Težak poraz nenarodnih globalookupatorskih medija i veliki uspjeh pristojnih i domoljubnih starčevićanaca
Hrvatski list, 8. srpnja 2010.
Napad na moral je napad na obitelj, a napad na obitelj je napad na Hrvatsku. Znaju to dobro njezini demontažeri, imperijalni globalookupatori i njihove domaće izdajničko plaćeničke produžene ruke. Na našu sreću zna to i mladež stranke Oca Domovine Ante Starčevića koja je odlučila, na najprihvatljiviji i zakoniti način, dići svoj glas protiv javnog veličanja GAY nemorala. “Ako ovo nije nemoral, a što je to on onda”, izjavio je njihov predsjednik, upirući prstom u nemoralno prostačke fotografije i tekstove.
Bili su dobro organizirani, pristojno obučeni, s vlastitom redarskom službom. Nazočna policija je bila bez posla i čestitala im je na korektnosti (Frano Čirko). Čak je i visokorangirani ekstremni ljevičar s ljudskim likom (Žarko Puhovski) to morao priznati: “Vidio sam da su dosta pametno slali svoje poruke”.
Najveći njihov „grijeh“ je bio što su na neartikulirane urlike gay paradera, prepoznavši bit svega, s visoko uzdignutim barjakom, uzvratili skandiranjem: “Ne damo Hrvatsku!”, što je posebno iziritiralo gore spomenute izdajničko plaćeničke produžene ruke, koje su domoljubnu skupinu ofarbale u crno (RTL) i prišili joj nasilničku etiketu (Nova TV), mada se incident (glasni, pogrdni i prijeteći uzvik) dogodio nekoliko stotina metara dalje (Gajeva ulica) od nepoznatog, moguće i naručenog izgrednika, gdje se sličan incident događao i prijašnjih godina.
Urbani homo maligani i maligni zloglasni protuhrvatski Jugoslaveni (Zoran Pusić, Marko Jurčić i dr.) su i za to optužili mirnu i pohvaljenu domoljubnu skupinu, a nenarodni globalookupatorski mediji su njihove uvrjedljive, lažne, huškaške i provokatorske izjave („skup divljaka“, „skupina fašista“, „organizirana fašistička banda“…) stavljali u prvi plan.
I ovakva kakva jeste, hrvatska policija, podobro obogaćena milicijom (Račan premijer, bacački rekorder iz službe bacio preko 3000 hrvatskih policajaca godine 2000.!) za neprijatelja je previše hrvatska, pa ju se čestim namještenim(!) slučajevima (Maksimir, Gajeva i sl.) želi što više kriminalizirati i postupno pretvarati, zajedno s ostalim društvenim strukturama u, za njih dragu i najprihvatljiviju, EYU policiju u sutrašnjem EYU carstvu.
Žarko Marić, prof., Zagreb
