Sedlarov film – žali Bože truda i vremena!
Piše: Josip Miljak, Hrvatski list, 10. prosinca 2009.
Damir Pešorda u HL-u od 3. Prosinca 2009. U članku „Pavelić bez maske“ obrađuje taj Sedlarov uradak, te ga ocjenjuje korisnim djelom koje rasvjetljuje zatamnjene stvari iz novije hrvatske povijesti. Te Pešordine ocjene su neutemeljene, jer film nije ponudio ništa novoga, nego je prije nastavak negativne stigmatizacije Pavelića, ustaškoga pokreta i same NDH.
Jedina razlika koju sam ja uočio gledajući film, jest ta da nas ovaj put ne optužuju ONI, nego ako Sedlara percipiramo kao NAŠEG, da se samooptužujemo i prihvaćamo dobro poznate nametnute laži, ali ne samo laži o konkretnim događajima, nego i o suštinskim i bitnim pitanjima hrvatskoga naroda, a te optužbe same od sebe padaju u vodu ako se želi, ili ako se ima hrabrosti, objektivno razmišljati, i onda to staviti na papir ili na film. Kao gledatelj filma iste večeri kao i Pešorda, osim vrlo šture i nedorečene priče, otišao sam sa dojmom da je Pavelić progonio Židove, da je u Jasenovcu pobio 70.000 ljudi, da je prodao Dalmaciju, a kao najhrabriji potez filma jest izjava kako je u Srbiji 100% riješeno Židovsko pitanje tj. Srbija Juden fraj. To bi valjda trebala biti poruka svima da više optužuju Srbe nego Hrvate zbog progona Židova.
Ali kako je film nesuvisla priča nimalo me ne čudi prešućivanje da to pitanje nisu rješavali Srbi nego Nijemci koji su Srbiju bili okupirali, pa time krivnja Srba za progone Židove otpada. Tako da i taj „najhrabriji“ domet filma baca novu neuvjerljivost i film obilježava kao sasvim nepotreban i bez ikakve pozitivne poruke što se tiče hrvatske povijesti i nacije. Pešordina pohvala Sedlaru koja se odnosi na prikaz Pavelićeva života gdje mu tobože daje ljudsku dimenziju, pokazuje da smo mi još duboko inficirani zlogukom srbo-komunističkom propagandom. Time je valjda trebala biti demistificirana percepcija da Pavelić nije bio čovjek, da nikad nije bio dijete, da je valjda rođen kao fašist, nacist, kvisling, ubojica i sl.
Ako smo se za ovih dvadeset godina od kada je pao komunizam, pomakli samo do te crte, onda smo mi Hrvati bijedna nacija i zaslužujemo i gore stvari od ovih koje nam se događaju. Da je Sedlar htio pomaknuti stvar on je morao napraviti potpuno drukčiju i hrabriju priču od ove. Umjesto samooptuživanja trebao se više pozabaviti činjenicama, a činjenice nemaju ideološku boju, to imaju samo laži.
Trebao je navesti da je ustaški pokret nastao zbog terora prve velikosrpske Jugoslavije, da je Pavelića prva i druga Jugoslavija tri puta osudila na smrt i četvrti put (1957.) poslala atentatora da ga ubije. Nije imao hrabrosti ustvrditi da Pavelić i ustaše nisu mogli biti kvislinzi (izdajnici), jer u odnosu na Jugoslaviju Hrvat ne može biti kvisling, on to može bit samo u odnosu na svoju domovinu Hrvatsku.
Ako je Pavelić bio kvisling, onda je cijeli hrvatski narod kvislinški kada je travnjskom ratu 1941. odbio braniti Jugoslaviju. A odbijanjem obrane Jugoslavije narod je dao pravi i nepatvoreni plebiscit za uspostavom NDH. Kvisling je bio Maček koji je stalno, čak i 1945. bio za Kraljevinu, kvislinzi su bili hrvatski Srbi i svi hrvatski državljani koji su ustali protiv hrvatske (svoje) države. Oni nisu, kako tvrdi Pešorda, bili ideološki protivnici Pavelića, oni su bili protivnici hrvatske države, a tu ideologija nema nikakve veze. Moglo bi ih se smatrati ideološkim protivnicima da su oni možda htjeli drugi režim u hrvatskoj državi, ali oni su htjeli da hrvatske države nema, tako da su oni bili neprijatelji naroda a ne režima.
Uglavnom film ne bih preporučio nikomu, što bi naš narod rekao Bože žali truda i vremena. Očito će još morati proći desetljeća da se Hrvatska usudi objektivno progovoriti o svojoj povijesti. Uz dužno štovanje svih žrtava i svih progonjenih kojih ima u svim ratovima, nadam se da će neki redatelj imati hrabrosti prikazati i stradanja Hrvata, kojih je u toj NDH u nemjerljivom broju najviše poubijano, samo zato što su bili Hrvati, a ne zato što su bili drukčije ideološki orijentirani. Pogrješna je teza da su oni poubijani bez suđenja, pa tko normalan još vjeruje u pravdu komunističkih sudova, pa bi valjda nekakvo suđenje trebalo dati legitimitet tim masovnim ubojstvima.
U Zagrebu, 3. Prosinca 2009. Josip Miljak
