• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Quo vadis, dextrum cornu?



Dalibor Durdov

Piše: Dalibor Durdov, dopredsjednik HČSP-a

Prosječni Hrvat, kao i građanin bilo koje druge države svijeta uostalom, postao je rob nekontroliranog tehnološkog napretka i raspamećenog jurećeg stila života. U svijetu konstantnog stresa i neizvjesnosti, svemoćnih kreditnih agencija, cyber-terorizma, otapanja polarnog leda, AIDS-a i ptičje gripe, hedonizma i glamura, gladi i neimaštine, neophodna je izvjesna doza iluzije kako bismo vjerovali da “institucije sustava” sve to skupa drže pod kontrolom. Ali kad promišljamo o državi, o uređenom društvenom poretku, mi zapravo promišljamo o jednom imaginarnom svijetu, svijetu u kojem idealizirani dužnosnici brinu o važnim državnim pitanjima i drže rastrojeni sustav na okupu. Želimo vjerovati u to iako u podsvijesti znamo da nije tako, iako svakodnevno svjedočimo diletantizmu i gluposti pojedinaca koji čine državni aparat. Živimo u apsurdnom uvjerenju kako zbroj neodgovornih individua tvori odgovoran institucionalni kolektiv. Naravno, sve su to samo pozitivne predrasude i čista fikcija. Otrežnjavajuća realnost je saborsko “aktualno prijepodne”. Budimo iskreni, zar bi itko od nas svoju djecu poslao na ekskurziju autobusom kojim bi upravljao jedan saborski zastupnik ili ministar? Ne, autobus im ne bismo povjerili, ali državu jesmo. Kao u zoni sumraka.

Kao nešto normalno usvojili smo praksu političke prostitucije HDZ-a i SDP-a, sa svim njihovim repovima i prirepcima. Sve ideološke razlike, sve političke akrobacije, svi kadrovski kvizovi, sve je to magla. Glavna matrica i bit njihovog zajedničkog projekta jest izolacija političkog prostora. Zatvoriti vrata iznutra, izolirati politički život od onog realnog i onemogućiti političko djelovanje izvan tog uhodanog mehanizma. Izopačenjem jednog u osnovi plemenitog zvanja i srozavanjem svih kriterija do bestidnosti natjerali su poštene i moralne ljude na posvemašnju političku apstinenciju. Prevladavajući dio hrvatskog glasačkog korpusa bačen je stanje svojevrsne političke hibernacije, dok vječito angažirani poslušnici “velikih stranaka” svojim discipliniranim djelovanjem državu i društvo vode zacrtanim smjernom. Prosječan čovjek, prirodno, reagira malodušnošću, razočaranjem, rezignacijom. Ipak, je li to ispravan put, put poštena čovjeka? Smisao i svrha politike jest činiti dobro na sveopćem planu, gotovo istovjetno kršćanstvu. Stoga, ne činiti ništa zapravo znači činiti zlo. Birati manje zlo u konačnici ipak znači birati – zlo!

No, jesmo li mi na hrvatskoj političkoj desnici dorasli trenutku u kojem živimo i djelujemo? Jesmo li se oduprli toj podloj igri velikih igrača ili smo je možda dodatno oplemenili velikom dozom ljudske gluposti i sebičnosti? Kakva je to desnica koja je na lokalnim razinama spremna koalirati sa svim mogućim političkim opcijama, uključujući i komuniste i SDSS, za dobro neke lokalne sredine ili što je još gore, za osobni sitni interes, a nije u stanju međusobno sjesti i dogovoriti se o budućnosti ovoga naroda. Jer danas je, potpuno otvoreno govoreći, za isti stol moguće dovesti bilo koje dvije političke opcije u Hrvatskoj osim dva pravaša. I onda slušamo litanije o domoljublju, Bogoljublju i čovjekoljublju, a u stvari se radi o sebeljublju i prozirnoj patetici sitnih duša nesposobnih pogaziti malo osobne taštine.

Danas, u sumrak moderne Hrvatske sumrak je osobito hrvatske političke desnice, opcije koja je spala na margine margina. Bolni poraz na parlamentarnim izborima nije nas ničemu naučio. Željezo se kuje dok je vruće, a naša tzv. domoljubna opcija se već dobro ohladila od izbornog kolapsa. Izgleda da je, što se tiče nekih velikih poteza, sve počelo i završilo Đapićevim navodnim odlaskom. No, za svađu je kao i za ljubav potrebno dvoje, odnosno barem dvoje. Kao odrasla osoba ne mogu prihvatiti bajku kako je za cijelu ovu sramotnu situaciju odgovoran samo jedan čovjek. Možda to čak i imponira Anti Đapiću, ali je notorna činjenica da jedan čovjek, ma kako moćan bio, ne može sam posijati ovakav nered na desnici. Stanje uoči nadolazećih lokalnih izbora nije ništa bolje. Evidentno je kako ni nakon ove političke tragedije nije došlo do ozbiljnijeg otrježnjenja minijatura od ljudi koji se i dalje međusobno prepucavaju i sa svojih umišljenih veličina postavljaju bezbrojne uvjete ideji o ujedinjenju. Evidentno je kako ćemo i na sljedeće lokalne zbore – razjedinjeni.

Što se još uopće mora dogoditi da bi netko shvatio kako uništava budućnost vlastitog naroda? HDZ je izgubio više od 20 saborskih mandata, i svi do zadnjega su odlepršali u kokošinjac kukuriku koalicije. Što nam to govori o povjerenju ljudi u hrvatsku desnicu? Jesu li se ljudi totalno ohladili od te političke opcije ili, što je mnogo vjerojatnije, u našim djelima ne naziru niti natruhe Starčevićevih ideala? Zaista, kako shvatiti da se ljudi koji se nazivaju agnosticima i ateistima, ljudi koji ne vjeruju u vječita dobra i ne poznaju metafiziku kršćanstva, mogu bez po muke ujediniti u ideji pobjede jedne sotonske opcije, a da opcija koja se tobože klanja Kristu Kralju ne može u ime tog kršćanskog jedinstva sjesti za jedan stol? Kako je moguće da mržnja ujedinjuje, a ljubav razjedinjuje? Kako shvatiti tu bolesnu potrebu za samopromocijom? Kako shvatiti da jedan vrhunski intelektualac po selima Dalmatinske Zagore panično skuplja ljude ne bi li izišao na izbore i osvojio 0,005% glasova?

HDZ je potonuo na povijesni minimum. U takvoj situaciji desnica je trebala uzeti 30 mandata. Uzmite samo ukupan zbroj svih desnih glasova i dodajte im one koji nisu izašli na izbore u nedostatku pravog izbora ili su iz istog razloga dali glas HDZ-u, držeći da je bolje izabrati manje zlo nego baciti glas, te sve to zbrojite u sinergiji jedinstvene desnice. Što smo mi u tom povijesnom trenutku napravili? Kukurikavci su se vinuli do nebesa. Mislite li da će premijer ledenog pogleda tek tako ponoviti Račanovu pogrešku i pustiti palicu iz ruku? Budimo do kraja iskreni: Predali smo sudbinu svoje djece u ruke ljudima koji ovu državu nikada nisu željeli i još se prepucavamo među sobom. Likujemo nad jednim mandatom u Saboru umjesto da se posipamo pepelom i tražimo oprost od ovog ispaćenog naroda.

Povijesni minimum HDZ-a bio je i povijesna prilika za istinsku desnicu, ako ona uopće postoji. Osobno, kao dopredsjednik jedne od pravaških stranaka, uopće ne pomišljam na glasove onih koji inače glasuju za SDP. Štoviše, mislim da su među nama i njima nepremostive moralne, političke i ljudske razlike te bih u slučaju njihove konverzije bio pred ozbiljnom dvojbom u ispravnost vlastite političke prosudbe. S druge strane, ljudi koji su u nuždi glasovali za HDZ naši su istinski birači, samo im mi nismo dali priliku da i učine. Kao posljedica toga mislim da smo za dugi period zadali ozbiljan udarac desnoj opciji, jer će neki lažni patrioti, isti oni koji su Domovinu već u bescjenje rasprodali, umjesto nas ponijeti luč obrane nacionalnih interesa. Jer čak i ako si prepotentni novi premijerčić zabije autogol, tko će zasjesti na njegovo mjesto?

Iako postoje bezbrojne teorije raspada i gašenja HDZ-a osobno sam uvjeren kako će ta stranka preživjeti i to iz glavnog i osnovnog razloga što je tzv. reformirani HDZ upravo po volji svjetskih moćnika i nema apsolutno ništa zajedničkog s HDZ-om Franje Tuđmana. Kao takav on je upravo potreba gospodara kaosa i zasigurno će imati skrivenu potporu euro-moćnika koji neće dopustiti da na njegovo mjesto zasjedne neka istinski domoljubna opcija. Dapače, mislim da će zahvaljujući nepostojanju stvarne desne opcije HDZ u samo par godina doživjeti uskrsnuće. Naravno, opet govorim o HDZ-u kao drugom krilu iste partije. Narod sporo pamti, ali brzo zaboravlja i kad kukurikavci udare po stečenim pravima brzo će se on okrenuti i bezmalo zaboraviti na sve što je prethodilo. I tko će onda uzeti palicu otpora crvenoj pošasti? Naravno HDZ. A gdje ćemo biti mi? Mi ćemo možda u potpunosti nestati s političke scene jer će raspomamljena ljevica na čelu sa sinom mržnje, kroz infekciju odgojno-obrazovnog sustava te apsolutnu dominaciju u izvršnoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti do temelja izbrisati naš katolički svjetonazor stvaran 13 stoljeća. I mi kao za to nismo nimalo krivi? Bijedno je i jadno tražiti glavnog krivca. Krivi smo zapravo svi jer smo u povijesnom trenutku pokazali tragičan nedostatak odgovornosti.

I na kraju, osjećam potrebu dodati još nešto. Desnica je, budimo realni, razbijena u izvanredno dobro osmišljenom projektu centra i ljevice. Stoga je, objektivno govoreći, teško napraviti nešto ozbiljnije. Onaj istinski problem je što su ti planovi našli toliko plodnog tla. Kako je lako napraviti lutke na koncu! Pri tom je potpuno nebitno pokreće li nas osobna ambicija samodostatnog vođe, bolesna taština, sirova plaćenost ili pak dječja naivnost. Bili mi toga svjesni ili ne, htjeli mi to priznati ili ne, u konačnici smo svi mi odigrali svoju rolu u razbijanju hrvatske domoljubne opcije.

Međutim, u pitanju je i cijeli izborni sustav koji omogućuje ovakvo nenormalno stanje. Iako su parlamentarni izbori formalno pravno protekli u demokratskom ozračju i u skladu sa zakonima, ja se usuđujem ustvrditi kako, zahvaljujući ovakvom izbornom zakonu i sustavu, aktualni saziv Sabora uopće nije legitiman. Možda se ponavljam, ali neka. Može li se za parlament u kojem nitko ne zastupa najmanje jednu trećinu glasačkog tijela reći da je reprezentativan? A parlament koji nije reprezentativan nije ni legitiman. D’hontova metoda vrhunac je izopačenja demokracije. Smisao mog izlaska na izbore jest spriječiti da Zoran Milanović odlučuje o sudbini ove države, a D’hontova metoda moj glas pribraja upravo njemu.

Dakle, uz krivnju lidera političke desnice možda još pogubniju ulogu u razbijanju domovinske opcije ima čitav niz apsurdnih zakona na čelu s onim izbornim. Jer, ne dovodeći u pitanje ničiji legitimitet, moram sasvim otvoreno reći: zakon koji omogućuje da jedna opcija sa 60.000 glasova osvoji 6 saborskih mandata, a druga sa 200.000 glasova ne osvoji ni jedan ili tek jedan – ne može biti dobar zakon. Stoga, ako nam je uistinu stalo do demokracije definitivno je potrebno mijenjanje izbornog zakona, promjena ili čak spajanje svih izbornih jedinica i naposljetku drastično povećanje kvote za registriranje političkih stranaka na barem desetak tisuća članova, pa makar u tom procesu nestala i moja vlastita stranka. Ali sve je to malo vjerojatno jer sa sobom nosi jednu veliku, ili rječnikom hollywoodskog trivijalizma rečeno, ultimativnu opasnost – naime opasnost da Hrvatska postane uistinu demokratska država.