Zašto opet?
Zagreb, 8. srpnja 2010.
Nakon debakla u zajedničkoj kandidaturi s Mađarskom za domaćinstvo Europskog nogometnog prvenstva 2012. godine, čelnici hrvatskog nogometa kreću u novu kampanju, samo ovoga puta s drugim partnerima. Hrvatski partneri u kandidaturi za Euro 2020. godine trebali bi biti BiH i Srbija!
Unatoč brojnim izazovima, čelnici nogometnih saveza spomenutih država smatraju kako je ovaj pothvat ostvariv. Moguću kandidaturu triju zemalja s oduševljenjem su prihvatili predsjednik Srpskog nogometnog saveza Tomislav Karadžić i ministrica sporta Srbije Snežana Samardžić, koja je izjavila za Deutsche Welle: ”Mislim da više nema političkih izazova i da bi to bio integracijski, kohezijski faktor i jedva čekam da vidim kakvo će biti iskustvo Ukrajine i Poljske. Onda ćemo moći jednu takvu vrstu analize primijeniti i kod nas.” Svaki normalan čovjek mora se zapitati što dotičnoj ministrici znači kako više nema političkih izazova između RH i Srbije, odnosno što ona smatra pod pojmom integracijskog faktora. Naime, političkih izazova itekako ima, no oni se maskiraju lažnim dobro susjedskim odnosima, porukama kako su Hrvati trebali navijati za susjede na SP koje je pri kraju i sl.
No, otvorena su i dalje brojna pitanja – povratak izbjeglih i prognanih Hrvata na svoja ognjišta diljem Srbije i tzv. republike srpske, otklanjanje svih mina iz RH i BiH, povratak opljačkanih kulturnih dobara, te posebno rehabilitacija četništva i u Srbiji, ali i na teritoriju RH (koju danas gotovo nitko niti ne spominje od naših političara, što je posebno opasno za sve buduće generacije Hrvata). Pojam integracijskog faktora mislim da ne treba posebno pojašnjavati; nije li nam bilo dosta integracije sa Srbima u posljednjih 100-tinjak godina?
Predsjednik nogometnog saveza BiH, Sulejman Čolaković, također je iskazao svoje oduševljenje idejom, a g. Vlatko Marković, predsjednik hrvatskog nogometnog saveza, rekao je kako takva organizacija nije moguća bez potpore nacionalnih Vlada svih država. Što bi to, u slobodnom prijevodu, moglo značiti:
• Koliko novaca je potrebno uložiti u ovaj projekt i koliki dio bi snosila RH? Poznavajući naše vrle političare/politikante i njihovu sklonost darivanja našega novca, pogotovo posljednji poklon Srbima u vidu prijevoda pravnih stečevina EU, strah je opravdan. Mogli bi se naši genijalci dosjetiti kako bi sav trošak nogometne smotre mogla snositi RH!
• Kako se planira obnoviti ruglo Zagreba grada – Dinamov stadion, ako za isto ne postoji volja već duže od desetljeća? Nije potrebno posebno spominjati kako još do sada nitko nije odgovarao za ogromne i ne nadoknadive financijske gubitke nastale pokušajem obnove Dinamova stadiona prije više godina. Od tada pa do danas svako se malo ponovno potegne pitanje rušiti stadion ili ga obnoviti, no konačan odgovor nije niti na pomolu. Normalan čovjek odmah može nanjušiti glad za novcem i već unaprijed vidjeti na desetke afera i malverzacija po pitanju financija uključenih u taj projekt.
• Što bi se dogodilo u koliko bi slučajno RH i Srbija morali odigrati međudobnu utakmicu na ispadanje? Gdje bi se ona odigrala? Kako bi se osigurala sigurnost gledatelja? Teško da bi itko, u koliko bi se igralo u Zagrebu, ostao ravnodušan na more srbijanskih dresova, kokardi, navijačkih pjesama i slično, kao što bi identično bilo i u Beogradu.
Pozivanje na moguće zajedničko organiziranje po uzoru na Austriju i Švicarsku ili Poljsku i Ukrajinu potpuno je apsurdno iz više razloga. Navedene države nikada nisu bile u otvorenim ratnim sukobima (a pogotovo ne unatrag 20 godina), te među njima gotovo da i nema spornih pitanja, dok ih je između RH, BiH i Srbije čitav ocean. Poljska, Ukrajina, Austrija i Švicarska danas ne svojataju tuđe teritorije, niti jednom Poljaku pada na pamet suluda teorija o poljskom porijeklu Ukrajinaca. Kod nas je sasvim druga situacija – Srbi (i to više od 30% njih) još i danas sanjaju bajkovitu granicu Karlobag-Karlovac-Virovitica; Srbi unutar BiH ne odustaju od ideje države u državi, a sve se više čini kako taj status prihvaćaju i europski političari; Muslimani BiH idu toliko daleko da i hrvatski jezik nazivaju ustaškim, a da i ne spominjemo njihove navijačke simpatije za prošlog prvenstva 2008. godine.
I u takvoj ‘’idiličnoj’’ atmosferi morao bi se igrati nogomet?! Toliko o intelektu onoga tko se prvi sjetio te, priznajte, glupe ideje.
S druge strane, g. Marković jučer je izjavio kako nema pojma odakle je ta vijest procurila, te kako je sve to izmišljotina. Što je najtužnije za ovu državu, to je itekako lako moguće. Kod nas lažni novinari i još lažniji politikanti na silu guraju svoju tezu o jedinstvu svih država bivše Jugoslavije, iako za te svoje iluzije nemaju gotovo nikakvu podršku naroda. No, ljevičarima (čitaj – i SKH SDP i SKH HDZ) to nije niti bitno, jer oni niti nisu Hrvati. U Hrvata ljevice jednostavno nema – ona pripada jugomiljeu. Hrvati su ili desničari ili politička sredina. Zato su i moguće takve sulude ideje samo u glavama ljudi koji još uvijek sanjaju ‘’bratstvo i jedinstvo’’.
Bog i Hrvati
ZaDomSpremni
Ivan Škrlec, tajnik GO grada Zagreba
