• Twitter
  • Facebook
  • Feed

USKORO PONOVNO NA GRANICI – U ZEMUNU I NA DRINI



Ivan Škrlec s vodstvom GO HČSP-a grada Zagreba, drugi s lijeva
Piše: Ivan Škrlec, Zagreb, 7. travnja 2010.
Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da današnji hrvatski političari, razni borci za ljudska prava, liberalizam i demokraciju, mnogo brojne udruge za suzbijanje ”govora mržnje” i promicanje tzv. tolerancije i slični nisu našli potrebnim komentirati jedan događaj koji je do kraja ogolio srbijansku težnju i želju za mirom i suživotom ”u regionu”, kako je to govorio prethodni, Bogu hvala, predsjednik RH. S druge strane isti se s zgražanjem tjednima čude skandiranju Za Dom Spremni na nekom športskom događaju, pribijaju na križ sramote bilo koga tko se usudi javno prozvati nacionalistom i Hrvatom, a ne daj Bože da nekoga slučajno zamijete kako ponosno ističe ustaško znakovlje.

Naime, sporni događaj je isticanje velikog transparenta na ćirilici ”DOGODINE U KNINU” koji se lako mogao zamijetiti na košarkaškoj utakmici između Partizana i Maccabija prošli tjedan. Nekoliko je, s razlogom, pitanja koja traže odgovor:
– Zašto je u opće dozvoljeno unošenje tog transparenta na utakmicu? Usporedbe radi, slično je na našim športskim terenima gotovo ne moguće vidjeti. Sjetimo se samo utakmice nogometnih reprezentacija Hrvatske i Izraela kada je policija, po nalogu s vrha, oduzimala ljudima čak i hrvatske zastave i šalove ”sumnjivog karaktera” kao što je prvo bijelo polje, a da i ne spominjemo bojkot Thompsonove gotovo himne reprezentacije ”Lijepa li si” na istoj utakmici.
– Zašto srbijanski predsjednik B. Tadić, kao i osoba broj jedan tzv. republike srpske, M. Dodik, nisu napustili beogradsku Arenu? Nekim našim političarima koji ne napuštaju slične događaje prilikom već spomenutog skandiranja Za Dom Spremni isto se pripisuje kao grijeh.
– Zašto srbijanski mediji nisu pretjerano komentirali taj događaj? Ne sumnjamo koliko bi prašine izazvala slična reakcija na našoj strani, od brojnih članaka u tiskovinama, političkih emisija, traženja mišljenja raznih nazovi sociologa, politologa, pa čak i najobičnijih i minornih skupina upitnog morala i cilja, kao što su HHO, Kontra, Iskorak, Babe i slični.
– Zašto se Srbijanci u Hrvatskoj nisu ogradili od mišljenja svojih sunarodnjaka? Gdje je sada Milorad Pupovac koji uporno poziva na bratstvo i jedinstvo?
– Zašto se nitko od tog događaja u Srbiji nije javno ogradio?
– Zašto su naši mediji (krugoval, dalekovidnica i tisak) prešutjeli taj događaj? Sjetimo se samo koliko je tinte potrošeno na jedan banalan koncert u Križevcima, a ovaj događaj, koji je javni poziv na rušenje našeg suvereniteta, se prešućuje.
– Zašto, zašto, zašto?

Ili još bolje pitanje za naše umišljene političke i ”moralne” veličine – zašto se nitko nije osjetio pozvanim komentirati osnivanje udruge Naša Jugoslavija? Nije li osnivanje udruge pod tim imenom izravno kršenje Ustava RH? Jest, da, istina je. Ali, sve te veličine bi radije živjele ponovno u toj izmišljenoj anacionalnoj tvorbi no u Hrvatskoj, jer nemaju ono potrebno u sebi kako bi se osjećali Hrvatima (Ante Starčević – ”dok god imamo domaćih izdajica, imat ćemo i tuđina za gospodara). Štoviše, zbog toga i mijenjaju Ustav, jer su i sami svjesni da bilo hrvatskog naroda kuca za Hrvatsku, a ne za neku Jugoslaviju, Zapadni Balkan ili Europsku Zajednicu. I gle čuda, tome se skoro nitko ne protivi od tih silnih udruga. Nije li to čudno?

Nama, Hrvatima čije mišljenje ne može zamijeniti slijepo vjerovanje svemu serviranom od strane EPH i sličnih masonsko-židsko-slavoserbskih medija, potpuno je jasno zašto. Upravo zato što se naši političari, pod ciljem ”EU nema alternativu”, svakome moraju doslovno ulizivački umiliti i, ne daj Bože, reagirati na provokaciju od strane bilo koga, pa bio to niti narod s kojim smo ratovali do pred nepunih 15 godina! Usporedbe radi – zamislite samo utakmicu reprezentacija Njemačke i Francuske 1960. godine s transparentom na tribini s njemačkim navijačima ”DOGODINE U PARIZU”!

Ali, što ćete, Hrvatima je to već postalo normalno i više se tome niti ne čude. Što više, posljednjih dana čujemo i traženje bivšeg veleposlanika Kanade u Jugoslaviji o potrebi isprike Hrvata za zločine počinjene u NDH. Kojeg li apsurda! Zna se da su pra žitelji Kanade bili Indijanci. Gdje su danas? Zna se da ustaški pokret nije bio povod, već reakcija na brojna zlodjela nad Hrvatima pod čizmom dinastije Karađorđević (ubojstva – Soldin, Hranilović, Javor, Šufflay; sibinjske, kosinjske, senjske žrtve…), no današnja politika svodi sve na obrazloženje kako je jedini cilj Ustaša bio pobiti što više Srba, Roma i Židova, te se prešućuje činjenica da je, nakon 839 godina, obnovljena hrvatska državnost u punom smislu. Isti gospodin zaboravlja spomenuti zločine rušitelja hrvatske državnosti – u prvom redu partizana i četnika. Pa nisu na Bleiburgu i po Križnim putovima Hrvati sami sebe uništavali (jest, jedan dobar dio partizana i komunista je bio hrvatske krvi, no iste bi i pokojni Otac Domovine prije nazvao slavoserbima, ili mi danas jugoslavenima, nego Hrvatima. Apsurd je da se danas i Tito naziva Hrvatom, kada se zna njegovo mišljenje o tom narodu).

Čini nam se da je danas postao hit mrziti Hrvate i Katoličku Crkvu i ne reagirati na uvrijede bilo koga. U tom se tonu i Slobodan Prosperov Novak pita, u jednoj emisiji na HTV-u, ”zašto svi mali narodi imaju gubitnike za očeve domovine?” U svakoj bi državi dotični gospodin nekome morao odgovarati za izrečene riječi, no ne i u Hrvatskoj. U svakoj bi državi i Igor Mandić odgovarao za izrečeno u jednoj slavoserbskoj emisiji koja ide nedjeljom u terminu ručka, a vodi je osoba koja gotovo nikada Hrvate ne zove u emisiju, kako on želi obnovu Jugoslavije. Ali, čim Željko Kerum kaže ono što velika većina Hrvata misli, odmah ga se označava kao bolesnim čovjekom, srbomrscem, fašistom, budalom i slično.

S Crkvom je slična situacija, od nje se traži ”liberalizacija u duhu vremena”. Kao da su svi ti silni skorojevići sa svojim traženjima baš kompetentne osobe da mijenjaju dogme postavljene prije više od 1.500 godina?! A da pedofiliju i ne spominjemo – stječe se dojam kako su svi svećenici pedofili, pa se sada i Papa mora ispričavati svemu i svačemu. Pitam ja Vas – kada je pedofil osoba drugog zanimanja, recimo doktor, da li se traži isprika liječničke komore i da li se ista stigmatizira do te granice kao i Crkva? Naravno da ne, no koga od njih i briga? Bitno je jedino uništiti moralne vrijednosti i osjećaj pripadnosti svojoj naciji, a poticati a/gnosticizam, nemoral i internacionalizam na svakome uglu.

Shodno tome mogli smo nedavno gledati (naravno, opet na tzv. HRT-u) nastup Matije Babića koji je, izravno u eteru, govorio stvari o Crkvi koje se ne bi postidio niti zadnji alkoholičar u razgovoru sa svojim društvom sa šanka u stanju potpunog alkoholnog delirija. No, kada iza tebe stoji Soroš sa svojim novcem i regimentama odvjetnika, ništa ti nije problem. Samo moraš biti osoba bez morala i otvaraju ti se sva vrata.

Možda ”naši” mediji nisu reagirali u duhu dobro susjedskih odnosa i oprosta. Može biti. No, kada se već pozivaju na oprost (što svakako jest kršćanski), pitam ja njih da li znaju što je temelj oprosta? Skoro sam siguran da ne znaju, pa da im pojasnim – POKAJANJE gospodo, pokajanje. To je temelj svakog oprosta. Tako su i Nijemci, nakon II. svj. rata, doslovce prešutjeli silovanja 2 milijuna Njemica, Dresden i slične zločine ne prirodnih saveznika (demokratskih sila zapada i istočnog komunizma), jer su se kajali i bili su poraženi. Zato im se i oprostilo u vremenu kada ih se moglo zauvijek izbrisati, kao narod, s povijesne karte Europe.

A Srbi? Jesu li oni doista prošli katarzu i da li se ozbiljno kaju? Čisto sumnjam, jer da kajanje postoji u većoj mjeri, ne bi se kod njih rehabilitiralo četništvo (iako samo izjednačavanje partizana i četnika, gledano s hrvatske strane, ima smisla, jer su i jedni i drugi uništavali hrvatsku državu kako u II. svj. ratu, tako i u posljednjem ratnom sukobu). U ostalom, da stvarno kajanje i postoji, ne bi li nam nekako dostavili raspored miniranog tla u Hrvatskoj? Svako malo strada netko od zaostalih srbijanskih mina, a da se skoro svi ti slučajevi guraju pod tepih. Kao da je čovjek stradao slučajno i da je sam kriv. E pa nije, krivi su oni koji su te mine postavili. Krivi su oni kojima opraštamo, a da se nisu pokajali. Krivi su Srbi.

Sjetio sam se i jednog svježeg primjera od lani. Možda se i Vi sjećate sukoba Palestinaca i Izraelaca, kada su Izraelci zatvorili u jednu zgradu žene i djecu i potom tu zgradu gotovo sravnili sa zemljom. Da li su se oni osjetili pozvanima da se ispričaju nevinim žrtvama? I da li se itko od svjetskih (ne samo naših) medija, osim onih u islamskim zemljama, našao potrebnim tražiti židovsku ispriku? Odgovor znate i sami.

Glavna vijest ovih je dana kako poznati hollywoodski par stiže ”u naše krajeve”, odnosno u posjet Goraždu, Sarajevu i Dubrovniku. E pa, ako su to naši krajevi, onda niti naslov ovog članka nije utopija, već realnost. A Zemun? U njemu je, slično kao i u Boki Kotorskoj, nekada bila hrvatska granica. U Karlobagu, Karlovcu i Virovitici srbijanski granični prijelazi nikada nisu postojali. I sada mi, molim Vas, odgovorite, tko ima pravo na svojatanje teritorija van sadašnjih granica? Ne kažem da ga mi svojatamo, ali na to svakako imamo više prava od Srbijanaca.

Za kraj – samo da pojasnim. Ante Starčević temeljio je granice Hrvatske na povijesnom pravu, odnosno činjenici da svi krajevi koji su nekada činili Hrvatsku moraju ponovno biti Hrvatska (Karantanija – Slovenija, Bijela Hrvatska – Panonija, Bosna i Dalmacija i Crvena Hrvatska – Paganija, Zahumlje, Travunja i Duklja). Vuk Karadžić, plagijator i jedan od prvih ideologa tzv. Velike Srbije, temeljio je srbijanske granice na etničkom pravu, odnosno na činjenici kako je Srbija tamo gdje živi i jedan Srbijanac, što je apsurd bez presedana. Naime, po toj bismo logici mi Hrvati mogli svojatati za sebe Gradišće, Molise, jug Mađarske, sjever Rumunjske i sve one krajeve gdje žive Hrvati van svoje matice. Također, po toj logici ne postoje niti Amerikanci niti Australci, zar ne?

Bog i Hrvati
ZaDomSpremni

Ivan Škrlec
Tajnik HČSP za grad Zagreb