SMISAO ŽRTVE ZVONKA BUŠIĆA (domoljub ili terorist!?).
Piše: Josip Miljak, 30. ožujka 2009
Kada se ima u vidu život i djelo Zvonka Bušića to samo po sebi izaziva strahopoštovanje i divljenje. Stoga je teže pronaći riječi koje bi bile dostatne za opisivanje Bušićeva djela ili bolje rečeno njegove žrtve koju je podnio za svoju domovinu i za svoj narod.
Nije teško pisati o suhoparnim činjenicama i taksativno ih navoditi iz poznatih i dostupnih izvora, ali u ovomu slučaju takvo pisanje nije moguće. Ne zbog toga što takvi izvori ne postoje, ima ih, ali za utvrđivanje smisla Bušićeve žrtve nužno je pokušati prodrijeti ili se barem približiti onomu što je on osjećao i proživljavao kada se upustio u taj nesebični i herojski čin i što je sve kasnije prolazio i trpio zbog toga, te što ga je nagnalo na to.
Što je to što mlada čovjeka može natjerati na nesebični čin i na žrtvu za domovinu, tada čvrsto okovanu jugoslavenskim lancima, da se svjesno žrtvuje i da svoju budućnost stavi na kocku, predavši tako svoj život, svoje tijelo, u ruke tamničara. Ali njegov neslomljivi duh nije bilo moguće utamničiti, on i dalje gori i živi za svoj dom, možda još žešće, čvršće i postojanije. Žrtva kao da ga nepovratno cementira i čini neuništivim i nedostižnim.
Smisao i motiv njegova čina upravo proizlazi iz tih okova koji su priječili svako hrvatstvo i zatirali sve što je hrvatsko.
Zvonko sigurno nije razmišljao o posljedicama, ne zbog toga što bi bio iracionalan, nego je žrtva i patnja koju je proživljavao njegov hrvatski narod bila jača, to je bio snažni motiv pred kojim su uzmaknule sve eventualne dvojbe u donošenju odluke za njegovo djelo.
Zbog plemenitosti povoda, njegovo djelovanje se nikako ne može nazvati terorizmom. Ono je svakako domoljubni i politički akt, jer kad je jugoslavensko – komunistički teror zaglušio svaku hrvatsku riječ, svaku hrvatsku oporbu, kada Hrvati nisu imali što izgubiti doli svojih okova, kroz Bušića i njegove suradnike, je progovorio narodni gnjev, progovorila je želja za slobodom. A što ima plemenitije i vrjednije od davanja sebe za svete ciljeve svoga naroda, ne to ne može biti terorizam. Borba za slobodu svoga naroda, i način na koji je Bušić postupio to ne može biti.
Njegovo djelo je tada ulilo novu nadu, pokazalo način i put kojim je jedino moguće ići i kako skrenuti pozornost, kako svjetske tako i hrvatske javnosti, o teškomu položaju Hrvata u okviru Jugoslavije. Ono je bilo i dokaz vlastodršcima da se Hrvati nikada ne će pomiriti s time da ostanu u toj omraženoj tvorevini.
Postavivši vrlo visoke kriterije, Zvonko je bio putokaz svim domoljubima u budućnosti da budu svjesni da su promjene moguće, da ne posustaju, da se danonoćno bore za svoj narod, na svim poljima, i nisu smjeli ni mogli odustati, jer ih ono što je on učinio obvezuje da ne smiju odustati, a to je možda najveće postignuće koje je on postigao.
Veličina Bušićeva djela i hrabrost za njegovo oživotvorenje, neizmjerni su. Kad se i za najmanju sitnicu, na sam spomen imena hrvatskoga išlo na robiju, kada se zbog nepoželjne izjave u novinama dobivalo po deset godina zatvora, posegnuti za mjerama za kojima je on posegnuo, trebalo je hrabrosti i odvažnosti. Rijetki su među nama koji su spremni i sposobni za takva djela.
Za takvo nešto nije dovoljno samo biti veliki domoljub, jer su mnogi možda pomišljali na kojekakve akcije ali ih nisu imali hrabrosti izvesti, ustuknuli su pred djelom. Za to je potrebno biti revolucionar koji je život posvetio svomu narodu. A to je ono što, imam puno pravo reći, Bušića uzdiže na pijedestalu istinskoga domoljublja, njegovo djelo, koje je po žrtvi i veličini nedostižno u novijoj hrvatskoj povijesti.
Robijajući u strogim američkim kaznionicama on je i dalje bio ona iskra koja je stalno podsjećala i obvezivala na borbu.
Držim da mu je ta spoznaja, da njegovo djelo nije bilo uzaludno, bila najveća snaga, uz njegovu suprugu Juliene Eden Bušić, da izdrži neizdrživo.
A kolika je njegova snaga, najbolje svjedoči on sam danas. Kada smo ga dočekali u Zračnoj luci u Zagrebu, bio je to čovjek pun snage, emocija, oduševljenja koje se naprosto moglo opipati, za mene je to bio jedan od najemotivnijih trenutaka u životu, to je naprosto bila jedna eksplozija emocija koje je trebalo pokazati, koje je trebalo podijeliti s njim, jer je stao na tlo svoje Hrvatske, sastao se sa svojim narodom za čiju je slobodu toliko propatio.
Kao istinski i izvorni domoljub i revolucionar, Bušić ni jednom riječju ili gestom ne traži ništa za sebe osobno, njemu je od neprocjenjive vrijednosti to što je dobio priliku da iskaže i ispuni svoje deržanstvo, a posljedice koje on osobno ima zbog toga za njega su tek usputne pojave koje potiskuje njegova duhovna snaga, srčanost, sreća i ponos zbog djela za vječnost.
Neizbježno je spomenuti, ima li današnja Hrvatska pravo biti ovakva kakva je danas, kada postoje ljudi poput Bušića, koji žele i zaslužuju bolju Hrvatsku, suverenu i moćnu, Hrvatsku sretnih i zadovoljnih ljudi.
Ovdje se mogu primijeniti misli A. G. Matoša: „Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva“?
Kukavica ne može razumjeti diva niti ikada može dosegnuti njegovu veličinu, ali div dobro vidi što kukavica smjera, i ne reagira odmah. Vjerujem da Bušić nije razočaran ni ovakvom Hrvatskom, ne zbog toga što bi bio potpuno zadovoljan njome, nego zbog toga što se on ne povodi za časovitim strujama, on uvijek traži ljepotu u svojoj Hrvatskoj i ma koliko ju neki željeli poružniti ona je u njegovim očima ljepotica neugasivoga sjaja. On traži ideju koja je trajna stečevina i koju časovite pojave ne mogu poništiti niti umanjiti. On Hrvatsku nipošto ne promatra očima zaljubljenika koji ne vidi slabosti i čine koji joj se rade. On ju promatra očima vječnoga i opreznoga stražara i siguran sam da bi ponovno bez razmišljanja ustao u njenu obranu ukoliko ga ona pozove.
Da bi Hrvatska bila Hrvatska ona treba ljude kao Bušić, takvi su joj potrebni isto kao što je čovjeku potreban kisik da bi mogao živjeti.
Ali najvažnije od svega jest to da je Zvonko sada ovdje, s nama u svojoj domovini.
Hvala mu za sve što je učinio, hvala za snagu koju je ulio mnogima i koji su s tim načelima hrabro i nesebično ustali i 1991. godine obranili i stvorili današnju hrvatsku državu.
U Zagrebu, 17. prosinca 2008. Josip Miljak
