• Twitter
  • Facebook
  • Feed

ZEMLJA LOŠIH VLADARA I SJAJNIH SPORTAŠA



Svakodnevna proizvodnja i izmišljanje afera politički je zadatak ali i komercijalni interes velikog broja medija u Hrvatskoj Zbog ogromne količine plasiranih izmišljotina, dezinformacija i konstrukcija prosječan građanin više nije u mogućnosti razlikovati istinu i laž, informaciju i dezinformaciju, zbilju i fikciju. Mediji kod nas ne izvješćuju o događajima već ih izmišljaju, ne analiziraju ono što se zbilo nego konstruiraju ono što im odgovara, ne pitaju što je istina, već koliko stoji istina. Teško je danas ostati normalan i racionalan i oduprijeti se agresivnom, virtualnom medijskom svijetu manipulacija. Zbog svakodnevnog zaglupljivanja lažima, većina prosječnih ljudi nije uopće svjesna izopačenih zaključaka na koje su navedeni upornim sustavnim medijskim pritiskom. Minimalne vidike slobodnoga rasuđivanja mogu zadržali samo rijetki pojedinci ili pak oni koji ne čitaju novine, ne gledaju televiziju i ne slušaju radio. Samo je mala slobodnomisleća manjina sposobna kritički osvrnuti se na virtualnu stvarnost. Posebno na svetinje i dogme kao što su EU i NATO i Haag.

Samo rijetki, koji još misle svojom glavom sumnjaju npr. u službenu istinu u slučaju Korade i u mnoge nedokazane tvrdnje i očite nelogičnosti koje nitko nema potrebe dokazati ni razjasniti. Isto je i s Pukanićevim bajkama u stilu « Mirko, pazi metak! Hvala Slavko», koje mase piju dok se pojedinci podruguju očitoj namještaljci, ali nitko ne zna niti će saznati pravu istinu ni pozadinu oko nezakonitog uhićenja njegove supruge, kao ni oko holivudskog «atentata» na medijskog manipulatora. Uglavnom tek rijetki pojedinci, najčešće privatno i u zatvorenim krugovima glasno govore, sumnjaju i zaključuju, dok ogromna većina svakodnevnih gutača medijsko promidžbenog smeća, naivno i bezrezervno piju lijepo servirane «istine» koje im se svakodnevno nude u enormnim količinama. Afere se izmjenjuju takvom strjelovitom brzinom da većina konzumenata nema kada priupitati niti shvatiti ni tko ih proizvodi, ni što se njima prikriva, ni zašto su pokrenute. Obično nas bombastično s naslovnice zapljusne ekskluzivna vijest u koju nitko ne smije sumnjati i koju nitko nema pravo demantirati. Potom krene orkestrirani lavež režimskih kolumnista, koji hladnokrvno i bezdušno rastrgaju žrtvu. Presudu, već istu večer putem dalekovidnice, objavi podobni konobar u «Otvorenom», a za egzekuciju su nadležni HHO Puhovski, Goldstajn, Pusić i ostala civilna trulež. Prije negoli se snađete sve je gotovo, ide slijedeća afera i tako unedogled.

Obrnutno od javnog linča putem proizvedenih afera i osuda unaprijed tzv. pravna država uopće ne funkcionira niti u jednom svom segmentu. Ako vas ignoriraju središta medijske, financijske i političke moći, nemate nikakve šanse istjerati pravdu .Možete imati točne podatke o komunističkim zločincima i prijaviti ih, možete znati imena četničkih krvnika i prijaviti ih, možete imati dokumente o gospodarskom kriminalu moćnika i prijaviti ih, možete iznijeti činjenice o Mesićevim suradnicima i prijateljima i njihovoj upletenosti u ubojstva, progone, pljačke i zločine… sve je to uzalud. Josipa Perkovića nitko ne smije uhititi iako je osumnjičen za organizaciju ubojstva Stjepana Đurekovića, kao ni Zdravka Mustaća, kao ni partizanske zločince, ni četničke koljače. Ne će zasigurno reagirati ni Bajićevo državno odvjetništvo niti Benkova policija. U Hrvatskoj se sudi, osuđuje i presuđuje samo nepodobnima koje označe moćnici na naslovnim stranicama.

Sve druge prijave stoje u ladicama čekajući druga vremena i druge ljude. Benko, Bajić i njihovi medijski doušnici traže i progone nacionaliste i branitelje, blate Crkvu i svećenike, pa i onda kada ih zločinci likvidiraju, kažnjavaju one koji slave 10. travnja dan N D H, baš kao što su to cijeli život radili u svojoj nikad prežaljenoj Jugoslaviji. Hrvatska na žalost nije doživjela ni dekomunizaciju, ni lustraciju pa naravno ne može doživjeti ni moralnu, ni duhovnu, ni nacionalnu preobrazbu bez bitnih i korjenitih promjena koje moraju zahvatiti sve pore javnoga života. Nade za bilo kakve pozitivne promjene gotovo da ne bi bilo kada Hrvatska ne bi imala neke druge uzore – sportaše koji i ovih dana ruše svjetske rekorde i dokazuju kako čovjek koji vjeruje u ono što radi može postići cilj te promijeniti i pokoriti svijet.

Kada bi nam uzori umjesto dvoličnoga Stipe, prevrtljivoga Ive i korumpiranih političara i novinara postali Duje, Sanja i Mario, možda bi bilo i nade…

Hrvatski list, 17. travnja 2008. godine Luka Podrug