OKO ŠEST TISUĆA LJUDI NA KAZALIŠNOM TRGU

13. prosinca 2008. Oko šest tisuća ljudi okupilo se u subotu na Trgu zločinca Tita u Zagrebu.
Predstavnici građanske inicijative “Krug za Trg” zahtijevaju od gradskih vlasti promjenu imena trga, potkrijepljujući svoj zahtjev prvorazrednim dokazima o zločinima i kršenjima ljudskih prava koja su se dogodila pod komunističkim i Titovim režimom za vrijeme i poslije II. svjetskog rata.

Na drugoj strani Trga zločinca Tita ispred Muzeja za umjetnost i obrt, okupila se grupica sljedbenika koljača partizana i njihova samozvanog Maršala, koja je organizirala protuprosvjed. Prosvjedovali su protiv povijesnog revizionozma. To nas ne čudi, jer njihova “povijest” je izmišljena i lažna. A revizionizam će ih raskrinkati i ogoliti njihove laži i nesporno utvrditi da su oni potomci onih koji su poubijali razoružane Hrvate, žene, djecu i starce u stotinama tisuća. S tim saznanjem im doista nije lako živjeti. Oni dobro znaju dok je Maršal u Zagrebu njihova je savjest pod zaštitom. Samo jačanjem svijesti svih građana o groznim partizanskim zločinima možemo preokrenuti ovu neprirodnu i nakaradnu situaciju.

-Želimo maknuti Tita iz Hrvatske. On je zapreka demokratskom razvitku i sramota za hrvatsko društvo. Uvreda je za tisuće žrtava u Zagrebu. Ovdje su i brojna djeca koja su izgubila svoje roditelje, kazala je jedna od organizatorica prosvjeda Maja Runje.

Član Koordinacijskog odbora “Kruga za trg” Tomislav Stockinger, rekao je da je nesporno utvrđen zločinački karakter komunizma i dodao da osoba prema kojoj je ovaj trg dobio ime, prema svim kriterijima, nije zločinac već masovni zločinac.

Josip Miljak je pročitao ovo svjedočenje:
Svjedočenje Mije Gavrana koje je dao u zapisnik 5. rujna 1947. u Rimu. (Ivan Prcela „Hrvatski Holokaust“)

Negdje pred Mariborom su nam svima već bili oteli odjeću i obuću. Išli smo u koloni koju su pratili partizani na konjima. Nosili su šmajsere i nije ih bilo odviše mnogo.
U svakom selu, kod svake grupe kuća, bile su partizanske zasjede koje su nas ponovno pljačkale, tukle i često izvodile iz kolone na ubijanje. Ubijani su svi ljudi koji bi pali. Partizan odmah puca s konja, bez opominjanja. Par puta sam vidio da su tako ubijali iznemoglu ženu.
Hranu nismo dobili cijelog puta od osam dana niti jedan jedini put. U logoru Sisak boravio sam tri dana. Već prvoga dana odveli su na strijeljanje grupu od 120 ljudi. Među njima su bili moji zemljaci Adam Tolić, Jurin iz Foče, Stipo Perić i Ivan Perić iz Mišinaca, Anto Mandić iz Komarice, i drugi.
Treći dan, od početnih je četiri i pol tisuće ostalo oko 700 ljudi. Tada je među nas došao neki kapetan, Srbijanac, s njemačkim samokresom u ruci, i smiješeći se počeo ubijati ljude. Svakog drugog ili trećeg. Mi smo stajali okolo i čekali da da na nas dođe red.

Zagreb, 13. prosinca 2008. Kazališni trg