Tomislav Sunić: ‘Bojim se da Europa ne postane nova Jugoslavija’
Donosimo vam razgovor s Tomislavom Sunićem koji je objavljen u vrlo utjecajnom francuskom tjedniku Le Point. U njemu ovaj profesor političkih znanosti i esejist (nezavisni kandidat i nositelj liste HČSP-a na izborima za Eu parlament) donosi svoje viđenje oko ulaska Hrvatske u Europsku uniju, te predviđa u što bi se ovaj neoliberalni instrument krupnog kapitala mogao pretvoriti.
‘Europska Komisija i Središnja europska banka redigira naše zakone, u gramatici, kao i u suštini, eto projekta koji mi se čini posebno antidemokratski. To je ono što čini da predviđam, da se nažalost usmjerujemo više prema jednom raskidu nego li prema europskoj konsolidaciji. Bruxelles govori jezikom ekonomije, mehanike, super-kapitalizam, koji nas vrijeđa, bio on hrvatski ili francuski, bilo lijevi ili desni’, ističe Tomislav Sunić u intervju za utjecajni francuski tjednik Le Point.
Autor: Marijana Katalinić, Dnevno.hr, Četvrtak, 11 Srpanj 2013 11:11
Kakvo je vaše stajalište o ulasku Hrvatske u EU?
Za sada, smatram da je Europska unija, koliko se može zapaziti, više ‘akademska konstrukcija’ nego li politička stvarnost koja bi odražavala volju svojih naroda. U tom je bit problema. Naime, europski projekt, kakav jest, bojim se, prisjeća me mnogo na bivšu Republiku Jugoslaviju.
Ako je to slučaj, možemo očekivati buduće razočaranje…
Naravno, raspad Jugoslavije doveo je do nepotrebnih i strašnih ratova. Zamišljen na papiru na kraju Prvog svjetskog rata, jugoslavenski projekt činio se prilično dobrim, ali je nekoliko nacionalističkih mitologija (slovenska, srpska, hrvatska, i dr.) na kraju dovelo do njegovog divljeg praska. Na europskoj razini, čini mi se da se postupa također s proširenjima a da se zapravo ne ispituje teren.
Što pod tim mislite?
Ja nisam jedini koji mislim da je europski projekt nejasno (slabo) definiran. Od Ugovora u Rimu 1957. do danas, najprije je usmjeren prema ‘ekonomizmu’, to jest divljem kapitalizmu, te promiče stvaranje svjetske oligarhije… Neizbježno, to će utjecati na sudbinu naroda. Pogledajte, primjerice, na Mehanizam europske stabilizacije koji daje gotovo potpuni imunitet donositeljima odluka koji nisu (demokratski) izabrani. Oni tako iskaču iz demokratskog trokuta (trodjelne demokratske vlasti)!
Da (Europska) Komisija i Središnja europska banka redigira naše zakone, u gramatici, kao i u suštini, eto projekta koji mi se čini posebno antidemokratski. To je ono što čini da predviđam, da se nažalost usmjerujemo više prema jednom raskidu nego li prema europskoj konsolidaciji. Bruxelles govori jezikom ekonomije, mehanike, super-kapitalizam, koji nas vrijeđa, bio on hrvatski ili francuski, bilo lijevi ili desni.
Pristupanje Hrvatske (u EU) provedeno je demokratskim glasom [66.67% birača je reklo ‘da’].
Da, ali na referendum nije izišlo 60 % glasača [točno 43.51%]. To je, dakle, samo jedan mali segment populacije koji su glasali ‘da’. Ako se usporedi s god. 1991, kada je 85% Hrvata glasovalo za odcjepljenje od Srbije. To je plebiscit koji nije bio samo legalan nego je imao puni legitimitet. U slučaju referenduma za EU, namjerno se snizilo razinu potrebnih glasova da bi se referendum učinio važećim…
Osim toga, treba znati da je velika većina hrvatskih političara sastavljena od nostalgičara za Titovom Jugoslavijom; bilo predsjednik Ivo Josipović, bilo premijer Zoran Milanović (član lijevog centra, izabran god. 2011. ), koji potječu iz poznatih komunističkih obitelji. Ti ljudi su, paradoksalno (ironično), postali glavni pobornici ‘integracije’! Oni misle da će se svi naši problemi riješiti u Bruxellesu, po kiši novaca. Govorim u karikaturi, ali to je smisao.
Doista, hrvatsko gospodarstvo ima 20% nezaposlenih, od njih 50% mladih. Europa je obećala zemlji budžet od 14 milijardi eura. Nije li to pozitivan znak?
Svakako, prošli smo četiri godine bez (ekonomskog) rasta, čak ako je naše zaduženje dosta ispod razine Francuskog zaduženja, primjerice, [59% PIB naprama 91,7 %, prim. ur.]. Ne zaboravimo također da sve obitelji imaju svoje iseljenike (u Europi, Južnoj Americi, itd..), što omogućuje da se međusobno pomažemo. Postoji također prava kultura traženja rješenja. Ne mislim stoga da je naša situacija katastrofalna.
Naprotiv, mislim da su visoki namještenici u EU, kao M. Barroso, koji trebaju Hrvatsku više nego li obratno. Kako mogu reći mirne savjesti: ‘Pogledajte kako i dalje integriramoi’ i pri tome zaboraviti na slučajeve Grčke i Portugala, koji su, u svoje vrijeme bili prvi korisnici pomoći EU …
Hrvatska je klasificirana na 62. mjesto prema indeksu percepcije korupcije NVO Transparency Internationala. Kako se boriti protiv korupcije?
To je jedan od naših najvećih problema, zasigurno. Mi nismo imali, kao vi u Francuskoj god. 1945, ‘čišćenje’ nakon završetka rata. Mi smo se trebali osloboditi od pripadnika tajne policije; mi se nismo dovoljno očistili od komunističkog razdoblja.
Ulazak u EU još uvijek može biti korak da se otvori nova stranica u odnosu na prošlost. Na primjer, da pomogne zakopati ratnu sjekiru prema Beogradu?
Ne zaboravimo da se 90-ih godina, kada su mnogi Hrvati bili pro-europejci, Bruxelles nije mnogo trudio da spriječi zločine Srbije protiv Hrvatske. Uostalom, mislim da ovo članstvo (u EU) ne rješava pitanje povijesne istine, koja nam prijeti s jedne i s druge strane granice. Zastupam potrebu velike konferencije koja bi okupila intelektualce svih horizonata da se jednom zauvijek riješi ‘žrtvoslovno’ pitanje (pitanje žrtava). To znači da se oslobodimo od te borbe s brojevima, u kojoj se broji mrtve s jedne i druge strane bez osvrtanja na činjenice. Moji sunarodnjaci često smatraju sebe ‘dobrim Hrvatima’ u suprotnosti sa ‘zlim Srbima’. Stvarno je potrebno da iziđemo iz potrebe da druge ocrnjujemo… No, radi li se o Bruxellesu, Zagrebu ili Beogradu, čitav je svijet prožet istim ‘ekonomizmom’. Sve se svodi na matematiku, na brojeve. Umjesto toga, trebalo bi vrednovati naše duhovne, intelektualne, kulturne ideje. Ja sam za kulturnu Europu, u kojoj se govori sve jezike, jednih i drugih, radije negoli loši engleski.
