PRAVAŠI SU UVIJEK U PRAVU!
Piše: Frano Čirko, član GS-a HČSP-a, 11. veljače 2009.
Ako pogledamo povijest pravaša, nije teško uočiti da su pravaši uvijek bili u pravu kada se hrvatski narod podvrgavao raznim ujedinjenjima, unijama, zajednicama ili sustavima.
Kada se krajem 19.st. počela rađati jugoslavenska ideja (pretežito među hrvatskim i srpskim političarima), pravaši na čelu sa dr. Ante Starčevićem su se čvrsto protivili bilo kakvim oblicima takvih ideja i stvaranju nekakve jugoslavenske države. Ta ideja se zasnivala na ujedinjenju više naroda u jednu zajednicu (državu), kako bi se stvorio jedan jedinstveni narod. Pravaši su odmah na početku u tim idejama uvidjeli opasnost od iskorištavanja Hrvata sa strane Srba i prelaska iz jugoslavenstva u velikosrpstvo. Oni su se čvrsto odupirali bilo kakvom zajedništvu sa drugim narodima (u takvom obliku), borili se za očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta i smatrali da Hrvati imaju pravo na samostalnost. Nakon smrti dr. Ante Starčevića (1896.), na čelo pravaša dolazi Josip Frank. On se do svoje smrti (1911.) žestoko bori protiv jugoslavenstva, a za hrvatsku nezavisnost, boljitak i očuvanje hrvatskog naroda. Svojim je radom potpuno opravdao svoje mjesto naslijednika Otca Domovine u Čistoj Stranci Prava.
Nakon što se jugoslavenska ideja dovoljno proširila, ona je i urodila plodom. 1918. stvorena je jugoslavenska država – Kraljevina SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija). Najveći protivnici stvaranja te države su bili naslijednici Josipa Franka, tzv. „frankovci“. Oni su se zalagali, po pravaškim načelima Ante Starčevića i Josipa Franka, za stvaranje samostalne hrvatske države. Sve političke stranke su se poklonile Beogradu i priznali Kraljevinu SHS kao svoju državu, dok pravaši (frankovci) to nikada nisu učinili. Već Vidovdanskim ustavom (1921.) je počelo maltretiranje hrvatskog naroda kojemu se najviše odupirali frankovci, tada pripadnici Hrvatske Stranke Prava. Oni su od postanka Kraljevine SHS bili smatrani državnim neprijateljem broj jedan. Pravaši kasnije jesu ušli u Narodnu skupštinu, ali to nije značilo da priznaju ovakvo stanje. Pravaši su obećali u Narodnoj skupštini da će „svim zakonitim sredstvima raditi, da se odnošaj hrvatskog naroda iz temelja izmieni, uzpostavom hrvatske državne samostalnosti“. No tada hrvatski narod još nije mogao ni zamisliti kakve mu se nevolje spremaju. U lipnju 1928., zastupnik Narodne radikalne strane Puniša Račić, u parlamentu puca i smrtno ranjava hrvatskoga političara Stjepana Radića, kao i Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te ranjava još dvojicu hrvatskih zastupnika. Ubrzo nakon „dobro obavljenog posla“, kralj Aleksandar Karađorđević proglašava diktaturu, ukida rad svih političkih stranaka, te mijenja ime države u „Kraljevina Jugoslavija“. Državno geslo postaje „Jedan narod, jedan kralj, jedna država“, u prijevodu – srpski narod, srpski kralj, srpska država. Time je počelo jedno mračno razdoblje ispunjeno velikosrpskim mučenjem hrvatskog naroda. Upravo su na to, godinama prije upozoravali pravaši. Jugoslavenstvo je prešlo u velikosrpstvo. PRAVAŠI SU BILI U PRAVU!
Još jedno zlo na koje su pravaši upozoravali, bio je komunizam. Godinama prije nego što se komunizam počeo masovno širiti našim prostorima, pravaši su ukazivali na strahote komunizma u i njegov razarajući utjecaj na obitelj, duševni život ljudi, te upozoravali na opasnosti od komunizma kojima je bio izložen slobodni demokratski svijet. No unatoč žestokom opiranju pravaša i hrvatskog naroda komunizmu za vrijeme 2. svj. rata, Komunistička Partija Jugoslavije na čelu sa Josipom Brozom Titom širenjem svoje propagande i uz pomoć domaćih i stranih izdajica dolazi na vlast, čime počinje najmračnije razdoblje u hrvatskoj povijesti. Nakon završetka rata komunisti čine najveći pokolj Hrvata u povijesti. Na Bleiburškom polju, te na Križnom putu od Austrije do Hrvatske, komunisti ubijaju više stotina tisuća Hrvata. Na odlazak iz Domovine biva prisiljeno preko 500 tisuća Hrvata, a Hrvati koji ostaju u Domovini punih 46 godina bivaju maltretirani, diskriminirani i prisiljeni na šutljivo pokoravanje komunistima. Jedan od osnovnih ciljeva komunizma u Jugoslaviji bilo je uništenje nacionalnih identiteta, te stvaranje jednog „jugoslavenskog“ naroda. U tih 5 desetljeća, pokazalo se da je komunizam najveće zlo koje je snašlo hrvatski narod, upravo ono na što su pravaši godinama upozoravali. PRAVAŠI SU BILI U PRAVU!
Danas se povijest ponavlja. Opet nam tuđinci naređuju i gospodare. Nu ovaj put nam gospodari nisu niti Srbi, niti neka skupina komunista. Postajemo podanici i pijuni jednih od najvećih sila svijeta. Postajemo sluge novog zla – Europske Unije. Jedan od osnovnih ciljeva EU koji se provodi podsjeća na obje Jugoslavije – uništavanje nacionalne države i nacionalnih identiteta, stvaranje jedne „europske“ naddržave, te stvaranje jednog „europskog“ naroda. U tom stvaranju primjenjuju i čiste totalitarističke metode prisilnog nametanja raznih zakona, odredaba i ustava. Oduzima se sloboda govora. Pojedinac nesmije prigovoriti vlasti ili pak govoriti o bilo čemu, a da se pritom njegovo mišljenje kosi sa mišljenjem vrha EU. U tom slučaju pojedinac biva ušutkan i uklonjen tzv. „ekonomskim nasiljem“. EU je osuđena na propast baš kao i sve takve zajednice kroz povijest. A kada dođe do te propasti, posljedice će biti katastrofalne.
Dok hrvatski narod šuti, izdajice nam državu vode u tu propast. Poslušno izvršavaju zapovijedi stranaca, bez obzira na posljedice. Kud’ Europa okom, tud’ Hrvat skokom. Navelike je počelo uništavanje hrvatskog nacionalnog identiteta i gospodarstva – prodaja banaka, poduzeća, teritorija, hotela itd. Prodalo se i poslalo u Haag čak i one koji su stvorili ovu državu. Zapostavlja se se hrvatske seljake i radnike. Broj nezaposlenih neprestano raste, a rasti će i dalje ako uđemo u EU kada se u Hrvatsku počne doseljavati strana radna snaga kao što je slučaj u članicama EU. Ta strana radna snaga ne samo da će uništiti hrvatske radnike, već i hrvatski nacionalni identitet. To će uzrokovati još veće iseljavanje Hrvata u strane zemlje u potrazi za poslom, što polako ali sigurno vodi ka nestanku Hrvata sa lica Zemlje. Također, sve se više širi propaganda da smo mi pripadnici tzv. velike europske naddržave. Pravaši poručuju da mi nismo dio te zajednice u političkom smislu, nego samo u geopolitičkom i kulturološkom! Mi smo dio hrvatskog naroda i vjerni smo samo svojoj Domovini, a ne nekoj grupi stranaca. Pravaš svih pravaša dr. Ante Starčević je govorio: „Dok god budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinca za gospodara. Izdajica ćemo imati, dok se narod ne osvijesti.“ Vrijeme je da se hrvatski narod osvijesti. Ovu državu smo sa previše krvi platili da bi smo ju sad prepustili strancu. Recimo NE Europskoj Uniji! Poslušajmo pravaše, jer PRAVAŠI SU OPET U PRAVU!
Hrvatska Hrvatom!
Zagreb, 11. veljače 2009.
Nema komentara