Nismo svi isti pred zakonom
Piše: Ivan Škrlec, Zagreb, 24. studenoga 2010.
Da je kojim slučajem ovu rečenicu, koja odlično opisuje stanje stvari u hrvatskom pravosuđu, izrekao bilo tko anoniman, mogli bismo se složiti s njime. No, što kada tu rečenicu izgovori osoba koja nikome nije odgovarala za lažna predizborna obećanja o 200.000 novih radnih mjesta? Što kada tu rečenicu izgovori osoba koja je svojom nesavjesnom vožnjom usmrtila čovjeka u susjednoj nam Mađarskoj, što do danas nije sankcionirano? Što kada tu rečenicu izgovori osoba koja samo zahvaljujući nikada provedenoj lustraciji danas aktivno kroji hrvatsku politiku? Što kada tu rečenicu izgovori osoba čije se ime veže uz brojne malverzacije prilikom izgradnje autocesta diljem Republike Hrvatske? Što kada tu rečenicu izgovori predsjednik stranke čija je najistaknutija saborska zastupnica sestra čovjeka koji se otvoreno zalaže za obnovu Jugoslavije? A što tek kada je sve pobrojano objedinjeno u jednoj osobi?
Navedenu rečenicu izrekao je Neradinemir Čačić u ovotjednoj Latinovoj Ćirilici, a zbog navedenog se jasno da izvući samo jedan zaključak- on je licemjerna osoba koja cijeli hrvatski narod smatra glupanima kojima se bez problema može smijati u lice i iz njih raditi budale. Jer, kako inače protumačiti brojne afere vezane uz njegovo ime i činjenicu da zbog ničega još nije odgovarao pred zakonom?
Ako Čačić doista želi pokazati kako u Hrvatskoj postoje dvostruka (a ja se usuđujem kazati i trostruka, a ponekad čak i četverostruka) mjerila, onda je u pravu. Samo, u prvom redu se to odnosi na Hrvate koji su danas, kao većinski narod Republike Hrvatske, pred zakonom najranjiviji. Jer, kako drugačije protumačiti sljedeće situacije:
U Splitu je prošloga tjedna fizički napadnut jedan od čelnika HČSP-a koji aktivno sudjeluje u tamošnjoj vlasti, a napadač je prošao samo s prekršajnom prijavom. S druge strane, svi smo bili svjedoci medijske hajke ovoga ljeta na sve što se usudilo dići mali prst na susjede s istoka. Na kraju svakog napuhanog slučaja ispalo je da su isključivo novinari ti koji su sijali mržnju i poticali na nasilje, jer incidenata gotovo da i nije bilo. Podsjetimo- jedan je Srbin dobio pljusku zbog kršenja prometnih propisa (a ne nacionalnosti), dok su jednoj Srpkinji djeca zasula automobil sitnom prašinom, kao i drugim turistima na putu s mora prema unutrašnjosti (a ne kamenicama i samo zato što je Srpkinja). Jedini logičan zaključak- ako nismo svi isti pred zakonom- jest kako se Hrvata smije u Hrvatskoj i ubiti, ali niti čuti da se ruka digne na Srbina, Židova, Roma ili homoseksualca (homoseksualce također treba ubrajati u manjinske skupine, jer su ionako anacionalni koliko i amoralni- čast iznimkama koje potvrđuju ovo pravilo).
U Istri se diskriminira jedna Hrvatica na nacionalnoj osnovi, a županica (Talijanka) doslovno vrijeđa sav hrvatski narod, ne samo u Istri. Pitajmo se što bi bilo kada bi, recimo, neka tvrtka raspisala oglas za zapošljavanje isključivo Hrvata heteroseksualca. Odgovor je nepotreban- kazne bi bile i više no rigorozne.
Dok narodi EU provode politiku na svoj način i po svojoj volji, u nas se svi moraju klanjati licemjerju iste te EU politike. Kako drugačije objasniti nikakve kazne za francuske (opravdane) postupke prema Romima i kaznu kojom je EU kaznila Republiku Hrvatsku zbog apsolutno opravdane izolacije istih u Međimurju.
Kaže ona stara ”pobjednici pišu povijest”. Da nismo svi isti pred zakonom, odnosno da su Hrvati manje vrijedni, dokazuje i činjenica da smo sve dobiveno oružjem u Domovinskom ratu prepustili poraženima da stave na papir. Pa ako su već šumski banditi- partizanski koljači- imali pravo pisati povijest 45 godina i progoniti sve što ima veze s Hrvatskom (vojska, kultura, povijest), zašto isto pravo nemamo i mi danas? Zašto se krivnja nastoji izjednačiti? Ako se oprostilo partizaniji (a je, jer niti jedan njihov zločinac nikada nije odgovarao), zašto se ne oproste zanemarivi i opravdani pojedini izljevi mržnje Hrvatima u Domovinskom ratu? Ako odgovaramo mi, zašto ne odgovaraju oni? Opet- zato što nismo svi (čitaj- Hrvati) isti pred zakonom.
Kada Jugoslaven Stjepan Mesić želi kupiti kuću, on jednostavno donese torbu s 2 milijuna kuna gotovine i kupi istu. Kada prosječan Hrvat želi kupiti automobil i platiti ga gotovinom, on mora dokazati porijeklo imovine. Opet- nismo svi isti pred zakonom.
Nevladine udruge koje financira Vlada vrh su ledenog brijega zvanog ”Može li Hrvatska niže od ovoga”. Naime, nitko ne reagira na sve gore napisano, iako im je to posao, ali su prvi u nazivanju Merčepa zločincem (iako mu to nigdje nije dokazano, a i sam zakon kaže da su svi nevini dok im se ne dokaže krivnja), postavljanju spomenika četnicima i partizanima (dok se oni Hrvatima- vitezu Juri Francetiću u Slunju- preko noći uklanjaju), proglašavanju ”blaženima” polu-kriminalnih obitelji kao što je Zec (a niti ne spominju gđu. Šoljić ili viteze Paradžika i Kraljevića)…
Vjerujem da ste u jednoj rečenici gore prepoznali Zorana Pusića koji se zalaže za obnovu Jugoslavije. Pitajmo se što bi bilo kada bi se netko otvoreno zalagao za povijesne Hrvatske granice u Zemunu, na Drini i u Boki Kotorskoj. Bez puno razmišljanja, taj bi bio osuđen na medijsku izolaciju u najgorem smislu. I to sve u vrijeme dok u Vladi sjede abolirani četnici, zagovaratelji brklji na liniji Karlobag- Karlovac- Virovitica. I to sve u vrijeme potpune abolicije četništva u Srbiji, s kojom naš albino agnostik želi drugarstvo (što i ne čudi ako uzmemo u obzir činjenicu da su i Josipović i Tadić nekadašnja ”zlatna mladež Jugoslavije”, samo se tada o toj mladeži nitko nije usudio pisati kao o ovoj danas). A kako nam se tek mažu oči kada se najavljuje odbacivanje tužbi kao temelj boljih odnosa. Jeste li znali da je tek prije mjesec dana Njemačka isplatila i zadnji euro Francuskoj kao odštetu za I. svj. rat, pa su te zemlje u dobrim odnosima više od pola stoljeća?!
I zato, Hrvati, budite uvijek Spremni, jer mi danas nemamo Hrvatsku (više). Zato je i jasno da Hrvati nisu jednako vrijedni pred zakonom kao sva ostala hrpa parazita koji su se uspjeli nakotiti u Hrvatskoj na ognjištima protjeranih Hrvata nakon II. svj. rata. Ali, iza kiše uvijek dolazi Sunce, pa ćemo i mi Hrvati jednom vladati kao svoji na svome. Samo, sada to nismo.
”Ali neka, nedo’ Bog pa nas budu trebali
Opet će se gusta magla spustiti.”
Bog i Hrvati
ZaDomSpremni
Ivan Škrlec, dipl. Inž. el. – tajnik HČSP grada Zagreba
