• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Razgovor: Miljak – Schvartz



U Hrvatskoj nema više od 100 stranaka, samo ih je devet uz dvije regionalne
Osvrćem se na članak g. Stipe Vukovića kojega poznam po njegovim pretežito domoljubnim tekstovima, osim jednoga kada je tvrdio da je Milanović jedini spas za Hrvatsku. Želim i njemu i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti ili barem čitateljima Hrvatskoga lista kojih je iz dana u dan sve više, odgovoriti na jednu veliku zabludu i podvalu koja se sustavno provlači, a koja je na žalost, ako je suditi po Vukoviću, utjecala i na domoljubno orjentirane Hrvate.
Članak na koji želim odgovoriti objavljen je HL-u 16. listopada 2008. s naslovom „Ne trebaju nam nove političke stranke već politika duhovne obnove“
Ne bih odmah analizirao promišljanja g. Vukovića glede njegova recepta za duhovnu obnovu, nego bih se osvrnuo na nešto što držim strašnom pogrješkom a koju on navodi.
Citat: „Gojko Borić valjda zna da u Hrvatskoj već ima oko stotinjak političkih stranaka koje stvaraju zbrku na političkoj pozornici što je i dovelo do cementiranja političkoga života naše ugrožene domovine.“ Da bih „decementirao“ ovu njegovu tvrdnju navesti ću stranke koje su sudjelovale na izborima za Hrvatski Sabor 2007. godine.
Bilo je ukupno 25. lista (primjer iz 10. izborne jedinice), što koalicijskih što samostalnih stranačkih i nezavisnih kandidata. To su: HČSP, HSP, HDZ, HSS, SDP, HSLS, HNS, HSU, DC, HSM, HKDS, KSU, Zeleni HR, ASH, Jadranski Socijaldemokrati, DSŽ, ZS, HRS, A-HSS, AM, Neovisna Đula Rušinović, Zelena lista, Neovisna Tonći Tadić, Jedino Hrvatska, SU, ISDF, FSDI, HSD, SRP, ISF, HP-HPP, DLS, Neovisna Jurica Tucak, ABECEDA i GS.
Tu su navedeni i kolicijski partneri pa dobivamo veći broj stranaka od broja lista. Kada se pogledaju nazivi ovih stranaka, (naravno izuzevši one poznate) dakle onih koje izlaze na izbore, onda ni najbolji poznavatelji i pratitelji političkih prilika ne mogu dešifrirati kako se te stranke u biti punim imenom zovu, gdje im je sjedište a pogoditi tko im je predsjednik, bilo bi ravno svjetskom čudu.
Ako sada znamo da je dakle daleko veći broj, od tih „preko stotinu stranaka“ potpuno pasivan čak ne izlaze ni na izbore, tako da u stvarnosti te stranke i ne postoje, držim da je potpuno deplasirano spominjati brojku od sto i nešto jer to nikako ne odgovara istini. Odgovara istini jedino u toliko što su možda one registrirane u državnom uredu za upravu i kao takve niti štete niti koriste političkoj situaciji u Hrvatskoj. Od svega je jedino štetno to što se time stalno lamentira u svrhu stvaranja namjerne pomutnje kod biračkoga tijela.
U svrhu razjašnjenja i demistifikacije magične brojke od sto i nešto, tvrdim da u Hrvatskoj ima samo devet stranaka, plus dvije regionalne što je ukupno JEDANAEST. U tih jedanaest spadaju: HSP, HČSP, HDZ, HSS, SDP, HSLS, HNS, HSU, DC, HDSSB i IDS.
Ako netko misli da ima još koja neka ju slobodno u eventualnoj reakciji na ovaj moj članak iznese. A ako netko misli da je papirnata brojnost stranaka ekskluzivitet Hrvatske tu se gorko vara. U Srbiji ima registriranih 237 stranaka a mala Slovenija ih ima 67. U Njemačkoj na parlamentarnim izborima uvijek sudjeluju 23 stranke, a mi znamo za tri i mislimo da ih nema više. A koliko ih je kod njih registrirano sam Bog zna, jer u Njemačkoj stranka koja dobije 0,5% glasova dobiva od države novčana sredstva da može egzistirati. ( Anđelko Milardović, „Politički sustav Njemačke“) Dakle za duhovnu obnovu, kako tvrdi Vuković, nije smetnja brojnost stranaka, nego nešto sasvim drugo. Mene kao pravaša uopće ne brine „duhovna obnova“ to je samo još jedna vječna zabluda Hrvata koja vodi u mazohizam. Tko je god vjernik znade da se duh najbolje i jedino obnavlja kroz patnju i muku, nakon koje dolazi prosvijetljenje i Uskrs. Držim da je hrvatski narod i previše „duhovno obnovljen“ jer znamo kroz koje je muke prošao da dođe do svoje države.
Našemu narodu dakle ne treba nikakva duhovna obnova, nego mu treba njegova imovina (tijelo) koju mu opljačkaše dvije stranke od ovih sto i nešto.
A narodu ako je do zdravoga tijela koje jamči zdrav duh, neka smijeni te dvije stranke i neka probere između ove dvije tri domoljubne i ne će pogriješiti.

Hrvatski list, 23. listopada 2008. Josip Miljak

„SAMO“ DEVET STRANAKA?! (Schvartz)

Josip Miljak, predsjednik Hrvatske čiste stranke prava, ustvrdio je u HL-u br. 213 (od 23. listopada 2008.) kako „u Hrvatskoj nema više od sto stranaka, samo ih je devet, uz dvije regionalne!“. Točno je, naravno, da onih stotinjak predstavlja tek zanemarive papirnate izrasline na tkivu parlamentarne demokracije. Problem je u ovih „samo devet“. Samo devet stranaka? Nije li primjerenije govoriti o čak devet, punih devet partija, partes, koje razaraju nacionalno jedinstvo ovoga demografski zakržljalog, svim nevoljama opterećenog, svima zamislivim oblicima nejedinstva i razdora ionako zahvaćenog hrvatskog puka?!
Narod nam se na očigled, danomice umanjuje, kopni i nestaje, i umjesto da se hrvatski ljudi rađaju, kote nam se političke stranke uz revno sekundiranje novokomponiranih pluralista, koji nas uvjeravaju kako nema sreće niti boljitka narodu koji ne prigrli politički model što nam ga nameću inozemni gazde, korifeji postmoderne dekadencije!
Josip Miljak pošten je čovjek, razborit političar i uzoran domoljub, i kada bi valjalo na izborima glasovati, nema dvojbe da bi se svaki savjestan i odgovoran Hrvat, u danoj i/ili zadanoj ponudi od ovih devet ili stotinu stranaka na demokratskom tržištu, bez odveć krzmanja trebao opredjeliti upravo za Čistu stranku prava. Ali, što to vrijedi kada izborna logika i pripadajuće joj makinacije za nju ne ostavljaju više od možda jednoga postotka! Čista stranka, u uvjetima totalitarne demokratske kontrole iznutra i izvana, zasigurno ne će u Sabor, a kamoli u Vladu: o stvarnoj vlasti pak s punim ovlastima djelotvornog donašanja odluka – bez toga narodu nije pomoći! – da i ne govorim. Pobjedničkih izgleda na demokratskoj lutriji imaju samo već pripuštene, etablirane, reciklirane, klonirane, sive i mediokritetske, tek svojim probitkom vođene stranke, koje se u bitnomu međusobno uopće ne razlikuju, kojima je nacionalni i državni interes sedma rupa na svirali, te samo gledaju kako će udovoljiti stranom gospodaru, prepoznajući nepogrješivom robskom intuicijom njegove zapovijedi i dok ih ovaj još nije niti objelodanio. Sve što je pošteno, ozbiljno, iskreno zaokupljeno narodnim dobrom, što je desno i državotvorno i nacionalističko, što hoće slobodu, život i veličinu, što je nošeno plemenitim idealima i vizijama – unaprijed je isključeno iz natjecanja, marginalizirano, ridikulizirano, ali i kriminalizirano kao natražnjačko i ognjištarsko, reakcionarno i konzervativno, ustaško, fašističko i neonacističko. Za to pak beskrajna liberalna sloboda i demokratska tolerancija nemaju milosti!
Zapravo smo suočeni sa zastrašujućom istinom da „slobodna“ Hrvatska, koja svakim danom sve više naliči restauriranoj jugovini na smanjenom prostoru, nema mjesta za Hrvate, osim u novoj emigraciji, vanjskoj ili unutarnjoj, te onkraj brave, haaške ili zagrebačke, svejedno. Jedna od ključnih smicalica u arsenalu demo – oligarhijske metodologije, opsjena, himbi i tlapnji upravo je mit o „slobodnim i poštenim izborima“, koji ne služi drugomu doli tješenju naroda ispraznim nadama, držanju robova u pokornosti i preventivnom gušenju mogućega odlučnog i organiziranog otpora. Ne sviđa vam se politika? – pitaju svoje nesretne, zavedene i zaluđene podanike demokratski oligarsi. Pa dajte nam otkaz, birajte za četiri godine druge!
Čak ni Miljak nije imun od vjerovanja u smjenu nepoćudnih stranaka po narodu, zato uostalom i izlazi na izbore. Pritom se, međutim rješenje uvijek pomiče sve dalje u budućnost (prokrastinacija!), ali budućnost je uvijek buduća, pa se tako ni željeni cilj ne stvaruje u zbiljskom prostoru sadašnjosti. Jer, oni drugi nisu drugi nego isti, a na četiri godine nadovezuju se još četiri i još toliko, toliko zapravo koliko je potrebno da se hrvatski narod s lica Zemlje preseli u kraljevstvo bivših naroda, uz Feničane i Etrušćane, Hune, Avare i Langobarde. I stoga, ako je hrvatskom narodu do opstanka, napretka i sreće, vrijeme mu je shvatiti kako ih ne može tražiti na bespućima po kojima ga nemilice navlače eksponenti ideologije „većinske odluke“, kako se ne može zadovoljiti mrvicama koje mu već sutra ionako uskrate, kako ne može ništa očekivati od dvojbenih i trošnih ukrasnih popravki tamo gdje je potrebno muževno podvući crtu te započeti sve Novo. Stoga, doći će čas kada će Natio Croatorum morati natrag zatražiti suverene ovlasti što ih je delegirala na svoje izrođene i otuđene predstavnike, te posegnuti za pravom da izravno, ovoga puta preko svojih autentičnih elita koje se ne biraju (electi) na „slobodnim i poštenim izborima“, nego su izabrane Božjom voljom, da dakle preko njih izbori ono što joj pripada, a vladajući joj oligarsi sustavno uskraćuju.
Neki bi se očajnik, u ovo doba kada nam narod sve brže srlja u posvemašnju propast, mogao sjetiti i katoličke moralke i crkvenog katekizma, koji izrijekom dopuštaju pobunu kada je nepravda nedvojbena, velika i trajna, kada su bezuspješno pokušana sva druga sredstva, kada nije vjerojatno veće zlo, a postoje izgledi na uspjeh. Jer – ako je dopušteno parafrazirati ideološkog protivnika – hrvatski narod više ne može ništa izgubiti, osim svojih okova.

Mladen Schwartz, Hrvatski list, 13. studenoga 2008.

Višestranačko jednoumlje (odgovor Schwartzu)

Mladen Schwartz, hrvatski intelektualac s visokim dosegom poimanja političke zbilje u Hrvatskoj, svojom vrhunskom, dubinskom elokvencijom gotovo je nenadmašan u detektiranju svih posljedica koje proizlaze iz ove anarho-liberalne, bešćutne, bezbožne i Hrvatskoj nametnute lažne demokracije, lišene većine prirodnih, običajnih i s ljudskim licem, zakona.
Zbog toga imam tim težu zadaću, odgovoriti na njegov tekst u HL-u od 13. studenoga 2008. s naslovom „Samo devet stranaka“ uz njegovu daljnju opasku da ih nije „samo“ devet nego „čak devet“, „punih devet partija“, znači previše.
Prije nego pokušam odgovoriti na njegove briljantne dijagnoze, morm reći nekoliko riječi o tomu što je to pravaštvo i zbog čega ono u ovim uvjetima doista na izborima ne može, za sada, pobijediti. Definicija pravaštva je širok pojam, ali ja bih sada zbog uvjetovanosti Schwartzovim postavljanjem stvari iznio samo onu polazišnu, izvornu i temeljnu odrednicu. Otklonimo na čas percepciju o pravaštvu kao što su obitelj, država, suverenitet, teritorij, nacija, katolička vjera i sl. to su glavni i krajnji ciljevi pravaške borbe, ovdje želim objasniti kako je jedino moguće doći do tih ciljeva a da oni budu trajna stečevina a ne samo časovita. Temelj pravaštva, kao polazišna točka je čovjek, ali ne čovjek lažno slobodan i kojemu je tobože sve dozvoljeno, što propagira anarho-liberalizam, kako bi s tako izdvojenim, lažno slobodnim čovjekom, lakše manipulirao. Pravaštvo se zalaže za čovjeka koji odbacuje nametnutu lažnu slobodu, za čovjeka koji priznaje prirodne, običajne i Božje zakone, i koji revno i zdušno i postupa po tim zakonima koji proizlaze iz samoga bića čovječjega i koji su nam zadani od Boga, a ne od globalističkih agenata koji pišu loše i štetne zakone u Hrvatskoj. Podvala ove tobožnje demokracije i jest u toj primamljivoj lažnoj i bezgraničnoj slobodi čovjeka i u tu zamku mnogi lako upadaju ne misleći na posljedice koje neminovno stižu na naplatu u obliku bezvrednota, anarhije, anacionalizma, homoseksualizma, slobode ogovaranja, „slobode“ tiska, koji je kao takav glavni generator zla u Hrvatskoj.
Schvartz citat: „Pobjedničkih izgleda na demokratskoj lutriji imaju samo već pripuštene, etablirane, reciklirane, klonirane, sive i mediokritetske, tek svojim probitkom vođene stranke, koje se u bitnom međusobno uopće ne razlikuju, kojima je nacionalni i državni interes sedma rupa na svirali, te samo gledaju kako će udovoljiti stranom gospodaru, prepoznajući nepogrješivom robskom intuicijom njegove zapovijedi i dok ih ovaj još nije niti objelodanio“, kraj citata.
Ovdje je Schwartz potpuno u pravu, te stranke pobjeđuju na izborima, ali s njima narod neminovno gubi. One lukavo i oportunistički koriste snagu koju im serviraju globalisti i porobljivači, koji sondiraju i pripremaju teren kako bi narod (mislio da bira) izabrao baš takve stranke. Takve stranke imaju razvijenu „robsku intuiciju“ (M.S.) koja ne da ide niz struju, nego ih u slučaju Hrvatske ta struja ne može ni stići, jer su one brže i od nje same. To se dosta dobro vidi u „priznanjima“ iz EU da je Hrvatska jako napredovala u pregovorima, čak je naprednija od nekih zemalja koje su već odavno ušle u EU, a da bi još brže „napredovala“ sada mora zatvoriti npr. brodogradilišta i otpustiti nekoliko tisuća radnika.
Sjeća li se još netko da je jedini uvjet „svekolikog napretka“ bilo uhićenje generala Ante Gotovine.
Schwartz citat: „Jedna od ključnih smicalica u arsenalu demo-oligarhijske metodologije opsjena, himbi i tlapnji upravo je mit o „slobodnim i poštenim izborima“ koji ne služi drugomu doli tješenju naroda ispraznim nadama“, kraj citata.
Ovdje se potpuno oživotvoruje tvrdnja masona i Židova Gambete da su izbori samo bakšiš koji oni daju narodu da bude zadovoljan vlastitim robstvom. Hrvati su vješto uvučeni u zamku „slobodnih izbora“ i slušajući glasove i naputke medija nasjedaju na prijevaru i biraju politiku koja pristaje na provođenje zacrtanih globalističkih ideja i ciljeva, a koje su u protimbi s zdravim razumom i u protimbi s hrvatskim državnim i narodnim interesima. Ovakva dirigirana „demokracija“ u Hrvatskoj ne omogućava izbor, ona omogućava da „izrođeni i otuđeni“ (M.S.) zasjednu na vlast iako im ta vlast ne pripada jer takvi ne pripadaju „autentičnim elitama“ koje ne će zloupotrebljavati vlast i biti opčinjene njome i samima sobom, nego će po Božjim, prirodnim i običajnim zakonima služiti narodu i njegovim probitcima. Vlast u Hrvatskoj je neprirodna i ne može imati legitimitet, jer u ovoj jednoumnoj demokraciji nije omogućena politička borba i nadmetanje muževa u političkoj areni. Postoji samo nadmetanje slugana i takmičenje tko će se uspješnije i bolje dodvoriti «vanjskim čimbenicima». Svi koji misle svojom glavom, ili koji se usude uopće misliti, nisu dobro došli. Nije li to krajnji apsurd, da se spasiteljima naroda proglašavaju oni koji idu po mišljenje u Bruxselles, a ignoriraju narodne probitke.
Schvartz citat: «Čak ni Miljak nije imun od vjerovanja u smjenu nepoćudnih stranaka po narodu, zato uostalom i izlazi na izbore», kraj citata.
U Hrvatskoj definitivno ne postoje slobodni i demokratski izbori, i u ovakvim uvjetima je doista nemoguće smijeniti nepoćudne i izdajničke stranke s vlasti. Ali moramo razjasniti da se tu više uopće ne radi o tim, nazovi strankama. Od tih stranaka su globalisti napravili dobar poslušnički aparat, svojevrsni servis tzv. međunarodne (pljačkaške) zajednice. Tako da se domoljubne stranke ne bore više protiv njih, nego protiv daleko većeg , težeg i jačeg neprijatelja, a to su stvarne gazde u Hrvatskoj. Dolazimo do situacije kada se Hrvatska više ne može smatrati slobodnom zemljom, a suverenitet uopće ne postoji. Dakle nastupila je okupacija, ovaj put suptilna po načinu, ali zloguka i bezskrupulozna kada je pitanju otimanje hrvatskih bogatstava, koja nezajažljivi EU-novci, nemilice iznose iz Hrvatske.
Hrvatima se ostavlja samo dekor u obliku hrvatskoga barjaka, himne, nogometne reprezentacije, pa se tako u većemu dijelu lijepe naše može (još uvijek) čak i Thompson slušati. Mnogi nasjedaju i zadovoljni su i tim mrvicama, dekorom, koji nam ne će uzeti, ali to je samo taj tragični hrvatski minimalizam i strah od vlastite države, njezine snage i mogućnosti koje bi dosegnula da je vode «autentične elite po Božjoj volji» (M.S.) A posebna opasnost je vječno hrvatsko nasjedanje na tzv. prividnu borbu, u obliku da nam duh ne mogu uzeti, takva borba ne može dati nikakve rezultate, ali uvelike smiruje duhove jer se tobože, eto ne promatra mirno ovo stanje. Takva «borba» je mogla imati smisla dok Hrvati nisu imali svoju državu, ali je tragično da se Hrvati i sada ponašaju kao da nemamo nikakvu državu. Takva, duhovna, borba završava kada provala narodnoga nezadovoljstva dosegne vrhunac, «kada narod ne može ništa izgubiti osim svojih okova», (M.S.) onda nastupa pobuna protiv izdajničkih «elita», a narod uspostavlja vlast po Božjoj volji. Hrvati su dokazali da to mogu i znaju, ali su i dokazali da ne znaju trajnije sačuvati tako stečene vrednote. Ako se opet «dogodi narod», ni tada ne ćemo moći sačuvati rezultate narodne borbe, ako se ne provede dubinska i stvarna lustracija i dekomunizacija društva i ako se ne osude «antifašistički» zločinci, i ako se ne ukloni Maršal iz Zagreba.
Kao što je čovjek trodimenzionalni Božji stvor, razum, duh i tijelo, takva mora biti i država. Ona mora imati 1.barjak, himnu (duh) 2. suverenitet na svomu teritoriju (tijelo) 3. mora raspolagati svojom imovinom i imati monetarni suverenitet (razum).
Da bi se to uspostavilo narod ima pravo na sve mjere, pa i na pobunu, kako bi zaštitio sebe i svoju državu.
Za kraj želim naglasiti da Hrvati ne moraju više čekati tektonske svjetske ili europske političke mjene i gibanja, pa da u tim gibanjima pokušavaju nešto i za sebe ostvariti. To je iza nas, sada imamo kakvu takvu državu mi moramo i trebamo promptnije reagirati, zaustavljati izdaje i prodaje na vrijeme, okaniti se tlapnji o duhovnoj neuništivosti Hrvata, takvo nešto oni s podsmijehom promatraju. Pravi Hrvat mora težiti ostvarenju svih triju dimenzija državnosti, a ne samo ostvarenju duhvne dimenzije, jer je takva politika autistična i to je politički fanatizam, to je bježanje od odgovornosti i ulazak u samozadovoljštinu o nekakvoj tobožnjoj borbi protiv neprijatelja hrvatske države i hrvatstva.
Moramo uzeti Mađare za primjer, njihov premijer je samo izjavio da je lagao u kampanji, pa su imali demonstracije širokih razmjera, a mi samo šutimo i čekamo kao janjci. Država se ne čuva tako, ona se tako gubi.

U Zagrebu, 14. studeni 2008. Josip Miljak

(Tekst je poslan u Hrvatski list, ali nije objavljen)

Nema komentara