U Zagrebu održana tribina “80. obljetnica atentata u Marseilleu”
Na Dan neovisnosti 8. listopada 2014. u interaktivnoj dvorani u Ilici 15 u Zagrebu održana je javna tribina pod nazivom “80. obljetnica atentata u Marseilleu”. Organizator tribine bila je Hrvatska čista stranka prava, a portal Sloboda.hr bio je medijski pokrovitelj tribine.
O tom važnom povijesnom događaju svoje je predavanje održao vrsni poznavatelj hrvatske povijesti 20. stoljeća i pravnik Ivan Gabelica. Također, o atentatu u Marseilleu govorio je i predsjednik HČSP-a Josip Miljak koji je dao analizu tog događaja iz pogleda pravaške političke ideologije. Voditelj tribine bio je Frano Čirko.
Nakon predavanja održana je i vrlo zanimljiva rasprava u koju su se uključili i sudionici tribine.
Zaključak pradavača i sudionika tribina bio je taj da atentat na jugoslavenskog diktatora Aleksandra nije bio nikakav teroristički čin, već jedina preostala i potpuno legitimna solucija za rješavanje hrvatskog pitanja u tadašnjoj Jugoslaviji i prestanak masovnih ubojstava i represije nad Hrvatima.
Također, sudionici tribine zaključili su da bi sudionici atentata, na čelu s Vladom Černozemskim koji je bio izvršitelj atentata, trebali biti upisani zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti kao borci za prava hrvatskog naroda i hrvatsku državnu nezavisnost.
Izvor: Sloboda.hr
Atentat na Aleksandra – 80. obljetnica – izlaganje Josipa Miljka
Atentat na srpskog kralja Aleksandra I. dogodio se prije 80 godina, 09. listopada u Marseilleu. Ovdje je potrebno iznijeti prethodne događaje koji su se množili i u konačnici rezultirali ubojstvom tiranina, a zbog toga to nije klasično ubojstvo, nego tiranicid koji je izvršen kao tada jedina mogućnost uklanjanja teške diktature koja je nametnuta hrvatskomu narodu. Na kraju Prvog svjetskog rata bilo je izvjesno da će doći do raspada Austro Ugarske u čijemu je sastavu bila i Hrvatska, pa su se tražila rješenja za novo državno uređenje. Kako su već dugo postojale snage koje su zagovarale jugoslavenstvo i tu vidjele rješenje hrvatskoga pitanja, one su tada, krajem rata, dobile izvrsnu priliku da svoje ideje provedu u djelo. Ideja jugoslavenstva se naravno pokazala pogubnom za Hrvate, što su i sami vinovnici te ideje kasnije uvidjeli, ali kao i obično kada smo mi Hrvati u pitanju, prekasno.
Kako je taj prvi i pogubni ulazak Hrvatske u zajednicu sa Srbima tekao i izgledao? Hrvatski sabor je na sjednici od 29. listopada 1918. donio odluku o raskidu svih državno pravnih veza s Austro Ugarskom i istovremeno donio odluku o utemeljenju države SHS, koja je obuhvaćala granice kasnije države NDH, plus Slovenija. Međutim ta SHS je kratko trajala, samo do 01. prosinca 1918., dakle samo mjesec dana, kada je Narodno vijeće, inače bez mandata hrvatskoga naroda, predvođeno dr. Antom Pavelićem (zubarom), ugovorilo ujedinjenje sa Srbijom, što je regent Aleksandar i proglasio 01. prosinca 1918. Međutim taj Ante Pavelić, je bio samo lutka u rukama Svetozara Pribičevića i dr. Grge Anđelinovića, koji su bili glavni čimbenici u toj podloj igri i izigravanju volje hrvatskoga naroda. Grga Anđelinović, inače dolazi iz pravaške stranke, ali one koja se odcijepila od Čiste stranke prava, a tada ju je predvodio Mile Starčević. Mile Starčević umire 1917. i nasljeđuje ga zubar Ante Pavelić. Anđelinović je još poznat po Prosinačkim žrtvama, koje je strijeljao na Trgu bana Josipa Jelačića zbog pobune protiv ujedinjenja sa Srbijom. Protiv te odluke Narodnoga vijeća bila je Čista stranka prava, odnosno HSP, kako se tada zvala, a predvodio ju je dr. Aleksandar Horvat. Horvat je već s Austrijom bio dogovorio nezavisnost Hrvatske države, ali ga je Narodno vijeće preduhitrilo svojom odlukom i izdajom hrvatskoga naroda.
Narodno vijeće se osvećuje Horvatu tako da ga utamničuje na četiri mjeseca, bez ikakvoga suđenja. Narodno vijeće je čak od Horvata tražilo raspuštanje Stranke prava, a ako to ne učini prijetili su da će oni to silom, putem redarstva uraditi. Pritisak za raspuštanjem pravaške stranke, koja je jedina bila protiv ulaska Hrvatske u tu novu tvorevinu, bio je tako velik, da je čak bio donesen prijedlog o njenom raspuštanju kojega je pod velikim pritiskom svih slavosrbskih stranaka, Hrvatskom Saboru predao dr. Vladimir Prebeg, kao predsjednik saborskoga Kluba Čiste stranke prava (HSP), koji je tada imao 12 zastupnika. Međutim Vijeće Stranke prava je taj prijedlog odbacilo, imenovalo novi Poslovni odbor, koji je dužnost tajnika stranke povjerio dr. Anti Paveliću, kasnijem Poglavniku. Zaključak Vijeća je bio taj, da je sada državotvorna stranka potrebnija hrvatskom narodu nego prije, i da će se ona boriti isključivo za Nezavisnu državu Hrvatsku, ali na čisto demokratskim principima, što se kasnije pokazalo iluzornim, jer su naredni događaji demantirali da je protiv Srbije moguća ikakva demokratska borba.
Već 02. prosinca 1918., samo dan nakon tzv. ujedinjenja sa Srbijom, Stranka prava izdaje Proglas hrvatskom narodu, u kojemu se navodi da Narodno Vijeće sastavljano od 28 ljudi, od kojih mnogi nisu bili narodni zastupnici, nije imalo mandat hrvatskoga naroda za taj čin, i da je potpuno neovlašteno predalo suverenitet hrvatskoga i drugih naroda u ruke regenta Aleksandra. Stranka prava ostaje čvrsto kod svoje prijašnje odluke o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja u republikansku državu slobodnih naroda Slovenaca, Hrvata i Srba, SHS, što podrazumijeva teritorij današnje Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Uslijedili su brojni apeli i Proglasi Stranke prava, a teror prema pravaškim dužnostnicima je pojačan, pa su tako 1919. zatvoreni na godinu dana dr. Vladimir Prebeg (predsjednik stranke nakon dr. Horvata), i dr. Josip Pazman, predsjednik Poslovnog odbora stranke. Stranka prava u ožujku 1919. donosi svoj novi politički program, jer su se geopolitičke okolnosti promijenile, a kojega potpisuju predsjednik Prebeg i tajnik dr. Ante Pavelić.
U državno pravnom dijelu se navodi da će Stranka prava i dalje raditi kako bi svim zakonitim sredstvima ostvarila nauk svoga utemeljitelja dr. Ante Starčevića, te da se na temelju Hrvatskog državnog prava i prava narodnog samoodređenja sve hrvatske zemlje ( Hrvatska, Slavonija, Dalmacija s otocima, Rijeka s kotarom, Međimurje, Prekomurje, Bosna, Hercegovina i Istra s otocima) ujedine u jednu samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Samo-odlukom stvoren zaključak braće Slovenaca o priključenju toj hrvatskoj državi, Stranka prava će sa oduševljenjem poduprijeti. Cjelokupna politika Stranke prava bila je u potpunoj protimbi s hegemonističkom jugoslavenskom i velikosrpskom politikom, pa stoga nije ni čudno da su pravaški lideri i članovi bili proganjani i zatvarani.
Teror koji je počeo odmah nakon tzv. ujedinjenja, bio je nepodnošljiv. Hrvati su odmah bili opljačkani tako da je jedna kruna koja je inače vrijedila kao i jedan dinar, čak i više, plaćena samo u 25% vrijednosti, 4 krune za 1 dinar. Tako je opljačkano 75% novca iz cijele SHS, a naknadno još 20% za koje su davane bezvrijedne obveznice, koje nikada nisu mogle biti naplaćene. Znači da je za sav novac u stvarnosti dobiveno samo 5% stvarne vrijednosti, što je pljačka bez presedana u povijesti. Porezni sustav je bio potpuno nepravedan, i Srbi su plaćali nekoliko puta manji porez, a članovi Radikalne stranke su bili oslobođeni plaćanja bilo kakvog poreza. Hrvatski krajevi su uz fizički teror žandara, bili izloženi potpunoj gospodarskoj propasti, pa se uskoro pojavila i glad u pojedinim područjima, posebno u Hrecegovini.
U političko pravnom smislu, Hrvatska je po prvi put u svojoj povijesti formalno pravno prestala postojati, a Hrvatski sabor se više nije sastajao. To stanje je zapečatio Vidovdanski ustav od 28. lipnja 1921., kada je cijelo područje tzv. Kraljevine podijeljeno na 33 Oblasti, a kralj je dobio sve ovlasti, što je bio uvod u kasniju diktaturu. Kao utok takvom stanju, stvoren je prvi Hrvatski blok između HSP-a i HRSS-a, Stjepana Radića, ali već krajem 1922. pojavljuju se prve nesuglasice unutar Bloka, jer je jedna delegacija ( Drinković, Košutić i Predavec) otišla na konzultacije u Beograd, a sve bez znanja i suglasnosti Stranke prava. To je bila uvertira kasnijeg sudjelovanja Stjepana Radića u Skupštini Kraljevine. Beogradski mediju su pokušali podvaliti dezinformaciju da je Stranka prava sudjelovala u tim razgovorima, preko nekog dr. Kovačevića, međutim to je oštro demantirano, jer se nije radilo o članu Stranke prava, nego agentu provokatoru.
U siječnju 1923. Stranka prava je isključena iz Hrvatskog bloka jer se protivila bilo kakvoj suradnji sa Srbijom i nazočnosti Hrvata u Beogradskoj skupštini. Iako se Stjepan Radić u početku protivio tomu da HRSS sudjeluje u radu Beogradske skupštine, on sredinom 1925. godine, nakon što je bio kratko zatvoren, iz temelja mijenja ta stajališta, mijenja ime stranke u HSS i pristaje sudjelovati u radu Skupštine. Izbacivši iz imena stranke Republikanska, može se zaključiti da se odrekao toga da Hrvatska postane samostalna republika, i da je prihvatio sudbinu Hrvata u okviru Kraljevine. Stjepan Radić, je unatoč zaokretu svoje politike, u Skupštini bio jako oštar prema srbijanskim zastupnicima, koje je uporno i teško vrijeđao. Takva jedna uvreda je rezultirala atentatom na Radića, te je nakon vrijeđanja Čede Radovića, Puniša Račić 20. lipnja 1928. izvršio atentat na Stjepana Radića (teško ranjen i umire 08. kolovoza iste godine). Radić je znao za prijetnje smrću koje su višekratno dolazile iz srbijanskih redova, ali za njih nije mario. Na mjestu su smrtno stradali Pavle Radić i Đuro Basariček, a još su ranjeni Ivan Pernar i Ivan Granđa.
Takav slučaj nije zabilježen u svjetskoj parlamentarnoj povijesti, da je neki zastupnik ubijen u samom parlamentu. Kao organizatori toga atentata označeni su kraljevski dvor i Srpska pravoslavna crkva. O tomu su postojali i dokazi, ali je sve zataškano. Kao rezultat velikoga zaokreta Radićeve politike, na političku pozornicu na velika vrata ulazi dr. Ante Pavelić, koji je u novom Hrvatskom bloku formiranom za izbore od 11. rujna 1927. izabran za zastupnika u Skupštini. Obadva mandata Zagrebačke oblasti, pripala su Hrvatskom bloku. Tjedan dana prije, 04. rujna 1927. su održani izbori i za Gradsku skupštinu grada Zagreba, na kojima je Hrvatski blok dobio 25 mandata, a HSS samo 6 mandata. Iz redova Hrvatskoga bloka došao je i gradonačelnik grada Zagreba Vjekoslav Heinzel. Blok su činili HSP, Hrvatski seljački republikanski savez (disidenti HSS-a) i Hrvatska federalistička seljačka stranka dr. Ante Trumbića. Blok je te godine hametice na svim izborima potukao Radićev HSS. Kada bi hrvatski birači danas tako brzo kažnjavali izdaje i prodaje, gdje bi nam bio kraj.
HSP je odobrila nastup dr. Ante Pavelića u Beogradskoj skupštini, i on je imao svoj prvi nastupni govor 28. listopada 1927. Prije samoga govora, Pavelić je pročitao izjavu koju je supotpisao dr. Ante Trumbić, da je on došao u Skupštinu, ali ne kako bi priznao faktično stanje, nego kako bi se borio protiv toga sve do uspostave samostalne hrvatske države. U prosincu 1927. dr. Ante Pavelić zadaje težak udarac unitarističkoj srpskoj politici, jer se kao odvjetnik jedini usudio braniti makedonske studente, koji su optuženi za separatizam, tj. tražili su autonomiju Makedonije, ali u okviru Kraljevine. Pavelić je tada, između ostalog ustvrdio, zašto i njemu ne sude, jer on ne traži samo autonomiju Hrvatske, nego traži potpuno samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Stanje sudstva u Kraljevini najbolje oslikava činjenica u koju se Pavelić uvjerio, da su Makedonci s nostalgijom gledali na turske kadije i pravosudni aparat Osmanlijskog carstva. Predsjednik toga sudskog vijeća bio je gotovo nepismen, a Pavelićevo briljantno izlaganje, koje izazvalo i suze u sudnici, prekidali su žandari koji su čuvali optuženike.
Nakon ubojstva Radića zavladala je teška i mučna politička kriza, i Aleksandar 06. siječnja 1929. proglašava diktaturu, ukida Vidovdanski ustav, mijenja ime države u Kraljevina Jugoslavija, donosi Oktroirani ustav i ukida sve političke stranke. To je izazvalo još veća nezadovoljstva i teror u kojemu je 1931. ubijen ugledni pravaš Milan pl Šufflay, a dr. Mile Budak, kasniji doglavnik, je teško ranjen u atentatu 1933. Dr. Ante Pavelić je odmah 07. siječnja 1929. na Kaptolu br. 4 u sjedištu Stranke prava, utemeljio Ustaški pokret, i nastavio pravašku borbu revolucionarnim metodama. Hrvatsku je ilegalno napustio 17. siječnja 1929. Već u srpnju 1929. beogradski režim prvi put osuđuje Pavelića na kaznu smrti, a povod je bila Sofijska deklaracija kojim se Hrvati i Bugari udružuju u borbi protiv diktatorskog režima u Beogradu. Pavelić je u Sofiji 20. travnja 1929. doživio veličanstven doček, da su novine pisale da takvo nešto Sofija još nije vidjela.
Ustaški pokret je vrlo brzo počeo s djelatnom borbom, pa su tako praskali pakleni strojevi i radili samokresi, a nakon Velebitskog ustanka 1932. Pokret je doživio neviđenu promidžbu i popularnost u hrvatskom narodu. Pavelićeva teza, kao Poglavnika Ustaškog pokreta je bila ta, da se diktatorski režim može ukloniti jedino tako ako se ukloni sam diktator. Tako je već 17. prosinca 1933. u Zagrebu pokušan atentat na diktatora Aleksandra od strane dvojice ustaša, Petra Oreba i Ivana Herenčića. Aleksandar I. i posljednji, kako je nazvao Pavelić, skončava u atentatu od 09. listopada 1934., u Marseilleu, a izvršitelj je bio Veličko Kerin, alias Vlado Černozemski, pripadnik WMRO-a i osobni vozač Vanče Mihajlova. U organizaciji je sudjelovao Ustaški pokret, a nakon atentata sve ustaše su internirane na Lipare, a Pavelić je s najbližim suradnicima zatvoren u Torinu.
Pavelić je nakon svega, 1935. po drugi put osuđen na smrt, jer je upravo on označen kao glavni organizator atentata. Dr. Ante Pavelić je bio potpuno u pravu kada je kazao da diktatura pada s padom diktatora, pa se tako već 1935. raspisuju novi izbori, na kojima ustaški pokret poziva sve Hrvate da svoj glas daju Vlatku Mačeku, jer se na žalost, Stranka prava tada nije obnovila. Dolazi tako i 1941., kada Maček ostaje čvrsto na jugoslavenskim pozicijama i nakon raspada te umjetne tvorevine, Poglavnik Pavelić koristi povijesnu priliku i nakon 839 godina proglašava NDH na cjelokupnom povijesnom hrvatskom državnom prostoru. Ta država je bila daleko više nezavisnija i uređenija nego ova današnja, čiji smo Dan nezvisnosti danas obilježili. Uglavnom, čisti pravaši su i dalje jedina snaga koja stoji čvrsto na braniku ideje dr. Ante Starčevića o suverenoj i samostalnoj hrvatskoj državi u kojoj su na vlasti samo Bog i Hrvati !
U Zagrebu, 08. listopada 2014.
Josip Miljak, predsjednik HČSP-a
