Srbovanje u Srbu
U Zagrebu, 28. srpnja 2010., Jasenka Okroša Herceg – uhd91.com
Hrvatska je na sve ovo kao i obično ostala nijema i slijepa. Umorna je i iscrpljena, ponižena i zgažena, ona mirno čeka smaknuće. Stoga svaka čast rijetkim izuzetcima koji se ne predaju, udrugama branitelja i pravaškim strankama, koje su jedine reagirale na ovo najnovije i najdrskije do sada poniženje, te su organizirali kontra skup u Srbu toga dana.
Ovih dana u javnosti se vode polemike oko kontroverznog spomenika „antifašistima“ u hrvatskom gradiću Srbu. Ogromni spomenik Vanje Radauša, koji je srušen u akciji Oluja 1995., godine, obnovljen je i njegovo otvorenje je bilo 27. srpnja 2010., a nazočio je i predsjednik Hrvatske dr Ivo Josipović. Vlada je financirala obnovu spomenika s 3.730.000,00 kn, što je u ovoj posvemašnjoj krizi ogroman novac. Ali nije sporan samo novac, spornija je poruka koju nam vlada RH time šalje i to što vlada uz predsjednika odobrava taj spomenik, i za njih tu nema ničega spornoga.
Vlada nema četrdesetak tisuća kuna npr. za plin za „vječni“ plamen na Oltaru Domovine, koji se zbog toga ugasio. Takvi kriteriji koje ima naša vlada ne vode k suživotu Hrvata i Srba, nego je to uvod u nove podjele, jer se Srbe stalno mora nečim mititi da bi oni poštivali pravni poredak Republike Hrvatske, a tako i naplaćuju svoju podršku vladi u Hrvatskom Saboru.
Nakon što su na svjetlo dana izbili dokumenti o stvarnim događanjima 27. srpnja 1941., obnova spomenika predstavlja drsko poigravanje i izazivanje hrvatske javnosti s nesagledivim posljedicama. Podsjetimo, toga dana se u bivšoj državi obilježavao tzv. ustanak protiv fašizma. Naime, toga dana su četnici dočekali vlak s hodočasnicima, koji su se vraćali iz Kosova pokraj Knina gdje se slavio blagdan Svete Ane, na postaji Trubar-Vaganj su ih izbacili iz vlaka i sve poubijali zajedno sa svećenikom Valdemarom Maximilijanom Nestorom i pobacali u jamu Golubinku, koja do danas nije istražena. Akcijom je zapovijedao četnik Damjan Zeljković. Isti dan je u Jelinom Polju (BiH) pogubljen na vrlo brutalan način i grahovski svećenik Juraj Gospodnetić, kojega su četnici nakon stravičnoga mučenja još stravičnije nabili na kolac i ispekli na ražnju. Sve je to morala gledati svećenikova majka. Toga dana su u Drvaru također izvršeni stravični pokolji Hrvata katolika, i Hrvata muslimana, koji su trebali raditi u tamošnjoj drvnoj industriji, jer Srbi nisu htjeli dolaziti na posao. Tamo je stradalo nekoliko stotina osoba. Na cijelom tom području nije bilo nikakvih vojnih postrojbi, bilo je tek nekoliko oružnika koji su morali bježati pred nadmoćnim četnicima, pa je ustanak tim više dvojben. Za sve ovo postoje izvori u HDA (Hrvatski državni arhiv), i to izvori partizanskih zapisnika i izviješća o događajima, koje srećom nisu uspjeli uništiti kao većinu dokumentacije.
Komu je u današnje vrijeme potrebno otvaranje starih rana, a još nismo zaliječili ni ove svježe iz Domovinskoga rata. Teško da će i te rane ikada zacijeliti, kada vidimo kako se laže i o Domovinskom ratu. Ono što možemo zaključiti iz ovoga jest to da samo najumnija mašta može zamisliti kolika se količina laži prolila od 1945., na ovamo, kada nam sada kod zdravih očiju lažu o Domovinskom ratu, i na očigled nam otimaju slavnu pobjedu sustavno ju pretvarajući u naš poraz. Da, postava i obnova spomenika u Srbu, jest naš teški poraz i silovanje povijesti, te pokušaj zaustavljanja povijesnoga kotača. Takva rabota nikada, po logici stvari, ne može dobro završiti. Hrvatska je na sve ovo kao i obično ostala nijema i slijepa. Umorna je i iscrpljena, ponižena i zgažena, ona mirno čeka smaknuće. Stoga svaka čast rijetkim izuzetcima koji se ne predaju, udrugama branitelja i pravaškim strankama, koje su jedine reagirale na ovo najnovije i najdrskije do sada poniženje, te su organizirali kontra skup u Srbu toga dana. Tih petstotinjak prosvjednika kazuje nam da možda ipak još nije sve izgubljeno, da će se umorna Hrvatska trgnuti i spasiti samu sebe. Jer ako se ne trgne, jedno jutro bi se mogla probuditi u nekoj novoj Jugi, Jugosferi ili Zapadnom Balkanu, što su opcije koje se sve glasnije spominju. Ako se zna kako smo uvučeni u prve dvije Juge, sadašnji simptomi toga puta su više nego prepoznatljivi.
U Zagrebu, 28. srpnja 2010.
Jasenka Okroša Herceg
