Romi ne žele integraciju, oni imaju svoj stil života
Zagreb, 2. rujna 2010.
Trebamo li učiti iz francuskog primjera?
Posljednji postupci francuskih vlasti i policije prema Romima uzburkali su, po tom pitanju, mirne europske vode, no vlasti najavljuju deportaciju dodatnih 700-tinjak Roma koji se u toj zemlji nalaze ilegalno. Predsjednik Parlamenta Vijeća Europe čak je izjavio kako su provedeni postupci, kao i oni u najavi, moguće žarište ksenofobije i rasizma u Europi, usprkos neuspješnim pokušajima integracije Roma unutar država EU. Protiv odluke francuskih vlasti ustali su i francuska oporba, Vijeće Europe, UN, Katolička crkva i gotovo svi europski socijalisti. Oni tvrde, gotovo bez razlike u mišljenjima, kako je ovo prvi puta da jedna demokratska država protjeruje ljude samo zato što su pripadnici određene nacionalne skupine, te da je nužno pružiti Romima pomoć u vidu obrazovanja i zapošljavanja.
Slične stvari na pomolu su i u Italiji, no s jednom bitnom razlikom – gotovo svi Romi u Italiji imaju talijansko državljanstvo, dok u Francuskoj to nije slučaj. Na žalost, Hrvatska se nalazi danas u poziciji bliže Italiji nego Francuskoj, i to gotovo isključivo stoga što već jako dugo vremena hrvatsko državljanstvo mogu dobiti razni sumnjivi tipovi još sumnjivije prošlosti, vucibatine i ljudi koji načelno ne vole i mrze ovu zemlju, dok se to isto državljanstvo osporava istinskim Hrvatima (da ne idem previše u detalje spomenut ću samo slučaj djece Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, dr. Ante Pavelića). Zbog toga danas ima određen broj Roma s hrvatskim državljanstvom, no oni su manjina u odnosu na ostale.
Gospodin Goran Rohaček, dopredsjednik HČSP-a, već se dotakao Roma na području Međimurske županije u jednom svojem odličnom ranijem tekstu, pa bih ovdje iskoristio samo neke od činjenica iznesenih u tom prikazu:
– Romi u Međimurju čine 6% populacije, a koriste 72% ukupnog iznosa socijalne pomoći,
– o socijalnoj pomoći Romi su potpuno ovisni, iako ga troše u nenamjenski i to uglavnom na alkohol,
– socijalnom se pomoći Rome demotivira za rad, te i oni sami misle da imaju jedino prava, bez ikakvih obveza spram države ili većinskog hrvatskog naroda,
– statistike za Međimurje pokazuju da, u uzrastu do 14 godina, Romi počine 65% kriminalnih djela, a oni od 14 do 21 godine učine 44% takvih djela,
– zbog nepoznavanja jezika i nekulture Romi ne zadovoljavaju uvjete za pohađanje osnovne škole, no oni su na to ipak primorani, pri čemu su njihovi kolege, hrvatska djeca, zakinuta i oštećena u učenju zbog činjenice usporenih školskih programa,
– dok se Hrvatima (s pravom) ruše svi bespravno sagrađeni objekti, posebice oni sagrađeni na području Dalmacije i otoka, na području Međimurja su čak cijela romska naselja sagrađena bespravno, i još k tome na državnom zemljištu, a hrvatski zakon ovdje ne pronalazi svoje mjesto,
– u dječjem vrtiću Čakovec na račun gradskih poreznih obveznika prebiva 47 Roma, dok hrvatska djeca ili nemaju financijskih sredstava za vrtić, ili u vrtiću, zbog prenapučenosti, za njih nema mjesta.
Zbog posljednje gornje točke masovno se ispisuju Hrvati iz pojedinih škola u kojima su Romi većina, jer njihovi roditelji, s pravom, žele djecu odgajati u normalnom školskom okruženju, a ne u krugu hrpe uglavnom divljih, razuzdanih i nekulturnih Roma kojima škola, u jednu ruku, dobro dođe kao ispušni ventil za sve probleme koje imaju u svojim čergama ili domovima.
Navedeni problemi Međimurja gotovo identično se mogu preslikati na Zagreb. Naime, najsvježiji primjer su POS stanovi u Jelkovcu u Sesvetama. Kako i sam živim u Sesvetama, blizu navedenog naselja, svjedok sam sve većeg broja problema s Romima – kopanje po kantama za smeće, prošnja po ulicama i zgradama, bacanje smeća po ulicama; nemar za higijenu… Zaključimo – opće kulture Romi u većini slučajeva jednostavno nemaju.
Ako se težilo jednostavnom rješenju problema problem zagrebačkih Roma, to je trebalo drugačije postaviti. Trebalo je romske obitelji smjestiti odvojeno, po raznim dijelovima grada, jer već tri romske obitelji na okupu čini čergu!
I za kraj poruka svima onima koji se pozivaju na integraciju Roma u hrvatsko društvo- gospodo, TO JE NEMOGUĆE, ali ne stoga što to netko od Hrvata ne želi, već samo zato što to oni sami ne žele – neki Romi cijeli život žive u RH, a da ne znaju napisati pet latiničnih slova, a o hrvatskom jeziku da i ne govorimo. A zaposlenje takvih Roma? Pa zar idemo putem SAD-a, gdje u određenim tvrtkama mora biti zaposlen određen broj crnaca (namjerno ne želim koristiti smiješnu izmišljotinu ”Afroamerikanac”), iako je to diskriminacija prema sposobnima? I što bi to oni mogli raditi? Možda predavati u školama kako prositi na raskrižjima, kako napraviti 10-ak djece i živjeti od socijalne pomoći države u kojoj žive, kako ukrasti novčanik, mobitel ili automobil?
I zato svaka normalna i nacionalno osviještena osoba mora potpuno podržavati francuske postupke prema onim Romima koji misle da je integracija nešto što bi mogli ukrasti ili isprositi.
Jasno, sve navedeno ne odnosi se na sve Rome, jer postoji određen broj Roma dijametralno suprotan navedenim opisima. No, kada bolje razmislim, oni čak za sebe ne će reći da su Romi, već isključivo Hrvati, a to je jako bitna razlika.
Bog i Hrvati
Za Dom Spremni
Ivan Škrlec, dipl. inž. el.
