VUKOVAR, ŠKABRNJA, LOVAS, OVČARA 18.-21. STUDENI 1991.
Slike: 1. Vodotoranj 2. Spomenik u Škabrnji, 3. Masovna grobnica Lovas 4. Masovna grobnica Ovčara
VUKOVAR:
Od početka opsade 25. kolovoza pa do pada Vukovara 18. studenog i na kraju pada Borova naselja 21. studenog ispaljeno je šest i pol milijuna projektila!
Vukovar je bio prvi veći europski grad potpuno uništen od Drugog svjetskog rata. Prije rata u Vukovaru je živjelo 44.600 stanovnika a od toga su 47 posto bilo Hrvati, a 32 posto Srbi. Godine 1991. Vukovar i okolna mjesta sravnani su sa zemljom, a punih 87 dana bio je pod opsadom 30 tisuća vojnika Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga i četnika. U napadima je redovito sudjelovalo i Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, mornarica sa Dunava, 400 tenkova, stotine minobacača i topova.
U Bitci za Vukovar, koja je započela 25. kolovoza sudjelovalo je oko 1800 hrabrih vitezova branitelja na hrvatskoj strani s lakim pješačkim naoružanjem, sastavljenih od policajaca i dragovoljaca.
Bombardiranja su potpuno uništila grad, na koncu je na grad padalo između 600 i 800 projektila dnevno. Velikosrpski agresor na grad je ispalio više od 6,5 milijuna projektila.
Točan broj vukovarskih žrtava još uvijek je nepoznat. Danas se govori da je u Vukovaru poginulo preko 1000 hrvatskih branitelja te oko 3000 civila. Prema hrvatskom generalu Antunu Tusu oko 1.100 vukovarskih branitelja je ubijeno, 2.600 branitelja i civila označeno kao nestalo, a drugih 1.000 hrvatskih vojnika ubijeno na prilazima Vinkovcima i Osijeku.
Velikosrpski agresor je protjerao i prognao oko 22.000 ljudi. Osim toga, oko osam tisuća branitelja i civila je prošlo kroz srpske koncentracijske logore, oko 4.000 ih je ubijeno, poginulo ili nestalo, 306 se vodi kao nestali (stanje 18. studenoga 2011.). Na stratištu Ovčari pobijene su brojne nedužne obitelji, ukupno 260 ranjenika i civila.
ŠKABRNJA
Na isti dan 18. studenog 1991. u mjestu Škabrnja u zadarskom zaleđu dogodio se isto tako teški ratni zločin i pokolj nad Hrvatima. Ubijena i masakrirana su 43 hrvatska civila u Škabrnji koji su istoga dana 1991. godine počinili pripadnici JNA-a i četnici koji su Škabrnju po okončanju napada spalili i u potpunosti uništili, a katoličku crkvu do temelja srušili. Nakon što je selo opustošeno, cijeli je kraj miniran. Oni civili koji su bili pošteđeni kasnije su predani hrvatskoj strani u mjestu Pristeg, a muškarci su zatočeni u kninskim logorima gdje su bili mučeni i prebijani te su kasnije Bogu hvala razmijenjeni.
NADIN
Nakon masakra u Škabrnji drugi dan 19. studenog 1991. četnici su nastavili pokolj i masakre u susjednom selu Nadinu gdje su četnici mučki ubili još 14 civila, 3 osobe se još vode nestalima dok je u obrani Nadina ubijeno 5 hrvatskih branitelja.
LOVAS
U razdoblju od 10. do 18. listopada 1991. godine, ubijeno je 70 hrvatskih civila. Masakr je uslijedio nakon što je „JNA“ zauzela to područje uz pomoć „teritorijalaca“, četničkog odreda „Dušan Silni“ i “Belih orlova” paravojske tzv. SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. Po samoj okupaciji Lovasa mještani su natjerani na nošenje bijelih vrpci oko ruku i označavanje svojih kuća bijelim plahtama. Protjeran je 1.341 stanovnik sela a zapaljena je i župna crkva sv. Mihaela arkanđela stara 250 godina koja je prije toga nebrojeno puta granatirana.
Pokolj je započeo dva dana nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, a trajao je punih 8 dana, sve do krvavog finala, kada su zarobljeni civili 18. listopada natjerani u minsko polje. Morali su ići poljem držeći se za ruke i lupajući nogama o zemlju. Usljed prve aktivirane mine na njih je otvorena rafalna vatra. U tom bolesnom zločinu 21 osoba je poginula, a 14 ih je ranjeno.
Nakon ove strahote i dalje se nastavilo pucati po kućama i bacati granate. U tom je napadu ubijeno 22 civila u kućama i dvorištima. U sljedećih tjedan dana ubijeno je još 23 civila, a u improviziranim zatvorima mučeno je i teško ozlijeđeno više desetaka zarobljenika, od kojih je njih 18 zadobilo teške povrede. Do kraja mjeseca u Lovasu su brutalno ubijene još tri civilne osobe. Preživjeli i 30. godina nakon tog stravičnog događaja nose se sa teškim posljedicama i traumama. Točno 2. lipnja 1997. godine započela ekshumacija na području Lovasa od strane stručnjaka UN-a i u jednoj je masovnoj grobnici otkriveno 68 leševa, uz još 10 u pojedinačnim grobištima. Žrtve su dostojno pokopane tek 21. ožujka 1998. godine, a spomenik je podignut godinu poslije (27. ožujka 1999.) kao i križ na lokaciji nekadašnjeg minskog polja.
OVČARA
Vrhunac JNA i četničkog krvoločnog pira dogodio se u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na farmi Ovčara gdje se zbio stravičan masakr. Najmlađoj ubijenoj osobi bilo je 16 godina, a najstarijoj 76. Nakon likvidacije, buldožeri su prekrili zemljom masovnu grobnicu.
JNA je zauzela bolnicu u Vukovaru 19. studenog. Suprotno dogovoru o predaji, na užas bolničkog osoblja na čelu da dr. Vesnom Bosanac vojska je ušla u bolnicu prije predstavnika Međunarodnog crvenog križa te su započeli sa evakuacijom oko 450 civila, bolesnika, ranjenika te manje skupine pripadnika ZNG-a, koji su se tu sklonili.
Nakon ispitivanja i odabira majora Šljivančanina, 20. studenog ujutro u sedam vojnih autobusa ukrcano je oko tri stotine ljudi i odvezeno na farmu Ovčara. Tamo ih je dočekao špalir vojnika, dobrovoljaca i Arkanovih četnika koji su ih zvjerski premlaćivali, oduzevši im sve vrjednije stvari i novac. Svi su zatočeni u hangar za poljoprivredne strojeve. Uslijedila su nova ispitivanja i mučenja.
S prvim sumrakom, po nalogu majora Šljivančanina izdvojen je Siniša Glavašević novinar Radio Vukovara i Jean- Michel Nicolier, teško ranjeni Francuz, koji se dragovoljno priključio HOS-u. Odvezeni su do ribnjaka Grabova gdje su ih ubili vojnici specijalne satnije Prve mehanizirane gardijske brigade JNA, pod zapovjedništvom kapetana Miroslava Radića. Nakon njih došao je red na ostale. U vremenu od 18 sati do 1 sat poslije ponoći, u grupama po dvadeset dovoženi su kamionom s ceradom na stratište gdje su mučki likvidirani.
Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja zarobljenika tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do mirne reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi sprječile uklanjanje dokaza o jednom od najvećih pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
U rujnu i listopadu 1996. započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje je trajalo 40 dana. Obdukcija je pokazala da su žrtve zaista ranjenici iz vukovarske bolnice, medicinsko osoblje, civili, žene i djeca. Ubijeno je 260 ljudi a dosad ih je ekshumirano 200 dok se za jednom grobnicom još uvijek traga.
Sve su to isti potpisnici kao u svibnju 1945. godine od Bleiburga i Križnog puta sa zvijezdom petokrakom i četničkom kokardom na gavi kao i 1991. godine kada je Hrvatskoj ponovo nametnuta agresija i rat od komunističko srpskog režima.
NAKON SVEG OVOG NAPISANOG HČSP POSTAVLJA PITANJE!
A HRVATSKA? ŠTO HRVATSKA ČINI? ZAŠTO SE NE ZNA GDJE SU NAŠI NESTALI? ZAŠTO NIKADA NIJE ZATRAŽENA RATNA ODŠTETA?
Bog i Hrvati! Za Dom spremni!
HČSP
Slike prikazuju četničke zločince kako odvode nedužne Hrvate na mučenje i likvidacije
