Političko mesijanstvo – grandomanija
Piše: dr. sc. Zlatko Šram, 6. srpnja 2010.
Razočarenje u politiku i političare u hrvatskom društvu nije nešto novo, imajući na umu razne korupcionaške afere, napuštanje izvornih načela i ciljeva pojedinih političkih stranaka te donošenja političkih odluka koje nisu, ili teško mogu biti, u interesu hrvatskog društva, države i samog pojedinca. Međutim, ogorčenost, animozitet pa i gnušanje prema svemu što i „miriše“ na stranačku političnost, a što u zadnje vrijeme vidim i osjećam u razgovorima s prijateljima i poznanicima, poprima, čini mi se, takve razmjere da se postepeno pretvara u političku depresivnost odnosno anomiju u čijoj se psihološkoj pozadini nalazi predisponiranost za različite oblike nacionalne samodestruktivnosti ili pak za pojavljivanje politički nekontroliranih akcija koje ne tako rijetko generiraju nasilje.
I u jednom i u drugom slučaju riječ je o političko obrambenim mehanizmima koji u svojoj psihodinamici imaju jezgru iracionalnosti, bez obzira na to koliko su uzroci političko-socijalne pobune ili percepcija prijetnje realni i opravdani. Među takve političko-obrambene mehanizme s iracionalnom pozadinom svakako bih uvrstio pojedince i skupine koji izražavaju političko mesijanstvo, grandomaniju, a time neminovno i latentni sindrom političke paranoidnosti. To su naime oni pojedinci ili skupine koji pokušavaju formirati neku novu hrvatsku političku stranku kojom će na sljedećim parlamenmtarnim izborima pokušati spasiti hrvatski narod od nacionalno pogubne politike HDZ-a i potencijalne pogubne politike SDP-a, i njihovih političkih satelita.
Ova vrsta političke narcisoidnosti najčešće dovodi do kolektivne suspenzije realnosti, a koja se ovom prilikom očituje u zanemarivanju činjenice kako su hrvatski pravaši (HSP, HČSP i A-HSP) u biti jedina politička alternativa HDZ-u i SDP-u. Dakle, u hrvtaskom političkom prostoru već postoji desni blok koji će nastojati pridobiti hrvatske birače za onaj vrijednosni sustav ili životnu filozofiju kojom će se obraniti hrvatski narod i država od bezuvijetne unionističke politike, divljačkog kapitalizma, porobljavajućeg globalizma, zapadno-balkanskog integracionizma, ateističkog moralnog relativizma, i promoviranja onih ljudskih „sloboda i prava“ i političkih vrijednosti čija je priroda u svojim temeljima patološka.
Naravno, teško je u ovom kontekstu ne spomenuti i HSP dr. Ante Starčević koji ima sličnu političko-ideološku matricu i velika se, po mom osobnom mišljenju, nanosi šteta revitalizaciji pravaške državotvorne ideje u Hrvatskom saboru zbog činjenice da ova stranka nije u predizbornoj koalciji s ostalim pravaškim strankama. Imajući na umu političku mogućnost, barem onu hipotetsku, da se nekim čudom i HSP dr. Ante Starčević pridruži zajedničkoj predizbornoj pravaškoj koaliciji, ne čini mi se politički mudrim međusobno se napadati i optuživati. Jer, premda je samostalna i nezavisna hrvatska država uspostavljena u formalnom smislu, ipak se ne može odbaciti potreba za postojanjem i revitalizacijom jedinstvene državotvorne pravaške ideologije.
Hrvatska je naime u Europi doista ovih dana ugrožena na sve moguće načine. I ne samo to, hrvatska su država i narod ugroženi zbog postojanja jednog politički shizofrenog procesa čiju dinamiku definiraju vrijednosti agresivnog neoliberalizma s jedne i reafirmacija vrijednosti partizanskog komunizma s druge strane.
Dr. Sc. Zlatko Šram
