Partizanski masovni pokolj Hrvata NIJE u uzročno-posljedičnoj vezi sa ustaškim zločinima
Piše: Frano Čirko, 1. prosinca 2009. http://franocirko.blog.hr
U poslijednje vrijeme istina o najvećem pokolju Hrvata u povijesti sve više izlazi na vidjelo. Kontinuirano možemo u medijima čitati (istina, po kutevima novina u mizernim i povučenim člancima) o pronalascima novih grobnica punih poubijanih Hrvata. U Sloveniji je otkriveno preko 700, u Hrvatskoj preko 800, u BiH više od 200 masovnih grobnica, a pretpostavlja se da ih je još bar toliko neotkriveno. U takvoj situaciji se dovodi u pitanje dobročudnost partizanske vojske, koju se toliko godina glorificira i diže u nebesa, te ju se čak umetnulo u Ustav RH kao vojsku koja je udarila temelj današnje slobode i državnosti Republike Hrvatske. Uzevši još činjenicu da se većina partizana borila protiv postojeće hrvatske države, dolazimo do jedne velike nelogičnosti i kontradikcije koja se pokušava, da se tako izrazim, „utuliti“ u glavu hrvatskog naroda. Kako vojska koja se borila protiv hrvatske države i počinila najveći pokolj Hrvata u povijesti hrvatskog naroda, može biti temelj hrvatske države? – pita se hrvatski čovjek.
Tada se počnu javljati razni tzv. „antifašisti“ koji pokušavaju na sve načine opravdati pokolje križnog puta, te očuvati slavu, čistoću i nevinost partizanske vojske i njezinih vođa. Oni poslijeratne partizanske pokolje tumače kao osvetnički odgovor na „još veće“ ustaške zločine. Na taj način veliki dio krivnje za najveći pokolj Hrvata u povijesti svaljuju upravo na sve te zaklane ljude. Neki ljudi poput Damira Kajina otvoreno, javno i bez srama govore da su ustaše sami krivi za masovne pokolje, te svu krivnju svaljuje na njih. U Njemačkoj se za takvu izjavu na račun Židova dobiva višegodišnja robija. Da bi smo razjasnili pitanje postojanja uzročno-posljedične veze između ustaških zločina i masovnih poslijeratnih pokolja, tj. jesu li ustaše zbilja krivci za te pokolje, moramo u taj problem zaviriti maksimalno objektivno, te bez tenzija na temelju činjenica izvući racionalni i logički zaključak.
U ožujku 1945. godine Tito je uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica slijedeću zapovjed: „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti“. Iz ovog citata možemo vidjeti da se nije spremala nikakva osveta, već da je Tito spremao strateško preuzimanje vlasti.
U „Vojno-istorijskom institutu“ u Beogradu nalazi se brzojav kojeg je poslao Tito. On glasi: „Treća armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50 000 ljudi. S njima se nalaze Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima. Jedna Kostina divizija drži prostoriju Neravosinrodo, a druga je kod Šentilja presekla cestu Velenje i Dravograd. Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja prvacem Šoštanj – Slovenj Gradec, kako bi koncetrisali napad na uništenje ove grupe. Tito.“
Kosta Nađ u beogradskom tjedniku „Reporter“ od 13. siječnja 1985 kaže: „Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i „prirodno“ na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu „uspehu.“
Milovan Đilas je pak izjavio: „Ti Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.“
Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, u Jutarnjem listu 25. ožujka 2003. je izjavio: „Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. U rovovima oko dvorca Borl (kod Maribora) oni su ubijali hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce. Naredba za ubijanja je stigla s vrha, a zna se gdje je vrh. Rečeno nam je, neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje. Rat je prva faza revolucije, a sada je druga faza”.
Nakon otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije Janez Stanovnik je priznao: “Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita”. Na pitanje smatra li da je Tito odgovoran za žrtve u Hudoj Jami gdje je na najbrutalniji način poubijano više tisuća ljudi, Stanovnik je odgovorio: “Na svijetu nema vojske koja može počiniti takve masovne pokolje bez znanja vrhovnog vodstva”.
U Hrvatskom kajkavskom kalendaru za 2009. godinu, na stranici 189. možemo čitati: „Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, maršal, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjeranim od tajne policije na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, u kojem je poručio tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’ Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’. Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao ovo: ‘Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu federativnu Jugoslaviju’.“
Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini (u to vrieme podvladonosac unutarnjih poslova, glavešina vojnog i tajnog redarstva), 1. veljače 1951. možemo pročitati: ,,Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.”
Razčlanjujući knjigu Pere Simića ,,Tito-fenomen stoljeća”, Zvonimir Despot piše u Večernjem listu: ,,Jugoslavenski vojskovođa Josip Broz Tito između 9. i 12. svibnja 1945. osobno je u Bielom dvoru na beogradskom dedinju naredio da se pobiju ratni zarobljenici! Tu je usmenu naredbu dobio tadašnji načelnik Trećeg, protuobavještajnog oddjela Ozne podpukovnik Jefto Šašić! Taj podatak je jedan u nizu odkrića beogradskog novinara i objavljivača Pere Simića. O tome piše u svojoj najnovijoj knjizi ,,Tito-fenomen stoljeća” koju upravo izdaje Večernji list. Simić je ovu priču napisao prema svjedočenju iz prve ruke. Šašić se, naime, uoči razpada bivše Jugoslavije, 1988., povjerio beogradskom prijatelju s kojim pak Simić surađuje više od 30 godina ter mu izpričao Šašićevu izpoviest. Prema njoj, Tito je u noći naredio da mu dovedu Šašića i Simić dalje bilježi: ,Druže maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.’ (…)
„Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!“
Kao da ga je tek tada zapazio, pogledao je Šašića pravo u oči (Tito) i u grču progovorio: „Pobiti!“
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smjeru zapada naredio: „Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!“
Simić zaključuje da je to bio najveći množtveni zločin u Europi poslije predaje nacističke Njemačke.
Edvard Kardelj je iz Beograda svojim podređenima u Sloveniji poslao izravno pismo upute o masovnim ubojstvima. Tekst brzojava preveden sa slovenskog glasi ovako:
„Broj. 96/48.
Od Predsjedništva centralne vlade.
25.VI.1945. dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u – osobno.
Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.
K A R D E L J.“
SLIKA: http://franocirko.blog.hr
“Komandovao sam u Kočevskom rogu”, izjavio je prvi put za javnost Simo Dubajić u listu Svet, u srpnju 1990. godine. “Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim, jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. godine došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam trinaestoga maja dobio od Tita depešu da niko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju, da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu, imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija-Macek, Maks Bace i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti, sem Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu.“
ZAKLJUČAK:
Iz navedenih povijesnih činjenica jasno se vidi da poslijeratni pokolji nisu bili spontani, niti da su bili osvetnički odgovor na ustaške zločine, već da su bili dio strateškog i planskog preuzimanja vlasti na području čitave Jugoslavije, te očuvanja istog. Ustaški zločini su mogli jedino utjecati na okrutnost pojedinaca, ali ne i na sami pokolj. Racionalno i logički razmišljajući, čvrsto stoji Đilasova izjava da su ti Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Nakon što su Hrvati poslije 839 godina muke osnovali hrvatsku državu, napokon postali svjesni da ipak mogu imati svoju vlastitu državu, te samostalno upravljati njome, trebalo se dogoditi nešto strašno što bi im to izbacilo iz glave. Ovakvim masovnim pokoljima se Hrvatima htjelo jasno poručiti da oni ne smiju imati svoju vlasitu državu ili kako je to Tito rekao: „Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati vlastitu državu!“. Jer što bi se dogodilo da ti Hrvati nisu bili poubijani? Opstanak komunističke Jugoslavije bi od svog početka visio na koncu, a Domovinski rat bi se vjerojatno dogodio nedugo nakon završetka 2. svjetskog rata, jer Hrvati ne bi dopustili da opet ispaštaju u ropstvu iz kojeg su se nakon 839 godina jedva izbavili. Strateškom likvidacijom Hrvata su skori hrvatski ustanci bili unaprijed spriječeni, jer nije imao tko ustati. Time je bio zagarantiran opstanak Jugoslavije, a toga je bio svjestan i sam Tito kada je u ožujku izdao navedenu zapovijed, da ako u kratkom roku ne likvidiraju sve svoje neprijatelje, neće imati Jugoslaviju. Također sve ove činjenice upućuju na to da je upravo Tito bio glavni nalogodavac pokolja. Žalosno je da još uvijek trgovi i ulice nose ime po najvećem krvniku hrvatskog naroda u povijesti, a istog se naziva “jednim od najvećih hrvatskih sinova”.
Frano Čirko
