SEDLAROV FILM „PAVELIĆ BEZ MASKE“ IPAK JE ZNANSTVENI FALSIFIKAT
Piše: Ivan Gabelica, Hrvatski list, 7. siječnja 2010.
O Sedlarovu filmu „Pavelić bez maske“, koji je premijerno prikazan 29. studenog o.g. u zagrebačkomu kinu „Tuškanac“, dao je svoj osvrt Damir Pešorda u „Hrvatskom listu“ od 03. prosinca 2009. Taj osvrt je pun komplimenata filmu kao objektivnomu prikazu Pavelićeva lika i dijela. Pri tomu nije izostavljen ni moj komentar, daden na završetku predstave, da je to znanstveni falsifikat. Pešorda ga ocjenjuje neobjektivnim. No, ja i dalje ostajem pri svomu komentaru, dodajući, da takav sud o filmu, kakav daje g. Pešorda, može davati samo onaj tko ne poznaje povijest ili tko je toliko indoktriniran, da ne želi priznati povijesne činjenice.
Film je, naime, pun neistinitih i zlobnih tvrdnji. Neke od njih nisu bitne za povijesnu ocjenu dr. Ante Pavelica i NDH-a, npr. da je dr. Josip Frank osnivač Čiste stranke prava, da Pavelić emigrirajući 19.01.1929. u početku nije namjeravao politički djelovati u emigraciji, da je Marseilleski atentat na kralja Aleksandra 09.10.1934. izveden sa znanjem talijanskih vlasti, da su za vrijeme NDH-a izašla samo tri sveska „Hrvatske enciklopedije“, da je Pavelić napustio Zagreb 06. svibnja 1945., da je Mussolini dao Paveliću odobrenje da 11. travnja 1941. sa ustašama napusti Italiju, da je Pavelić pod okriljem noći 15. travnja 1941. stigao u Zagreb i mnoštvo drugih neistina koje bi se moglo nabrajati u nedogled. Na ove i njima slične činjenice neću se osvrtati. Spominjem ih samo primjerice, jer one govore samo o nesolidnosti rada pri izradi filma, ali i o nesolidnosti Pešordine ocijene. Zato ću se osvrnuti na nekoliko drugih neistinitih tvrdnji i prešućenih činjenica, o kojima zavisi objektivna povijesna ocjena ondašnjih povijesnih zbivanja i ljudi koji su u njima igrali vodeću ulogu.
U filmu su spomenuti Rimski ugovori od 18. svibnja 1941., kojim su, između ostaloga, određeni dijelovi hrvatskoga priobalnog područja otrgnuti od Hrvatske i pripojeni Italiji, ali je posve prešućena Pavelićeva Državotvorna izjava od 10. rujna 1943., kojom se ti ugovori razvrgavaju, iako ta dva akta čine jednu pravnu i političku cjelinu. Ujedno je 09.09.1943. proglašeno pripajanje Hrvatskoj svih do tada otrgnutih područja, počevši od Istre do Boke Kotorske, dakle i onih područja, koje je Italija prigrabila Rapallskim (1920.) i Rimskim (1924.) ugovorom. Tako se čitava Dalmacija našla u sastavu NDH-a, a nastavljena je borba, da i ostala područja dođu u taj sastav.
Također je u filmu prikazano Mačekovo zatočenje, odnosno stavljanje u kućni pritvor, ali se nijednom riječju ne kaže, zašto je to učinjeno. Maček i HSS su odlučno bili za Jugoslaviju, zahtijevajući samo autonomiju Hrvatske u okviru Jugoslavije. Zato je njihova vlast brutalnom silom gušila rad Ustaškoga pokreta, zabranjujući njegovo novinstvo, hapseći njegove istaknute članove i šaljući ih u zatvor u Lepoglavu i u koncentracioni logor Kruščica, kod Travnika. Dok se ustaše dižu na ustanak za rušenje Jugoslavije i uspostavu NDH-a, Maček poziva na obranu Jugoslavije. Istodobno šalje u emigraciju dr. Juru Krnjevića kao službenoga predstavnika HSS-a u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi. Krnjević u kolovozu 1942. godine poziva iz Londona hrvatski narod, da se pridruži četnicima. Maček se od toga nikada nije ogradio. S njim razni jugoslavenski elementi pokušavaju stupiti u svezu. Da bi se to spriječilo, određena je njegova izolacija.
Prema filmu, Nijemci su o uspostavi NDH-a počeli najprije pregovarati s Mačekom, je su ustaše držali minornom političkom skupinom, a Pavelića talijanskim eksponentom, i tek kad ih je Maček odbio, oslonili su se na ustaše. To nije točno. Njemačka je priznavala, da Hrvatska spada u talijansko utjecajno područje, pa joj nije mogao smetati Pavelić, kada bi i bio talijanski eksponent, što nije istina. Strani diplomatski predstavnici i obavještajci, među njima i njemački, stalno su izvješćivali svoje vlade uoči rata o padu Mačekova i porastu ustaškoga utjecaja. Hrvatski izvori to potvrđuju još obilnije.
Dakle, Nijemci su vrlo dobro znali da ustaše nisu neka minorna skupina nego snaga jača od Mačekove, pogotovo nakon raskola u HSS-u, kada se njegov većinski dio, zbog Mačekova jugoslavenstva, priklonio ustašama. Ali Nijemci su najprije s njim razgovarali, želeći ga odvratiti od ulaska u jugoslavensku pučističku vladu i tako oslabiti Jugoslaviju prije napadaja na nju. To im pak nije uspjelo, ali ne zbog Mačekova tobože demokratskoga uvjerenja nego zbog njegova jugoslavenstva.
Kao uzrok brzoga sloma jugoslavenske vojske u filmu se navodi nekoliko razloga, ali se posve prešućuje njezino razoružavanje od strane ustaša i Hrvatske seljačke i građanske zaštite, te proglašavanje NDH-a, osim u Bjelovaru i Zagrebu, još u Čakovcu i Đurđevcu (07.04.1941.), Virovitici (09.04.1941.), Karlovcu i Gospiću (10.04.1941.) i tako dalje redom u Splitu, Šibeniku, Osijeku i na cijelomu hrvatskom narodnom i povijesnom području prije dolaska osovinske vojske, pa je NDH-a stvorena vlastitim snagama hrvatskoga naroda.
Neistinita je tvrdnja, da je Pavelić uveo totalitaristički sustav vladavine, po uzoru na fašizam i nacizam. Narav nijednoga političkog sustava ne ocjenjuje se po njegovu djelovanju u ratu, dakle u izvanrednim okolnostima, nego u miru. Napadnuta sa svih strana, kao ni jedna država na svijetu, u NDH-a su zaista vladale izvanredne okolnosti, a u takvim prilikama mnoge države, pa i današnja Hrvatska, Ustavom predviđaju ograničavanje ljudskih prava. Zašto to ne bi činila i NDH-a? Istina, u NDH-a su bile raspuštene sve političke stranke i legalno je djelovao samo Ustaški pokret. Međutim, u vrhu Ustaškoga pokreta i u hrvatskoj državnoj vladi bili su istaknuti članovi svih prijašnjih političkih stranaka. Po tomu su taj pokret i vlada bili pluralistički. Njihovim članovima bila je zajednička samo odlučnost, da brane hrvatsku nacionalnu samobitnost i da uspostave i obrane hrvatsku državnu nezavisnost. U ostalomu su se mogli i razlikovati. U NDH-a je postojala potpuna sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, te sloboda vjere i gospodarskoga poduzetništva. Ove slobode su negacija totalitarizma. Najistaknutiji ustaški i državni dužnosnici su se ili ograđivali od nacizma i fašizma (Pavelić, Budak, Valenta) ili su ga otvoreno napadali (Makanec, Ivo Oršanić, Rieger, Nevistić).
U filmu se tvrdi, da su u NDH-a mnogi bili nepravedno progonjeni, iako su htjeli sudjelovati u izgradnji države, ali se nisu slagali s ustaškim režimom, pa su odlazili u partizane. To nije istina. Ustaše su prihvaćale svakoga tko je htio sudjelovati u izgradnji države. U tomu smislu značajne su Pavelićeve riječi: „Ustaša je svaki onaj tko hoće ovu državu i tko se ne bori protiv nje“. HSS-u je u više navrata nuđen ulazak u vladu, čak da bira ministarstvo, ali je on to svaki put odbio. Ustaški stožernik je rekao u Sisku Vladi Janiću-Capi: „… mi znamo da ste vi komunist, ali znamo da ste i Hrvat. Ali ako vi nećete ništa raditi protiv hrvatske države, protiv NDH, vama se neće ništa dogoditi!“ No, Capo je istoga dana pobjegao u partizane.
Pavelić je nudio Krleži, da bude profesor na Filozofskomu fakultetu, ravnatelj Sveučilišne knjižnice, intendant Hrvatskoga državnog kazališta, urednik časopisa „Hrvatska“ u Švicarskoj, ali on je sve to odbio. No, Titu je pisao hvalospjeve. Nasuprot Capi i Krleži, Ante Ciliga i Milivoj Magdić, kao bivši istaknuti komunisti, bili su kratkotrajno zatvoreni, a nakon toga su surađivali u raznim publikacijama i objavljivali knjige u NDH-a. Magdića su 1947. godine Anglo-amerikanci izručili partizanima koji su ga strijeljali.
Rasni zakoni o NDH-a doneseni su isključivo pod njemačkim pritiskom, ali su bili blažiji nego u Njemačkoj. Izvan dosega tih rasnih zakona bile su one osobe, „koje su se prije 10. travnja 1941. pokazale zaslužnima za hrvatski narod, napose za njegovo oslobođenje“, uključivši tu i članove njihovih obitelji. Nijemci su stalno napadali hrvatske državne vlasti, da zaštićuju Židove i ne provode protiv njih deklarirane mjere. Rasnim zakonima uvodi se samo pravna diskriminacija Židova, pa čak i segregacija, ali se ne određuje njihova likvidacija. Dakle, na temelju rasnih zakona u NDH-a nije ubijen ni jedan Židov. Kao i drugi građani u NDH-a, oni su slani u zatočeništvo zbog protudržavne djelatnosti. U svim zatvorima i logorima NDH-a moglo ih je stradati zbog raznih razloga najviše jedna do dvije tisuće ljudi, a ne 18.000, kako se u filmu lažno tvrdi.
Notorna je laž, da su zločini protiv Srba u NDH-a počinjeni kao odmazda za njihove zločine prema Hrvatima u Kraljevni Jugoslaviji i da su ustaški zločini rezultirali srpskom pobunom. Ne samo da su Srbi činili strašne zločine prema Hrvatima i muslimanima u Prvom svjetskom ratu i Kraljevini Jugoslaviji, nego su oni to nastavili i u NDH-a. U travanjskom ratu 1941. Srbi su poubijali preko trista nevinih Hrvata, dok s hrvatske strane nije pala ni jedna srpska civilna žrtva. S tim su nastavili i u idućim mjesecima, pa su u srpnju i kolovozu likvidirali sve Hrvate u jugoistočnoj Lici i u jugozapadnoj Bosni sve Hrvate i gotove sve muslimane. Odvjetnik Stevan Moljević je razradio plan, objavljen 30.06.1941., da se stvori etnički čista Velika Srbija, koja bi obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Kordun i Banovinu i pretežan dio Like i Slavonije i iz koje bi bili likvidirani svi Hrvati i muslimani..
Već 10.04.1941. Srbin Krstan Bjeljac osnovao je u Suvopolju, kod Knina, vojni komitet za organiziranje pobune, a 14.04.1941. i Dobrovoljački odred u selu Rore kod Glamoča. Nasuprot tomu Slavko Kvaternik je već 11.04.1941. uputio okružnicu, „da se pod svaku cijenu spriječi zlostavljanje oružnika Srba“. Slično je postupio i Stjepan Barbarić, ustaški povjerenik u Mostaru. Nadbiskup Stepinac je stalno isticao da su Srbi u ratu prvi započeli sa zločinima i da su hrvatski zločini odgovor ne samo na srpske zločine prije 10.04.1941. nego i na zločine četnika i partizana.
Hrvatske vlasti su strijeljale pojedine ustaše, koje su činili zločine prema Srbima, bez obzira što su Srbi prvi započeli sa zločinima. Srbi su se bunili protiv Banovine Hrvatske i protiv današnje Republike Hrvatske, iako na njima nisu počinjeni nikakvi zločini, pa zašto bi NDH-a u tome bila iznimka.
Ivica Skomrak, koji je kao komunist bio zatočen u Jasenovcu do kolovoza 1944.,tvrdi, da je do njegova izlaska iz logora u Jasenovcu stradalo nešto preko dvadeset i četiri tisuće ljudi. Franjo Tuđman je izlazio s brojkom od nešto više od četrdeset i devet tisuća ljudi. U filmu se navodi broj stradalih preko sedamdeset i tri tisuće. Očito je da su te brojke neprovjerene i nepouzdane, pa im se ne može vjerovati.
Pozivam gospodina Pešordu da navede protuargumente ovim mojim tvrdnjama. Uvjeren sam da ih neće moći oboriti. Čini mi se, da on i ne misli svojom glavom nego tvrdi suprotno onomu što ja zastupam. Da sam ja tvrdio, da je film objektivan, on bi ga sigurno proglasio neobjektivnim. A to je najžalosnije.
Ivan Gabelica
Zagreb, Dalmatinska 3
