Proglas HČSP-a Pula: ZAŠTO 13. 7. 1920. ?
ZATO što su talijanski fašisti 13. 7 .1920. uništili hrvatsku tiskaru u Pazinu
i spalili Narodni dom u Puli, žarište preporoda istarskih Hrvata!
ZATO što su taj nadnevak i ti događaji namjerno gurnuti u zaborav!
ZATO što je spomen – ploča na zgradi nekadašnjeg Narodnog doma zapuštena, a slova su izblijedjela!
ZATO jer je 28. ožujka 1923. u Rimu «kraljevskim dekretom» propisano da se drevna imena hrvatskih sela i gradova zamjene talijanskim, a zatim je zabranjeno davati smiješna imena novorođenoj hrvatskoj djeci. Završni čin tog nasilja bilo je posvemašnje potalijančivanje hrvatskih prezimena. Sve to pratili su progoni Hrvata i palež kuća!
ZATO jer još uvijek postoji neskrivena namjera da se Istra izdvoji iz Hrvatske i pripoji Italiji!
ZATO jer naši gradski čelnici svake godine pod krinkom komemoracije za žrtve stradale na plaži Vergaroli 18. kolovoza 1946., dovode i ugošćuju baštinike «kraljevskih dekreta» kao što su primjerice general Silvio Mazzaroli, načelnik slobodne općine Pula u egzilu iz Trsta i sl. Njega i njegove istomišljenike, koji samim nazivom udruge otvoreno negiraju pripadnost Pule Hrvatskoj, kao drage goste prima pulska Zajednica Talijana, naš dogradonačelnik Fabrizio Radin i saborski zastupnik talijanske manjine Furio Radin. Dijele li i oni mišljenje generala Mazzarolia?
ZATO što se pod snažnim talijanskim utjecajem odnarođuje istarske Hrvate i stvara narod Istrijana, koji će se kao takav lakše utopiti u talijanstvo!
ZATO jer nam je opet potreban narodni preporod istarskih Hrvata!
ZATO JER SMO ISTRANI, ALI NISMO ZABORAVILI DA SMO HRVATI!
POVIJSNI OPIS
Kada su talijanske vlasti 1918. godine zaposjele Istru, bile su svjesne koliko su narodni domovi i čitaonička društva važni za očuvanje narodnog identiteta hrvatskog naroda u Istri. Dolazak Italije značio je uništenje tih društava. Odmah po dolasku talijanske okupacijske vojske u Pulu, Pomorska komanda mjesta Pule zapovijeda 16. 12. 1918. da se raspuste čitaonice u Pomeru,
Premanturi, Medulinu, Ližnjanu, Štinjanu, Krnici i Barbanu i da se ujedno u tim selima izvrše detaljne premetačine u svrhu nalaza oružja i tiska koja šire mržnju protiv Italije i nepokornost zakonima. Društva su raspustili, oružja nisu našli, ali su zato našli hrvatske knjige koje su zaplijenili i uništili. Ona društva koja nisu uništena odmah po dolasku talijanske vojske, uništena su 1920. godine. Prije dolaska fašista na vlast. Tako je na red došao i Narodni dom u Puli s bogatom knjižnicom koji je spaljen 13. 7. 1920. godine. Tada je spaljeno oko 7000 knjiga. Talijanski pulski dnevnik L’Azione ovako je izvještavao o paljenju Narodnog doma u Puli: mladići su vičući provalili u unutrašnjost i počeli bacati na ulicu namještaj i knjige. Ubrzo je ta gomila nasred ceste bila zapaljena. Vidjelo se kako zrakom, crvenim od vatre, pada dolje poneki svežanj knjiga koji je završio na uličnoj lomaci. Iz svih ulica dotrčavali su ljudi da bi prisustvovali predstavi. Više je glasova vikalo: ‘gori hrvatski dom’. Svaki novi komad, koji je bio bačen u vatru, bio je pozdravljen vikom. Mnogi građani vidjeli su kako zauvijek nestaje neprijateljska tvrđavica. Ljudi koji gledaju osvetničke plamenove razmišljaju da je povijest morala na neki način izbrisati ono što nije pripadalo ovom gradu i što je vrijeđalo crte njegove rimske čistoće.” Na taj način nasilno je prekinuto dugotrajno organiziranje i djelovanje kulturno prosvjetnih društava hrvatskog pučanstva u Puli, a ubrzo i u ostalim dijelovima Istre.
