Za lustraciju nije kasno, ali je i dalje preopasno
Naši političari nikako da shvate da bez Njemačke nema ni Europske unije
Dr. Tomislav Sunić (www.tomsunic.com) je autor, prevoditelj, bivši emigrant, bivši profesor političkih znanosti u SAD-u. Objavio je više djela na francuskom, njemačkom i engleskom jeziku. Njegova nedavna knjiga je La Croatie; un pays par défaut? (2010). http://croatia.org/crown/content_images/tomislavSunic.jpg
• Gospodine Suniću, kako se osjećate ovih dana uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju?
– Situacija je takva kakva jest. Sada je red razmišljati o strategijama kako izaći djelomično ili potpuno iz EU-a. To je već učinio Island, Velika Britanija, a uskoro slijede ostale zemlje sa južne periferije Europe. Upravo periferne zemlje, Grčka, Španjolska, Portugal, najviše su dobile novaca iz EU-ovih fondova u proteklih 15 godina, da bi danas ekonomski bile u najgoroj situaciji. Puno će biti jasnije stvari glede EU-a i Hrvatske na jesen, kad prođu ova službena veselja.
• Mnogi mi ljudi govore kako imaju podijeljena raspoloženja…
– Podijeljena su i raspoloženja među čelnicima EU-a. U tome je i srž problema i zato je potrebno biti euroskeptik. Jer niti među čelnicima EU-a nikada nije bilo jasno kakva treba biti EU. Treba li EU biti ekonomska unija ili politička unija, savez država ili savezna država? Cijeli EU projekt, u proteklih 20 godina, je jedan akademski konstruktivizam bez solidne baze u svojim narodima.
• Kako ćemo se snaći u Uniji?
– Bitno je, ako već ništa drugo, pokušati izvući za hrvatske radnike i seljake, ako je to moguće, čim više novaca, barem što se tiče privatnih tvrtki i privatnih malih gospodarstvenika. Međutim, novac je danas svugdje puno rjeđi i teže ga je dobiti. Pitanje je samo kakva će biti cijena, čak ako Hrvatska i dobije nešto novaca. Nema više besplatnog ručka.
• Zbog čega naši aktualni čelni političari ne mogu izreći niti jednu najbanalniju rečenicu u i oko ulaska RH u EU a da ne spomenu Srbiju i “region”?
– Regija ili „region“ je danas jezični eufemizam, jedan jezični nadomjestak za riječ „Jugoslavija“. Većina hrvatskih medija i političara ne želi rabiti riječ „neo-Jugoslavija“ iz straha da ih se ne prozove Jugoslavenima, pa stoga koriste tu bizarnu kovanicu. Što se mene tiče, moja regija su Lombardija, Tirol, Koruška, Gradišće ili Mađarska, a ne Srbija, Makedonija ili Crna Gora. Međutim, takva istinska srednjoeuropska regija očito ne pada na pamet hrvatskim medijima i političarima koji su velikim dijelom baštinici jugoslavenstva.
• Kako se ovo otvoreno jugonostalgičarenje tumači na europskome Zapadu?
– Predodžbe jugonostalgičara o samim sebi odskaču od predodžaba koji stranci imaju o njima. Upravo radi toga što većina njih ne zna sebe staviti u europsku perspektivu. Većina političara u Hrvatskoj gleda na svjetske događaje iz svoje provincijske, žablje perspektive smatrajući da istu sliku moraju imati i strane sile. To je standardni problem u visokoj politici. Za većinu čelnika EU-a i moćnika Hrvatska je pokusni kunić. Tako je ovdje bilo stoljećima.
• Koja je poruka Njemačke hrvatskim vlastima što kancelarka Angela Merkel ne dolazi na svečanost?
– Opet je riječ o hrvatskoj slici tuđe slike objektivne stvarnosti. U Njemačkoj se događaji u Hrvatskoj tumače na drugi način nego u Banskim dvorima ili na Pantovčaku. Simbolika nedolaska kancelarke Merkel u Hrvatskoj se tumači drugačije nego u Berlinu. Uostalom bez Njemačke nema EU-a, što dovoljno govori o nagloj panici hrvatske političke klase.
• Jesu li Zoran Milanović, Ivo Josipović i Vesna Pusić svjesni riziku kojemu se izlažu?
– Mislim da to Zoran Milanović, od njih troje, donekle shvaća, bez obzira slažemo li se s njegovim političkim stavovima ili ne. Milanović je donekle u stanju stavljati stvari u perspektivu za razliku od Josipovića i Pusićke koji traže svoj legitimitet ne u hrvatskom narodu nego kod anacionalne svjetske i EU superklase. Oboje djeluju bezlično, ali dokle god imaju zalog u superklasi oni se ne trebaju bojati. Riječ je o dvoje slučajnih Hrvata, o političarima koji djeluju po inerciji.
• Hoće li na kraju ipak pobijediti razum i najobičnija logika? Hoće li “sinovi i unuci Orjune” ipak odustati od promjene Ustava?
– To ne ovisi o orijunašima nego o snazi i volji hrvatskog naroda. Problem nije u orjunašima ili tzv. komunističkoj opasnosti. To je često floskula za nerad i neznanje koju srećemo kod hrvatskih nacionalista. Hrvatski nacionalisti nemaju političara od kalibra, te stoga vječito fantaziraju o nekim teorijama urote, bilo da je riječ o tzv. opasnosti orijunaša i udbaša. Ova vlast je jako slaba, ali dokle god nema ujedinjene nacionalne oporbe, i to s ljudima od europskog formata, ova vlast će logično ostavljati dojam da je jako, jako moćna.
• Koliko je ovdje u pitanju sama osoba Josipa Perkovića, a koliko zaštita od neizručivanja tisuća perkovića i njemu sličnih?
– Opet je tu nova simbolika. Perković je samo kotač u velikom aparatu. Postoje tisuće a možda i stotine tisuća malih perkovića i malih titića u školstvu, u medijima, u kulturi kojima je u interesu status quo. No, slučaj Perković baca ipak novu sliku na sve hrvatske političare koji su pravili karijeru u Jugoslaviji i koji snose najveći dio krivice. Evo pitanja: A što ako je rat u Jugoslaviji i krvoproliće uzrokovala savezna UDB-a u ratu protiv republičke UDB-e u Hrvatskoj? Pa pogledajte samo pedigree ljudi oko Miloševića i oko Tuđmana početkom 1991. godine. Gotovo svi su bivši ljudi iz jugoslavenskog aparata. Zaključak možete napraviti sami.
• Ima li to veze i s abolicijom tisuća četnika?
– Donekle. Abolicija je jedan od ukaza EU- a, a tek manjim dijelom odluka vlade Sanadera ili Račana. Hrvatski narod nije nitko o tome pitao. I dakako nedostatak političke volje da se te ljude privede na sud.
• Ima li nade da tužba nekolicine uglednih hrvatskih ljudi protiv jednoga od čelnih ljudi pobune srpske manjine u Hrvatskoj, Vojislava Stanimirovića, postane presedan i početak lustracije nelustriranih pobunjenih Srba?
– I opet je riječ o novoj simbolici. Od svega toga ne će pravno biti baš ništa. Lustracija Srbina Stanimirovića podrazumijeva lustracije hrvatskih djelatnika, tj. bivših jugoslavenskih djelatnika, bezbroj sitnih doušnika iz bivšega jugoslavenskog školstva, kulture itd., i to ne samo iz prošlog rata nego i onih koji su šutjeli a time i odobravali zločine od 1945. do 1990. A njih ima jako, jako puno. Tehnički i pravno je to neizvedivo, osim ako zemlja skrene u građanski rat.
• Meni izgleda dvolično sadašnje zalaganje saborskih zastupnika iz redova HDZ-a za izručenje Josipa Perkovića iako su imali jako puno vremena da to isto i sami učine. Što Vi mislite?
– Svakako. Konačno i HDZ i Tuđman su njih doveli i čuvali na vrlo važnim mjestima u novoostvarenoj državi. HDZ ima danas kasno paljenje. I ovdje je riječ o tipičnom totalitarnom, komunističkom sindromu. Uskoro, kad se počne suditi Perkoviću, čut ćete od njegovih bivših suradnika i doušnika: „Ne, nisam ja, on je, on je“! To vidimo i u sindromu zvan Sanader i njegovih tzv. bivših prijatelja, koji da bi sačuvali svoju kožu, pljuju sada po njemu – premda ih je Sanader stvorio. Uostalom i protekli rat bio je dobrim dijelom režiran od srpskih i hrvatskih komunista, rat u kojem je hrvatski narod platio visoku cijenu.
• Tko će od ove nepotrebne zbrke imati najviše štete: hrvatska država, politička elita, kukuriku koalicija ili svi mi zajedno?
– Svi od reda. Vratimo se na godine prije rata, 1989. ili 1990. Vrlo malen broj Hrvata bio je politički svjestan kamo srlja ludilo zvana država Jugoslavija, a još manji broj političara u Hrvatskoj imao je jak proaktivni hrvatski identitet. A to se vidi i dan danas – i to najzornije u stalnom mijenjanju datuma hrvatske državnosti. U bliskoj budućnosti to može imati ponovno loše posljedice za hrvatski narod.
• Je li danas kasno za provedbu lustracije?
– Nikada nije kasno, ali morate računati na mogućnost proglašenja izvanrednog stanja. A to bi značilo buru kritika iz Bruxellesa kao i pojačanu klimu mogućeg građanskog rata. Povijest je uvijek otvorena. Svi scenariji su u Hrvatskoj mogući.
• Gdje sutra vidite Hrvatsku?
– Bitno je gdje će sutra drugi vidjeti Hrvatsku. Bitno je što će se sutra zbivati u Berlinu ili Parizu ili Washingtonu. Tako je uvijek bilo na ovim terenima. Sumnjam u neke bune i velike nemire u Zagrebu. No, ako dođe do malih financijskih i ekonomskih problema u Njemačkoj, ili ako Rusija zauzme agresivniju ulogu na Bliskom istoku, začas će se stvari dramatično promijeniti u Hrvatskoj.
Marijan Majstorović, www.hrvatski-fokus.hr
Objavljeno petak, 28. lipanj. 2013. 01:53
