Talijanska imperijalistička politika ponovno oživljava
Ivan Lozo, međunarodni tajnik HČSP-a
Koln, 26. listopada 2010.
HRVATSKA MORA BITI SPREMNA VRATITI ISTRU, RIJEKU I DALMACIJU ITALIJI KADA UĐE U EUROPSKU UNIJU
Ovaj naslov se čita iz javnog govora jednog talijanskog parlamentarca. Gotovo sve stranke u Hrvatskoj naglašavaju da su antifašističke ali perfidnost nije samo u tome što je njihov antifašizam samo deklarativnog karaktera, već što jedinu stvarno antifašističku stranku, HČSP, povezuju sa raznovrsnin nacističkim i fašističkim ideologijama. Kada se primjerice pravaši pojave s hrvatskom trobojnicom i grbom koji počinje s bijelom kockom to se komentira da su se pojavili sa ustaškom, „zakonski“ zabranjnom zastavom. Autori takvih članaka u medijama ili ne znaju ili ignoriraju činjenicu da je Hrvatski državni sabor svojim 18. člankom već godine 1883. propisao da hrvatski grb počinje s bijelim poljem. Izdaja tek obnovljene moderne Hrvatske počela je u prosincu 1990. kada je HDZ bez referenduma promijenio izgled hrvatskog stijega i u preambulu novog hrvatskog Ustava unio izdajnički jugokomunistički i partizanski ZAVNOH, koji hrvatski narod nikada nije potvrdio na referendumu, niti 1945. niti 1990. a koji je čak po ocjeni bivšega komunista i suca Ustavnog suda RH u mirovini, Zdravka Bartovčaka, bio nedemokratsko tijelo bez legitimiteta.
Kada se u državnopravnom dijelu temeljnih načela HČSP čita da se ta stranka bori za oslobođenje (ujedinjenje) cijeloga hrvatskoga etničkoga i povijesnoga prostora, neupućeni i zlonamjerni provokatori to interpretiraju tako da se stranka zalaže za obnovu Hrvatske do Drine, premda je svakome koji je pročitao djela dra. Ante Starčevića sasvim jasno gdje on vidi povijesnu među između Hrvatske i Bosne: prateći tok Neretve od izvora ispod Maglić planine do Konjica, odatle prema dolini Lašve na domak Zenice pa do izvora Usore, odatle prateći tok Usore do spajanja sa rijekom Bosnom a tok Bosne do spajanja sa Savom te konačno nizvodno prateći tok Save.
Svima bi trebalo biti jasno da se mnoge poruke i prosudbe utemeljitelja HČSP-a dra. Ante Starčevića nisu mogle ugraditi ni u politiku ni u ideologiju u travnju 1941. obnovljene Nezavisne Hrvatske Države, ni s obzirom na samostalnost države, ni s obzirom na slobodu pojedinca. Tko misli ili piše drugačije, pa sve da je član stranke kojoj i ja pripadam, po meni nije pravaš, sljedbenik čistog nauka Oca domovine. Nu, isto tako se pravašem ne može zvati onaj koji sotonizira dra. Antu Pavelića i ne priznaje da je plebiscitarno obnovljena i od Hrvatskog Državnog Sabora sankcionicirana NDH jedno od počela današnje Republike Hrvatske. Pravaški stav bi pak trebao biti jasan, naime da je ustaštvo svojedobno ustrojeno na revolucionarnom načelu borbe za državnu nezavisnost a što je opravdano kada su sva druga sredstva izcrpljena. Različita vremena i različite prilike uvjetuju različite oblike borbe. M. Begin i Y. Arafat su se za slobodu svoga naroda borili terorističkim metodama a što je danas Gaza već zbirni logor a da ne govorimo o bezbroj nepravdi koje su židovi vršili i vrše prema Palestincima? Nu, Begin i Arafat su ipak na posljetku dobili Nobelovu nagradu za mir. Ghandi je rekao: Tamo gdje treba birati između kukakvičluka i nasilja, ja sam za nasilje ali to očito ne vrijedi za Hrvate. Mirnodopsko pravaštvo temelji se ne samo na demokraciji, nego na ideji slobode i prava pojedinca, sva prava koja traži za hrvatski narod, pravaštvo jamči i svakomu drugom i promiče slobodu, jednakost i snošljivost. Što se tiče državnoga prava, za pravaše postoji samo jedan politički narod na jednom državnom teritoriju i u hrvatskoj državi ta prava pripadaju isključivo Hrvatima. Skupinama i pojedincima koje su bliske fašističko-rasističkoj ili bilo kojoj drugoj totalitarnoj ideologiji ne može biti mjesta među pravašima.
Hrvatska vlada ili bolje rečeno jugo-balkanska elita HDZ-a koja se je davno udaljila od naroda je 2005. prihvatila propagandni plan “Komunikacijska strategija za informiranje hrvatske javnosti o Europskoj uniji i pripremama za članstvo” kojim bi se trebalo uvjeriti hrvatski narod da prihvati ideju ulaska u Europsku uniju. Vlada je unaprijed odlučila da se ne će isticati opasnosti koje donosi ulazak u EU. Budući da u Hrvatskoj nedostaje javna rasprava kroz koju će Hrvati biti upoznati s cijenom i posljedicama provođenja politike ulaska Hrvatske u EU, da cenzurirani “hrvatski mediji” koje su u vlasništvu stranaca ne daju prostora onima koji se protive članstvu u Uniji, iznijeti ću samo zašto Talijani podupiru ulazak Hrvatske u EU.
Kada neki visoki talijanski politicar izjavi da Italija podupire ulazak Hrvatske u EU to hrvatska vrhuška i mediji Vama domovinskim Hrvatima prezentiraju kao pozitivnu vijest prešućujući što se zapravo iza te vijesti krije; naime krije se opasnost nove talijanske okupacije Hrvatske.
Kako komentirati da je talijanski predsjednik Carlo Ciampi 24. listopada 2001. “Talijanskoj gradskoj upravi Zadra u egzilu, na čelu s gradonačelnikom Zadra u egzilu Ottavijom Missonijem” dodijelio najviše odličje Republike Italije a da se nitko u Europi protiv toga čina nije pobunio. Nu, protiv toga nije ustao ni predsjedenik Republike Hrvatske ni predsjednik hrvatske vlade niti je protestirao ministar vanjskih poslova ili veleposlanik RH u Italiji – to ja nazivam veleizdajom! Što bi se dogodilo da je istog dana tadašnji predsjednik Republike Hrvatske dodijelio najviše odličje Republike Hrvatske recimo „Hrvatskoj gradskog upravi Kotora / Jajca / Banje Luke/Zemuna… u egzilu na čelu sa gradonačelnikom u egzilu N.N.”?
Je li možda netko u Europskoj Uniji u koju nas silom gura naša vrhuška digao svoj glas kada je tadašnji podpredsjednik talijanske vlade Gianfranko Fini 13. listopada 2004. izjavio za hrvatske novine Slobodnu Dalmaciju ističući zelju Italije da pomogne Hrvatskoj na putu prema Europskoj uniji; „Istra, Rijeka i Dalmacija talijanske su zemlje oduvijek“. Naravno da naši veleizdajnici nisu ni protiv toga ustali.
Da Carlo Ciampi i Gianfranko Fini nisu usamljeni u svojim ambicijama prema priobalnoj Hrvatskoj i da takvi zahtjevi ne dolaze samo iz redova talijanskih fašista dokazuje izjava talijanskog parlamentarca Roberta Menia početkom 2005. U Firenci gdje je rekao: „Hrvatska mora biti spremna vratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kad uđe u Europsku uniju“. Naravno da ni na tu izjavu po običaju nije bilo reakcija službenog Zagreba kao ni na izjavu talijanskog ministra za odnose s parlamentom, Carla Giovandia iz listopada 2005. koji je u Chioggii rekao „Italija će obnoviti talijanstvo Dalmacije“.
Kako Italija kani obnoviti „talijansku Dalmaciju“ odaje zaključak talijanskog parlamenta od 9. veljače 2006. kojim je prihvaćen zakon o državljanstvu po kojem bi svi hrvatski državljani kojima je barem jedan predak nekada bio talijanski državljanin (ne talijan po nacionalnosti, dovoljno je da je živio na teritoriju kojim je upravljala okupacijska Mletačka Republika ili fašisticka Italija i time formalno bio talijanski državljanin!) mogu ujedno postati talijanski državljani. Naravno da se nije oglasio službeni Zagreb. Jedini koji je ne samo shvatio opasnost toga zakona i oglasio se, bio je akademik Davorin Rudolf.
Dvoličnost Europske Unije odaje slučaj talijanskog predsjednika Giorgia Napolitana na koji je do duše reagirao hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, ali samo zato što su partizani bili u pitanju. Slijedom toga Mesić nije ustao u obranu Hrvatske, već u obranu partizana. Napolitano je u svome govoru u veljači 2007. partizanski pokolj u fojbama nazvao „barbarstvom stoljeća, posljedicom krvoločne slavenske mržne i slavenskog aneksionizma“. Mesić je odgovorio da je u takvim izjavama nemoguće ne vidjeti tragove otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma. Europska komisija reagirala je samo na Mesićeve tvrdnje upozoravajući hrvatskog predsjednika „da ne koristi oštre izraze“ – tko čeka i na ukor talijanskog predsjedenika neće ga dočekati, premda je tada talijanski predsjednik, bez da se je itko u Italiji bunio, posthumno odlikovao šefa fašističke talijanske policije Zadra, Vincenza Serretino, visokim odlikovanjem. Bi li naši izrodi i Europa šutke prešli preko toga da je istodobno neki hrvatski predsjednik posthumno odlikovao, recimo Lorkovića, Budaka ili čak Francetića?
Talijanska je državna pošta 12. prosinca 2007. izdala poštansku markicu s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst „Fiume – terra orientale gia Italiana“ (Rijeka – nekoć istočna zemlja Italije). Naravno da se nije oglasio službeni Zagreb. Bi li bosnasko-hercegovačka ili srpska vlada i Europska Unija šutke prešla preko toga ga je hrvatska državna pošta istoga dana dala tiskati poštansku markicu s fotografijom rijeke Drine, uz popratni tekst „Drina – nekoć istočna granica Hrvatske“?
Varaju se svi oni koji optužuju Pavelića za navodnu prodaju Dalmacije, jer povijesne činjenice govore suprotno. Da ne govorimo o prodaji Dalmacije Mlečanima iz srednjeg vijeka po izdajničkom ugarsko-hrvatskom kralju nehrvatske krvi slijedom čega su talijani stoljećima vladali Dalmacijom kao okupatori. Dobar dio Dalmacije i cijela Istra je već temeljem Rapallskog ugovora, potpisanog od Ante Trumbića 12. studenoga 1920., i jugoslavensko-talijanskim «Rimskim ugovorom» od 27. siječnja 1924. postao sastavnim dijelom Kraljevine Italije i možda bi to još i danas bio da Pavelić državnopravnom izjavom od 10. rujna 1943. nije poništio «Rimske ugovore» i te dijelove reintegrirao u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Uz sve nedostatke koje je Pavelić imao kao političar i koji se ne smiju nijekati, on zaslužuje ući u hrvatsku povijest kao vladar koji je trajno reintegrirao Dalmaciju u Hrvatsku Državu. Sada prijeti opasnost da će kumrovačka učenica Jadranka Kosor-Vlaisavljević i partizanski sin Ivo Josipović, potpiše li se pristupni ugovor s EU za vrijeme njihova mandata, ući u hrvatsku povijest kao oni koji su omogućili proširenje Italije na primorsku Hrvatsku. Mehanizme za to daje Lisabonski ugovor.
Koliko je vjerovati predsjednici vlade koja sa slatkim riječima obećaje da će svi problemi ispaćenog i iskorištenog hrvatskog naroda biti riješeni kada uđemo u Europsku Uniju, svjedoči njezina uporna tvrdnja i tvrdnja njezinih poltrona iz kriptokomunističke stranke HDZ da ona nije bila upućena u skandalozne izmjene dioničarskog ugovora hrvatske Vlade i MOL-a o Ini, kao i u ugovor o plinskom poslovanju. Nu, Jadranka Kosor potpisala je obje odluke Vlade o davanju suglasnosti na te ugovore. U civiliziranome svijetu se laži kažnjavaju ali se u Hrvatskoj nagrađuju održavanjem na vlasti.
Sluganska politička elita i mediji u Hrvatskoj, koji su uglavnom u stranom vlasništvu i službi vladajuće klike vrlo pomno izbjegavaju bilo kakvu raspravu ne samo o sadržaju Lisabonskog ugovora kojim Hrvatska ulaskom u EU gubi važne elemente državnosti već i o ambicijama naših susjeda koje oni mogu ostvariti jedino temeljem Lisabonskog ugovora.
Ivan Lozo, Koln
