• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Što je NATO?



Agresija, okupacija i terorizam kao model djelovanja

Zašto NATO nije nestao?

Organizacija sjeveroatlantskog saveza [engl. North Atlantic Treaty Organisation – NATO] je osnovana 1949. godine sa službenim ciljem obrane zapadne Europe od moguće agresije Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika.

Ukoliko je mogućnost takve agresije ikada stvarno postojala, raspadom komunističkih režima u bivšem istočnom bloku početkom devedesetih je prestala postojati. Promjene u zemljama bivšeg istočnog bloka su učinile NATO nepotrebnim. Savez je izgubio svoju svrhu, jedini razlog za postojanje. Ali određene struje među zemljama članicama saveza su gotovo odmah počele zagovarati “obnovu” saveza, pa čak i njegovo širenje u centralnu i istočnu Europu. Počeli su izmišljati nova objašnjenja koja bi omogućili nastavak starog stanja stvari.

Zagovornici ove ideje su tvrdili da NATO mora pronaći nove izazove kako bi opravdao svoje postojanje. Posve je jasno da je polazište za očuvanje NATO-a “sakriveno” u interesu očuvanja dominacije SAD-a u europskim i svjetskim odnosima.

Osim političkih razloga opstanka saveza, nije nevažno da iza NATO-a stoji najveći vojno-industrijski sustav na svijetu. Prema podacima štokholmskog Međunarodnog instituta za mir u devedesetima je vojna proizvodnja (oružja, opreme…) članica NATO-a predstavljala 80% ukupne svjetske vojne proizvodnje. Ogromna proizvodnja traži tržište gdje bi prodala svoje proizvode pa je opstanak saveza, ali i novi oružani sukobi i ratovi u interesu industrije zemalja članica NATO-a.

Širenje NATO saveza i položaj članica

Parola ranih zagovornika širenja saveza je bila “Ili širenje, ili nestanak”, kojom se najdirektnije objašnjava svrha, mada ne i razlog za ovakvu politiku.

U srcu problema je ambiciozan program SAD-a za cijelu Europu. Sada se otvoreno govori kako je SAD “europska sila”. Tijekom osamdesetih, to se nije moglo tako slobodno reći – izazvalo bi previše neslaganja između zapadnih saveznika. Međutim, cilj SAD-a da uspostavi dominaciju nad Europom je činjenica. O tim planovima koji su nekoć krojeni sada se otvoreno govori.

Za dolazak NATO-a na Balkan i njegovo širenje na istočnoeuropske zemlje postoje dublji razlozi. Oni se tiču strategije – koja je još u razvoju – za kontrolom prirodnih bogatstava Kaspijskog bazena, “stabilizacije” istočnoeuropskih zemalja, Rusije i SAD-a… Ne treba zaboraviti da je to plan u kojem sa svojim interesima sudjeluju i velike kompanije i banke iz ostalih europskih zemalja (poznatiji kao “strani investitori”).

Koncept “stabilizacije” europskih zemalja koje su prethodno bile u sastavu istočnog bloka ne znači samo osiguravanje političke stabilnosti i opstanka novih uređenja. Znači i održavanje društveno-ekonomskih uvjeta u tim zemljama u sadašnjem stanju. No, kako je takozvani prelazak na demokraciju u tim zemljama doveo do deindustrijalizacije i pada životnog standarda velike većine stanovništva, odnosno rastućeg jaza između sve bogatijih i sve siromašnijih, postavlja se pitanje kome je ovakav oblik “stabilizacije” zaista poželjan.

Ne treba zaboraviti da je pokušaj “stabilizacije” istočnoeuropskih zemalja odgovoran za stalne tenzije između “zapada” i Rusije.
Širenje saveza povećava i rizik od nuklearnog rata. Članice NATO-a su nuklearne sile, što otvara postojanje mogućnosti razmještaja nuklearnog oružja na teritorij novih članica. Ovdje je važno napomenuti da je to pitanje postojanja i razvoja oružja za masovno uništenje, koje je (barem deklarativno) bilo razlog rata u Iraku. Mogućnost razvoja nuklearnog oružja u Iranu je za NATO dovoljan povod vojne intervencije u toj zemlji.

I dok je ratna opasnost koju NATO predstavlja vrlo očita, manje je poznato da članstvo u savezu ne znači punu, već ograničenu ravnopravnost. Tako prilikom odlučivanja NATO koristi posebne procedure kako bi onemogućio blokade do kojih bi moglo doći ukoliko neka od članica odluči ne glasati. Formalno je princip donošenja odluka konsenzusom važeći, no u pozadini se vrše jaki pritisci na potencijalne suprotne stavove. Istovremeno jača nastojanje da se ograniči pravo veta, jer bi nove članice u budućnosti mogle dodatno otežavati donošenje zajedničkih odluka putem konsenzusa. O takvom razvoju situacije najbolje govori izjava Nicholasa Burnsa (veleposlanik SAD-a u NATO-u): “O velikim političkim pitanjima se sasvim sigurno neće odlučivati u vijeću NATO-a”.

To pokazuje da je NATO u osnovi nedemokratska institucija, baš kao što to jasno pokazuje i preporuka kandidatima za članstvo da izbjegnu referendum o pristupanju savezu. Vodeće osobe NATO-a uvjeravaju da je raspisivanje referenduma za pristup NATO-u nepotrebno, te vladama zemalja kandidata preporučuju da ga ako je moguće izbjegnu. Zbog pada podrške priključivanju NATO je vršio pritisak na vlade (nedavno primljenih članica) da poprave stav javnosti jer slaba javna podrška može uzrokovati usporavanje prilikom izdavanja poziva za pristup. Na tragu te politike predstavnici SAD-a su dr. Drnovšeku prilikom posjete Washingtonu rekli da NATO želi poslušne članice na koje će moći računati, članice koje ne stvaraju političke probleme (Delo, 13. svibnja 2002.).

NATO je jedina međunarodna vojna sila koja nije pod demokratskim i pravnim nadzorom. Takvu “neovisnost” korisiti i tolerira progon Kurda i činjenicu da je Turska okupirala istočni dio Cipra. Da ne govorimo o toleriranju mnogobrojnih nelegalnih poteza SAD-a, od čega je najpoznatije pružanje pomoći vojnim diktaturama u Latinskoj Americi od 50-tih do 80-tih godina dvadesetog stoljeća. To pokazuje da je NATO neprincipijelna organizacija koja ne posreduje svugdje gdje dolazi do kršenja ljudskih prava i genocida, ali i da djeluje isključivo u području svojih interesa, dakle, nema neke velike humanističke motive za djelovanjem (koje deklarativno uvijek ističe). Još jedan dobar primjer iznosi Andreas Zumach:

“U dokumentu NATO-a MC 327, usvojenom krajem 1993. godine, kaže se da će NATO posredovati prema dopuštenju Vijeća sigurnosti UN-a samo u onim regijama i sukobima gdje zemlje članice NATO-a imaju vlastite interese. Zato što takvih interesa nije bilo u Ruandi 1994. godine, samo su mirno promatrali genocid nad stotinama tisuća ljudi.” (Andreas Zumach, Die neue NATO, 2000)

Novi NATO, “nužnost” i posljedice vojnih intervencija

Novi NATO je dobio funkciju obrane ekonomsko-političke nadmoći zapadnih zemalja u cijelom svijetu, čak i vojnim sredstvima ako je potrebno. Kako je riječ o organizaciji koja je orijentirana na konkretno vođenje rata i može izvesti vojne intervencije u čitavom svijetu u slučaju da su ugroženi interesi zemalja članica, NATO je definirao novog protivnika. “Prijetnja sa istoka” je zamjenjena širokim spektrom opasnosti i prijetnji sigurnosti, uključujući i “širenje oružja za masovno uništenje, prekid dostave najvažnijih životnih resursa, terorističke akcije i sabotaže”. Široka rasprostranjenost takvih “opasnosti” u svijetu je stvorilo mogućnost angažiranja novog NATO-a na način da ne poznaje regionalna ograničenja, pa može intervenirati bilo kada i bilo gdje.

Naizgled podržavajući ideju prestanka rata i smirivanja sukoba, NATO čini sve kako bi produbio i produžio krize. Svoje intervencije obavlja s namjerom stvaranja točno onakvih sukoba kakve će zapadne sile osuditi, zato što ti sukobi mogu poslužiti kao odličan izgovor za otvorenu intervenciju kad rat počne.

Ova strategija je, naravno, tabu na zapadu. Javnost se sustavno pogrešno obavještava, od samog početka je ponuđena verzija događaja koje su oblikovali centri moći, a prenosili masovni mediji. Možda je najbolji primjer nova medijska strategija novinara koji putuju na ratište i uživo izvještavaju iz žarišta sukoba, odnosno, barem takav dojam ima gledatelj. Ta strategija je najdalje otišla tijekom napada i okupacije Iraka.

Pokazalo se da su se NATO i njegove članice tijekom vojnih posredovanja koristili lažima i manipulacijama te prikrivali ratne zločine, poput namjernih napada na civilne ustanove i civilnu infrastrukturu (televiziju, prometnice, energetske objekte, tvornice…), kao i to da su koristili oružje sa osiromašenim uranom. To potvrđuje i priznanje talijanske vlade, koja je odlučila platiti odštetu petstotinjak od leukemije oboljelih talijanskih vojnika (imaju tzv. “Balkanski sindrom”), jer su bili izloženi radijaciji u Bosni.

Tu treba dodati da nova vojna politika NATO-a dozvoljava zemljama članicama da u slučaju “ugroženosti” napadnu nuklearnim oružjem. Ovdje se ne radi o odgovoru na opasnost ili napad već o upotrebi nuklearnog oružja u preventivne svrhe. Posebno se naglašava mogućnost upotrebe nuklearnog oružja protiv zemalja koje takvo oružje ne posjeduju. Tako je NATO-vom dokumentu NC-400/2 uslijedio tajni izveštaj koji je Pentagon 08. 01.2002. predao Bijeloj kući i Kongresu, a u kojem se predsjedniku savjetuje razvoj malih nuklearnih bombi od nekoliko kilotona, namjenjenih za preciznu upotrebu u konvencionalnim sukobima sa državama trećeg svijeta. Takva politika okreće tijek povijesti i druge sile navodi na novi val razvoja i širenja nuklearnog oružja. (objavljeno u New York Times-u, 11. 03. 2002.)

NATO kao produžena ruka SAD-a

NATO nije vojni savez ravnopravnih članica već se zasniva na prevlasti najmoćnije članice, odnosno SAD-a. Povijest od antike do danas pokazuje da se takva savezništva usmjeravaju prije svega na rješavanje sukoba (zapravo interesa) najmoćnije države. NATO ne slijedi miroljubive ciljeve, već se povodi za vanjskopolitičkim interesima SAD-a. U primjerima ugroženosti manjih, ali manje važnih članica ne bi došlo do vojnog posredovanja. (izvor: dr. Mišo Alkalaj, publicist, Mladina, 09. 04. 2002.)

Vlada SAD-a tek je produžena ruka velikih korporacija. Ako NATO, odnosno SAD žele krizno žarište, one ga i uspostavljaju u skladu sa vlastitim interesima. Svaka zemlja svojim članstvom dijeli odgovornost za politiku NATO-a (zapravo za politiku SAD-a), koji u prvi plan stavlja materijalne interese, a ne demokratičnost i ljudska prava, te se služi svim sredstvima uključujući i terorizam.

SAD su trenutno vojno toliko superiorne da im Europa više nije potrebna osim kao način za opravdavanje i potvrdu nekih svojih interesa. To je jasno vidljivo iz izjave Madeline Albright, (bivša predstavnica SAD-a u Vijeću sigurnosti UN-a): “Djelovat ćemo multilateralno (zajednički), ako je to moguće i unilateralno (jednostrano) ako je to neophodno.”