Srpske Novosti i Milorad Pupovac siju bolesnu mržnju
Zagreb, 4. listopada 2010.
Četničke novine koje financiramo svi mi – pročitajte dio onoga što donose (samo za one s jakim živcima)
Razuman se čovjek ne može oteti dojmu da će se i ovaj put povijest ponoviti. Jedan prijašnji sukob kulminirao je tekstom ”Do istrage naše ili vaše” (Do istrjebljenja našeg ili vašeg) napisanom 1902. godine u Srbobranu, od strane mostarskoga srbina Nikole Stojanovića, a novi naslov u izdanju ”Novossssti” očekujemo uskoro. (1) Pogledajmo samo dio tekstova i razmislimo želimo li mi doista to smeće od novina financirati niti 20 godina nakon što su nas Srbi ponovno pokušali istrijebiti:
1. Tekst ”Gojko Ergić: Slučaj se mogao riješiti ranije” donosi sljedeće:
Sada sam mirniji. Spavam bolje jer sam se gotovo dvadeset godina budio s pitanjem tko je ubio moga oca i zašto. Sada je to iza mene. Za način na koji je ubijen moj otac kazna od devet godina i malo je i mnogo. Riječi su to Gojka Ergića na nepravomoćnu presudu koju je prošloga tjedna Županijski sud u Šibeniku izrekao pukovniku Božidaru Vukušiću (55) iz Zagreba. Vukušić je priznao krivnju za ubojstvo Jovana Ergića vatrenim oružjem, 29. 12. 1991. u mjestu Dragišići. Prema presudi, Vukušić je rafalom iz puškomitraljeza ubio 59-godišnjeg Jovana Ergića, pucajući mu u prsa. Jovan Ergić kobnoga je dana s još jednim sumještaninom, u dogovoru s pripadnicima HV-a, sa srpskih položaja dopremio tijelo hrvatskog vojnika u Dragišiće. Sumještanin je pušten kući, a Ergić je ubijen. Vukušić je kao pripadnik Hrvatske vojske, za potrebe sastavljanja zapisnika Vojne policije o događaju, detaljno opisao i priznao zločin netom nakon što se dogodio, no pravosuđu je trebalo gotovo dvadeset godina da ga procesuira. Ergić dodaje: Slučaj se mogao i morao riješiti puno prije. Što bi bilo da je riječ o drugoj strani?
KOMENTAR: misli li g. Ergić da je vitez Vukušić trebao zahvaliti njegovom ocu nakon što je ugledao mrtvo i vjerojatno masakrirano tijelo svoga suborca? Je li mu trebao stisnuti ruku i popiti s njime rakiju i zapjevati možda ponešto? Ne opravdavam ubojstvo kao takvo, no pukovnik je reagirao u bijesu i jednim djelom opravdano, a ako abolicija vrijedi za napadače, deklarirane četnike i mrzitelje Hrvata, ne postoji li minimum oprosta za Hrvate? Odgovor je jasan – NE! A kao odgovor na posljednje pitanje odgovor je također jasan – da je riječ o drugoj strani, ubojica bi danas vjerojatno obnašao neku dužnost u institucijama vlasti RH, budite sigurni.
2. Tekst pod naslovom ”Kaos i bombe iza MIG-ova” donosi sljedeće:
Marija Klipa, 69-godišnja povratnica i žrtva nesreće u kojoj su srušena dva MIG-a HRZ-a, oporavlja se u zagrebačkom KBC-u Rebro, gdje je podvrgnuta operacijama kojima joj liječnici pokušavaju spasiti teško ozlijeđenu ruku. Nakon što je na tom području obavljen uviđaj, u nedjelju je Marijin brat zatekao krater u kojem je bila neeksplodirana bomba. Došla je policija i uklonila je, ali je opasnost od mogućih bačenih projektila ostala, te bi se trebalo obaviti sistematsko pretraživanje terena kako se ne bi dogodilo da za koji mjesec ili godinu netko od mještana naiđe na bombu i od nje strada. Mislim da bi Marija i njena majka Milka trebale dobiti donaciju i pomoć, prije svega od Ministarstva odbrane.
KOMENTAR: kakve li brige za jadne i nesretne povratnike Srbe! Nakon pritisaka koje konstantno izvodi srpski lobi u RH, siguran sam kako će se okolno područje odmah pretražiti kako u budućnosti netko (isključivo od povratnika) ne bi stradao od ostataka projektila. No, isto ne vrijedi za područja koja naseljavaju Hrvati. Tamo će se uskoro preporučiti djeci da šeću minskim poljima kako bi se ”poboljšao” hrvatski natalitet! Sramota je i da se na bilo koji način traži donacija od državnih institucija ako znamo da gotovo svaki mjesec strada netko od srpskih mina iz Domovinskog rata, pa obitelj tog sirotana dobije krušne mrvice i o tome se šuti u medijima. Kao zanimljiv detalj – zašto nikome niti ne pada na pamet zahtijevati minske karte kao uvjet povratka Srba u RH. Na taj način, imam osjećaj, razminirali bi Hrvatsku kroz mjesec dana. Uz, jasno, trošak istoga na račun Srbije.
3. Tekst pod naslovom ”Nema pravde za vlasnicu obnovljene pa zapaljene kuće” donosi sljedeće:
Obnova kuće zapaljene nakon obnove ne može se ostvariti, zaključak je devetogodišnje sudske bitke koju Mirjana Šarkanović iz Starih Jankovaca vodi s RH. Naime, njenu su kuću, koju je sama obnovila dok nije ostvarila pravo na obnovu, noću 24.04.2001. godine zapalili nepoznati počinitelji. U policijskom izvještaju s uviđaja, koji je dostavljen nadležnom Državnom odvjetništvu u Vinkovcima, stoji da je šteta prouzročena upotrebom zapaljivog sredstva koje je izazvalo otvoreni plamen. Naravno, način na koji je ovaj teroristički čin počinjen nije utvrđen, kao što nije utvrđeno ni sredstvo počinjenja kaznenog djela za koje do danas, jasno, nikada nitko nije odgovarao. Valja dodati i činjenicu da je kuća Mirjane Šarkanović jedina kuća u ulici kojoj je vlasnik srpske nacionalnosti. Okolne kuće, svega šest do sedam metara udaljene od njezine, nisu oštećene, pa je jasno da iza terorističkog čina stoje političke pobude čiji je cilj bio izazvati strah i osjećaj lične (2) nesigurnosti.
KOMENTAR: dakle, sada si i srpski novinari financirani od strane hrvatskih poreznih obveznika uzimaju za pravo određivati počinitelje kaznenih djela. Ako se tim protuhama ne stane za vrat u početku, vidimo gdje to vodi. Uskoro će početi izlaziti u javnost s imenima i prezimenima navodnih zločinaca. Ma, kada bolje razmislimo, sigurno je i za to kriv Glavaš i njegove ustaške horde, kao i za sva ubojstva nevinih Srba po Slavoniji, pa za Vukovar, Aljmaš, Borovo Selo i tako dalje. Tko zna – da je stariji, možda bi ga i famozni Budaj proganjao pod optužbom za Jasenovac i slične gluparije.
4. Tekst pod naslovom ”Snimao bih filmove o ljubavi” donosi sljedeće:
Prema ocjeni publike i kritike, ratna drama Crnci iz 2009. jedan je od najkvalitetnijih hrvatskih filmova u posljednje vrijeme. Ovaj će film, prema odluci Hrvatskog društva filmskih djelatnika, biti naš kandidat za nagradu Oscar. Crnci su težak i turoban film koji govori o užasima rata. Političku pozornost na sebe je skrenuo i stoga što govori o ratnom zločinu počinjenom u garaži, pa su reference na Branimira Glavaša i više nego jasne. No, tu prestaje svaka veza s dnevnom politikom: radnja filma mogla bi se događati bilo gdje, u bilo kojem ratu u kojem vojnici vođeni željom za osvetom gube mogućnost prosuđivanja i osjećaj za realnost. Crnci su priča o tami, a sve neizrečeno samo pojačava jezu onoga što vidimo.
KOMENTAR: o tempora o mores! Dakle – ako su Crnci doista jedan od naših najboljih filmova, pod hitno se treba ukinuti sve vezano uz filmsku djelatnost u RH! Taj mračan, jadan i dosadan film nešto je najbjednije što je ikada učinjeno u Hrvatskoj a da se naziva filmom. Da apsurd bude veći, hrvatski jadnici koji imaju veze s filmom isti će predložiti za nagradu Oscar, iako teško da takav film može dobiti nagradu i na seoskom filmskom festivalu u Sikirevcima u konkurenciji s dokumentarnim uratkom o razmnožavanju puževa u Mongoliji. No, na stranu šala i filmska (ne)vještina – pravo je pitanje zašto niti jedan afirmativan film o Domovinskom ratu nije do sada snimljen? Ili – ako bi se radnja filma mogla događati bilo gdje, zašto se autor nije odlučio snimiti film o pravim ubojicama i koljačima – Srbima, i to u, recimo, Vukovaru ili Škabrnji? To je velika sramota tih samozvanih umjetnika koji o filmu ne znaju ama baš ništa.
Svi gornji dijelovi teksta novog su nadnevka. Niže ću samo dati neke naslove koji zvuče kao nevjerojatni, ali tako je to kada biramo prodane duše da nas vode:
– Hrvatska dijaspora su prognani Srbi, a ne Hrvati u BiH
– Lustracija rađa niz frustracija
– Kako promijeniti ugovor s Vatikanom?
– Prešućeno strijeljanje pukovnika bosanskih Srba
– Od Hrvatske traže izvinjenje i novčanu naknadu
– Vjeronauk kao prešutno obvezni predmet
– “Vjernost Hrvatskoj”, ali kakvoj?
– Bitka za zapadnu granicu
– Srbija spašava hrvatske privrednike
– Samo Zagreb i Rijeka mogu sami sebe izdržavati
– SNV i ZVO oblici samouprave Srba u Hrvatskoj
– Jedan dan sa učenicima Srpske gimnazije
– Pri SRP-u obnovljen rad hrvatskih komunista
– Zagrebačkim esdepeovcima ne smeta Budak
Ima toga i previše, no kako sam na početku naveo – zaboli glava od čitanja previše smeća. A mislite li Vi da su naslovi slučajno tako provokativni? Nikako! I šećerni podatak za kraj – jedan dio novinara četničkog lista Novosti radi priloge za Latinovu emisiju Ćirilica. Još ste začuđeni?!
Bog i Hrvati
ZaDomSpremni
Ivan Škrlec, dipl. inž. el.
1. Velike demonstracije 1902. predvodila je Čista stranka prava, tj. sinovi Josipa Franka od kojih je glavnu ulogu igrao student prava Ivan Frank. U demonstracijama je sudjelovao i mladi Stjepan Radić, a o razmjerima najbolje govori podatak da su tada 72 osobe osuđene na zatvorske kazne.
2. Dio teksta je preuzet iz srpskih Novosti u izvornom obliku, pa se ponegdje izčitavaju srbizmi, ako oni uopće i maju jezični ili bilo kakav drugi identitet, osim patološke mržnje prema nama Hrvatima.
