Velebitski ustanak, 78. obljetnica
7. rujna 2010.
Velebitski ili Lički ustanak naziva se oružana akcija koju su u rujnu 1932. godine organizirali pripadnici UHRO-a (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija), na čelu koje je bio kasniji Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, dr. Ante Pavelić.
Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću – Andrija Artuković, Juco Rukavina, Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković. Ta je grupa bila u uskoj vezi s ustaškim vodstvom u emigraciji.
Odluka o podizanju ustanka donesena je ljeti 1932. godine, na sastanku na kojem su sudjelovali ustaški emigranti Ante Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy. Pripreme za akciju započele su u proljeće 1932. godine. Oružje je prebacivano na Velebit iz Zadra, tada pod vlašću Italije, u nekoliko navrata tijekom 1932. godine, te je razdijeljeno članovima UHRO. Potom je stigla skupina od pet ustaških emigranata koja se skrivala u selu Lukovo Šugarje, te u kolovozu još jedna takva grupa petorice. Prije nego je počela oružana akcija Andrija Artuković i Markom Došen prešli su u Zadar.
U noći na 7. rujna 1932. godine izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima. Uz ustaške emigrante, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u zemlji vratili su se svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije. U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić.
Vlasti Kraljevine Jugoslavije na ustanak su reagirale uobičajeno- masovnim uhićenjima i premlaćivanjima. Žandari su temeljito pretražili Liku i Primorje, oduzimali oružje i uhićivali ljude koji su bili umiješani u prebacivanje oružja. S obzirom da vlasti nisu znale stvarne razmjere ustaške akcije, širina i oštrina poduzetih mjera bila je nerazmjerna. Uhićeni su i zlostavljani mnogi nedužni ljudi, a pri pretresanju terena činjene su stanovništvu i velike materijalne štete.
Događaji u Lici imali su priličan odjek u inozemnom tisku. Akcija u Brušanima prikazivana je kao početak građanskog rata i odlučan zaokret u borbi Hrvata protiv vladajućih krugova u Beogradu.
U to doba rad gotovo svih političkih organizacija u Kraljevini Jugoslaviji još je bio zabranjen. Vodstvo UHRO nalazilo se u emigraciji, u Italiji i Mađarskoj. Kod kuće su ustaše koncentrirale svoje napore regrutiranja na siromašne planinske krajeve u kojima su živjeli Hrvati, naročito Liku i Hercegovinu. Bio je to izraz javnog nezadovoljstva korupcijom vlasti, visokim porezima i uobičajenim fizičkim maltretiranjima civila od strane žandara, koji su velikom većinom bili Srbi. U zapadnoj Hercegovini, stoljećima poznatoj po uzgoju visokokvalitetnog duhana, nezadovoljstvo je buknulo kada je kralj Aleksandar uveo državni monopol na berbu duhana i prisilio lokalne seljake da sav duhan prodaju vladi za samo dio prave tržišne vrijednosti.
Zanimljivo je vidjeti stavove komunista u vezi Velebitskog ustanka. List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija ”pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”. Stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti. Komuniste i hrvatske i makedonske nacionaliste približavale su činjenice da su podjednako bili politički revolucionari, te podjednako izvrgnuti žestokom progonu režima. To se pokazalo i u suradnji i solidarnosti na robiji, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista osnovana u Lepoglavi 1934. godine. Kasnije je ta suradnja prekinuta, pa su ustaše i komunisti postali nepomirljivi protivnici, jedni na brani hrvatstva, a drugi jugoslavenštine.
=SVIM STRADALIM HRVATIMA U AKCIJI I NAKON NJE NEKA JE LAKA HRVATSKA ZEMLJA ZA KOJU SU NESEBIČNO POLOŽILI ŽIVOT=
Bog i Hrvati
ZaDomSpremni
Ivan Škrlec, dipl. inž. el.
