu “Modern”.

U SUBOTU, 6. listopada, nastavio je tužitelj svoje izlaganje, stigla je u Avinjon plavokosa žena privlačnog izgleda, stara oko 25-28 godina, i odsjela u hotelu “Regina”, oko osam sati uvečer. Uzela je dvije sobe i rekla da će njen muž doputovati nešto kasnije. Prijavila se pod imenom Marija Vudračec iz Trsta. Navela je da je upravo doputovala iz Pariza, a od prtljaga je imala dva kofera od žute kože. Izašla je iz hotela i odmah pošto se prijavila i poslije jednog sata se vratila u pratnji jednog čovjeka kojeg je predstavila kao svog muža Petra.
Slijedećeg dana, spomenuta dama, koju ću od sada zvati Plava Dama, naglasio je tužitelj, autobusom je sa svojim mužem otišla u Eks gde su se sastali sa Kramerom. Oko sedam sati uvečer Kramer je uzeo taksi i pri tom vozaču dao adresu jednog hotela na Kur Mirabo i hotela “Modern” u blizini željezničke stanice. Zaustavio je taksi tijekom vožnje da bi uzeo Plavu Damu koja ga je čekala na ulici, ali sada sa četiri kofera. Plavu Damu je ostavio u hotelu na Kur Mirabo, a sam je otišao u “Modern”…

Posljednji dan suđenja

Cijelo prijepodne bilo je posvećeno završnoj riječi branitelja Sent-Obena, koji je optužene prikazao kao rodoljube koji se bore protiv tlačenja njihove domovine Hrvatske, od strane Kraljevine Jugoslavije. Obraćajući se optuženima on je rekao: „Dobro se zna da Vi niste zločinci. Danas se zna da ste sa razlogom bili gnjevni, da ste bili ogorčeni onim što se događalo u Vašoj zemlji. Odbili su Vam dati epitet heroja i ne će Vam htjeti dati epitet mučenika“. Zatim je nastavio. „Ništa se ne dobiva skrivanjem istine, nju treba reći cijelu. Zato sasvim jasno izjavljujem; Ujedinjavanje Jugoslavije se nije nastavilo, niti se nastavlja kroz rodoljubljivu i poštovanja dostojnu formu. Ustaše, čiji je pokret proizišao iz diktatur kralja Aleksandra, to su heroji Hrvatske“. Da, Nastavlja Sent-Oben, i govori o masakrima žena i djece katoličke vjere, koje čine vlasti iz Beograda. „U ime tih mučenika, u ime jednog razapetog naroda kao što su bili Poljska i Alzas, tražim od vas pravednu presudu, predudu vječne Francuske“.

Međutim u trenutku kada je Sent-Oben govorio o krvavim događajima u Hrvatskoj, jugoslavenski novinari su demonstrativno napustili sudnicu.

Porota

U slučaju kada porota smatra da su optuženi krivi, predsjednik porote je dužan po službenoj dužnosti postaviti pitanja dali postoje olakšavajuće okolnosti.

Pitanja suda: Po završetku dokaznoga postupka i završnih riječi tužitelja i obrane, predsjednik suda postavlja 32 pitanja poroti. Porota mora odgovoriti sa da ili ne. U slučaju da se na sva postavljena pitanja odgovori sa da, onda sud, u skladu sa odredbama francuskog kaznenog zakona izriče maksimalnu predviđenu kaznu, koja je u ovomu slučaju bila smrt. Porota je na 29 pitanja odgovorila sa da, a na tri sa ne, što je značilo da postoje olakotne okolnosti. Sada je svima bilo jasno da se optuženima ne može izreći smrtna kazna giljotinom, na što je državni tužitelj Sere zatražio doživotnu robiju za svu trojicu. Prije izricanja presude odvjetnik optuženih se kratko obratio sudu i poroti.

„Imam povjerenja u vas, imam povjerenja u vaše prosudbe. Molim vas da izreknete takvu kaznu koja bi ovim ljudima omogućila da ponovno vide svoju domovinu koja predstavlja svu njihovu ljubav, kojoj su se oni posvetili bez ostatka i od koje ih vi svakako ne želite odvojiti.“

Presuda

Predsjednik porote bio je Favre de Arsije industrijalac iz Marseillesa. Porota je prihvatila postojanje olakšavajućih okolnosti. Odvjetnici optuženih blistali su od zadovoljstva, spašene su glave njihovih branjenika. Jedni drugima čestitaju. Zatim uvode optužene. Kralj i Rajić se smješkaju, dok Pospišl ustaje i pozdravljajući ustaškim pozdravom uzvikuje: „Živjela Francuska, živjela slobodna Hrvatska, živio dr Ante Pavelić“. Na to ga čuvari izvode iz sudnice.

Proglašeni su krivima:

1. Za ubojstvo kralja Aleksandra Karađorđevića
2. Za ubojstvo Luisa Barthoua ministra Francuske
3. Za pokušaj ubojstva generala Žorža

Optuženi Mijo Kralj se proglašava krivim za svjesno pomaganje izvršiocima, kao i za pokušaj ubojstva policajca Gala. Sva trojica se proglašavaju krivima i za služenje lažnim putovnicama.

Zbog olakšavajućih okolnosti sva trojica, Mijo Kralj, Ivan Rajić i Zvonimir Pospišl, su osuđeni na doživotnu robiju i na plaćanje sudskih troškova.

Posebna odluka suda za optužene u odsustvu

1. Eugen Kvaternik, 25 godina rođen 29. ožujka 1910. u Zagrebu.
2. Ante Pavelić, 46 godina rođen 14. srpnja 1889. u Bradini.
3. Ivan Perčević 54 godine rođen 21. svibnja 1881. u Beču.

Proglašavaju se krivima da su 1934. godine organizirali atentat na kralja Aleksandra. Sud u Eksu ih osuđuje u odsutnosti. Sva trojica se osuđuju na kaznu smrti i zapljenu njihove cjelokupne imovine u korist države.

Lijepa plavka

Marija Vudračec (lijepa plavka kojoj je Pavelić posvetio istoimeni roman) o kojoj se puno govorilo i pisalo u svjetskom tisku, donijela je ustašama oružje u hotel Modern u Eksu. Francuska policija je smatrala da je ona iz Italije prenijela oružje i da se u stvari zvala Katica Šiler. Bila je vrlo lijepa, i tada je imala 24 godine. U Brazilu je pristupila ustaškoj organizaciji i 1932. dolazi u Mađarsku. Tu aktivno sudjeluje u organizaciji ustaških grupa. Neko vrijeme je živjela i u Berlinu kod dr Branimira Jelića.

Jugoslavenska tajna policija, posebno Vladeta Miličević, tvrdila je da Marija Vudračec nije Katica Šiler, već Stana Godina, supruga Antuna Godine poznatog člana bande samoga Ala Caponea. Prema Miličeviću ona se nakon atentata vratila sa mužem u Torino.

Poglavnik u svomu romanu „Lijepa plavka“ navodi da je lijepa plavka o kojoj su pisale sve svjetske novine, poginula u prometnoj nesreći u blizini Đenove, samo nekoliko sati nakon atentata.

Za kraj treba reći da je atentat na diktatora Aleksandra bio uvod u raspad prve Jugoslavije, što je omogućilo uspostavu NDH 10. travnja 1941.
Kada je Njemačka okupirala Francusku, Mijo Kralj i Ivan Rajić bivaju pušteni iz zatvora i potom se priključuju Paveliću u Italiji, i kasnije naravno s njim dolaze u Hrvatsku. Zvonimir Pospišl je tri godine ranije umro u Francuskom zatvoru.

Hvala im, s nama su!