Totalitarni um trafikanta Predraga Lucića
Za likove i kolumniste Novog Lista, čiji je kolumnist i Predrag Lucić (PL), pišući odgovor na njegovu najnoviju bljuvotinu naslova „Maneken krvoprolića“ od 07. siječnja 2014., najveća mi je dvojba je li za njih pogubnija demokracija ili postojanje države Hrvatske. Mrze i jedno i drugo, ali ipak mislim da je mržnja prema Hrvatskoj za nekoliko kopalja ispred one prema demokraciji. Demokraciju ne razumiju, jer njihov nepogrješivi i jedino ispravni stav i um, ne dopuštaju drugačije mišljenje, jer je svako drugo mišljenje naravno izvan zakona, nakaradno, nazadno i nedemokratsko. Od demokracije ipak ne dobivaju grčeve i mučninu u svojim, ustaškim kunama, dobro nahranjenim želucima, što se ne može reći na pomisao egzistiranja hrvatske države.
Pomisao na hrvatsku državu kod Predraga (tko mu dade ime Pre-drag?) ipak nadilazi izdržljivost državotvorca PL, pa isti pri tomu doživljava neopisivu traumu, koju bi teško i briljantni hrvatski romanopisac, smaknuti Mile Budak mogao dobro opisati. PL kada ugleda hrvatski grb, zastavu ili ne daj Bože kada pobijedi hrvatska nogometna reprezentacija, doživljava pravu eksploziju negativnih osjećaja koji ga bacaju u mrziteljski delirij, od dobričine učas učine monstruma, lice mu se izobliči u zastrašujuću grimasu i poprimi neku čudnu, neljudsku boju, i tada sikće riječju i perom po svima koje identificira s Državom. Nije mu za zamjeriti, jer najveća mu je kazna što mora gledati hrvatsku zastavu, slušati himnu i prisilno se veseliti pobjedama naše nogometne reprezentacije. Ima li veće kazne, a Srbija ne ide u Brazil!?
Tako se PL u kolumni čudom čudi što mene demokratske institucije države Hrvatske još uvijek trpe, a ne slažem se s njihovom politikom. S druge strane ne vjeruje državnim institucijama kada u mojoj poruci gđi. Jovičić nisu našli nikakve elemente kaznenog djela te navodi da sam ja ohrabren time nastavio svoju političku djelatnost. PL-u kao slijedniku i zagovorniku totalitarnih umova nije jasno kako netko smije proturječiti partiji, a da to nije kažnjivo. Usput, jedino je gđa. Jovičić počinila kazneno djelo širenja lažnih i uznemirujućih glasina što se ima goniti po službenoj dužnosti, zbog čega je protiv nje na Pravoslavni Božić podnijeta kaznena prijava.
Najzad on poziva institucije na djelovanje, za svaki slučaj garnira svoj poziv nepostojećim mojim pozivom na nasilje, tek toliko da bi bilo sve demokratski. To nije ništa drugo nego dobro uhodana mantra do 1990. kada se nije trebalo previše zamarati suđenjima, dovoljno je nekoga proglasiti ustašom, protivnikom režima i tekovina NOB-a, pa je taj odmah dao svoj doprinos punjenju jedne od 1650 do sada otkrivenih jama, masovnih grobnica, u koje su PL-uovi antifašisti pobacali neistomišljenike Hrvate. Braneći Perkovića i slične, Predrag Lucić odobrava te zločine i poslijeratni genocid koji su antifašisti počinili nad nama Hrvatima. Kako je to moguće, da tako dobar drug i pošteni skojevac nema nimalo ljudske solidarnosti prema tolikim hrvatskim žrtvama? Jasno je zašto nema, mržnja zna zaslijepiti, pa je naš PL pandan jednom partizanu koji je po povratku iz rata rođenu majku zvao drugarice i prisilio ju da uzme kramp i s njime ide rušiti mjesnu katoličku crkvu. Kasnije je ipak došao sebi, što za PL ne jamčim.
Političke kvalifikacije moga priopćenja zbog kojega je PL i napisao o kolumnu „Maneken krvoprolića“, ću ipak objasniti bez imalo očekivanja da će ih PL razumjeti, ali radi javnosti. Kada sam pozvao na ujedinjenje i kazao da je došlo pitanje ili mi ili oni, kao političar isključivo mislim na političku borbu, ujedinjenje svih domoljuba u jednu koaliciju i pobjedu na sljedećim prijevremenim parlamentarnim izborima. Tu je PL vidio poziv na nasilje, ali što očekivati od totalitarista nego opsjednutost nasiljem i širenja laži, kleveta, obmana…
U Zagrebu, 07. siječnja 2014. Josip Miljak, predsjednik HČSP-a
