Ne zaustavi li se mrvljenje domoljubnih snaga, Kukuriku koalicija imat će uvjerljivu većinu!
Hrvatski list, 24. ožujka 2011
Pred svake izbore, već dvadeset godina, ponavlja se jedna te ista priča, sada ipak možda malo turbulentnija i življa u odnosu na sve dosadašnje. Naravno, riječ je o vječnom ujedinjavanju tzv. domoljubnih snaga. Snage koje sada tu po nekoj nepisanoj percepciji spadaju, su pravaši koji figuriraju kao najdesnija skupina među kandidatima za ujedinjenje, onda dolaze skupine koje su prilično neorganizirane a u koje spada članstvo ugaslih pravaških i demokršćanskih stranaka, bivši razočarani hadezeovci, slijedeći su nacionalno naknadno osviješteni bivši pripadnici komunističke partije koji su dobrim dijelom bili involvirani na ključna mjesta u vlasti od 1990 – 2000., onda dolaze braniteljske skupine i pojedinci i intelektualna elita ili pojedinci intelektualci, koji bi pristupili tim domoljubnim snagama, kada bi se svi ovi navedeni ujedinili u jednu listu na slijedećim izborima.
Tko uspije sve ovo ujediniti taj bi morao biti barem nominiran za Nobelovu nagradu za kemiju. Ne samo da su ogromne razlike među svim ovim skupinama koje se trebaju ujedinjavati, nego je u svakoj od njih toliko negativističkih silnica, da se one ni same sa sobom ne mogu ujediniti. Pođimo od pravaša. Nakon petnaest godina nesloge HSP-a i HČSP-a, konačno se sjelo za stol i barem za sada potpisalo Pismo namjere o zajedničkom izlasku na slijedeće izbore. Potpisnica Pisma je i A-HSP, koja je također izgladila svoj odnos s HSP-om. Četvrta novoosnovana pravaška stranka, je za ujedinjenje pravaša, ali to nikako ne želi s HSP-om i njegovim satelitima, a sateliti su HČSP i A-HSP. Hvala toj stranci na prosvjetljenju, nismo znali da smo sateliti. Znači ta stranka želi zajedništvo, ali samo pod njihovim vodstvom, što drugim riječima kazano znači da bi se stranke koje djeluju više od dvadeset godina trebale odmah ugasiti, jer su se eto konačno pojavili oni.
Bivši hadezeovci koji se nalaze u jednoj, po njima jedinoj euroskeptičnoj stranci, čime obilato maltretiraju i prije njihove pojave euroskeptične pravaše, su ipak malobrojna organizirana skupina u odnosu na brojnost razočaranih članova nekada domoljubnog HDZ-a. Oni bi zajedništvo ali ga uvjetuju time da svi moraju biti za samostalnu i suverenu Hrvatsku, što je samo po sebi uvrjeda za sve ostale, jer ih se stavlja u kategoriju protivnika suvereniteta, neshvatljivo. Njih ni najmanje ne zanima što Hrvatska ni sada prije ulaska u EU više nije niti samostalna ni suverena niti je država, nego jedinu točku državnosti vide u tomu hoće li Hrvatska ući u EU ili ne će ući. Na stranu to što je HČSP 2006/2007 sudjelovala u osnivanju te stranke-pokreta koji je trebao ujediniti sve domoljubne stranke i udruge, a sada smo u tragikomičnoj poziciji da se moramo ujedinjavati s nekim koga smo osnovali zbog ujedinjenja svih.
Većina ostaloga razočaranoga HDZ-ova članstva glavinja po raznim pokretima s nejasnom ideološkom podlogom i programom. Krajnji domet njihovoga političkoga dosega jest kvačenje za neke časovite vođe, koji bljesnu kao spasonosna alternativa u izbornim godinama, a još brže nestaju nakon izbora. Nacionalno osviješteni bivši komunisti okupljeni u jedan novi pokret-stranku na principu već viđenoga 2006/2007 također drugima žele nametnuti svoja pravila, što je odmah na početku velika prepreka razvijanju samoga pokreta. Njima pak pravaši ne odgovaraju, ako ništa drugo, onda zbog zalaganja za micanje ZAVNOH-a iz preambule Ustava i donošenja zakona o lustraciji i dekomunizaciji Hrvatske. Još jedna velika mana koja ih prati, jest nepovjerenje u njihovo stvarno obraćenje, i pretenzije da oni budu glavni predvodnici ujedinjenja. Narod nije naivan, prihvaća obraćenike, ali ne prihvaća da oni opet vode glavnu riječ, jer treba dati šansu domoljubima u kontinuitetu, a ne domoljubima koji se povode za časovitim strujama.
Braniteljske skupine su toliko razjedinjene, da su postale politički potpuno neutralizirane i neupotrebljive. Tako da tko god ciljano ide na tu skupinu, što pokušava jedan najnoviji pokret za spas Hrvatske, unaprijed je osuđen na propast. Prosvjede branitelja se ne može politički kapitalizirati, jer je u tim prosvjedima sudjelovalo mnoštvo branitelja različitih političkih uvjerenja, i pokušaj da se prisvoji ta prosvjednička energija za sebe, jest još jedna teška politička naivnost i zabluda. Na kraju dolaze intelektualci pojedinci u pravilu konformistički nastrojeni i revolucionarno potpuno neupotrebljivi, što potkrjepljuju i njihove brojne izjave tipa, najprije se svi vi ujedinite a onda ćemo i mi pristupiti. Prevedeno, znači vi se mrcvarite s ujedinjenjem, a kada od toga bude neke koristi mi smo spremni doći pokupiti vrhnje. Takvi također podliježu našemu Zakonu o lustraciji, zbog djela nečinjenja i lakonskoga promatranja propadanja domovine i nisu dobro došli kao mogući čimbenici koji bi sudjelovali u izvlačenju zemlje iz krize.
Kao krunski paradoks tragikomične situacije oko beskrajnoga i neplodnoga ujedinjavanja, sve ove neorganizirane skupine rado će svu krivnju za takvo stanje svaliti na jedine organizirane snage, a to su pravaši. To se čak može i shvatiti jer tko nešto radi lako mu je naći sto mana, a onomu tko ništa ne radi možeš naći samo jednu, taj ne radi ništa pa ga ne možeš ni kriviti da je nešto krivo uradio. HČSP jest za državotvorno okupljanje i redovito sudjelujemo na svim mogućim razgovorima, ali na žalost moramo konstatirati da do širega okupljanja ne će doći, nego ćemo na izborima ovaj put imati najmanje desetak spasiteljskih i ujediniteljskih pokreta, koji su se morali pretvoriti u stranke jer kao pokreti ne mogu izaći na izbore.
Pravaši su sve te ujedinitelje bili spremni involvirati na svoje liste, počevši od prvih razgovora na tzv. Bjelovarskoj inicijativi 1 i Bjelovarskoj inicijativi 2, na kojoj su prvaci nekih već sada osnovanih pokreta-stranaka to glatko odbili s obrazloženjem da će oni ponudu razmotriti, ali da postoje još desetci inicijativa pa će oni procijeniti u koju će se priključiti. Kao glavnu prepreku nepristajanja na suradnju s pravašima nekih navedenih skupina vidimo u neprihvaćanju pravaške ideologije koju čak i nama bliske domoljubne snage vide kao izolacionističku, euroskeptičnu da ne kažem ekstremno desnu, dok su pravaši pokazali zamjernu širinu pogleda i bili su spremni prihvatiti na svoje liste i ljude koji drugačije misle, ali u čije domoljublje ipak ne sumnjamo. Time se pravaši dovode pred gotov čin i ostaje nam pouzdanje u vlastite snage kao i uvijek do sada, s jednom digresijom, sada sa uvelike većim izgledima u pomak jer su se tri pravaške stranke napokon uspjele dogovoriti o jednoj pravaškoj listi.
Iz ovoga svega treba izvući pouku, a to je da bez kontinuiranoga i organiziranoga političkoga djelovanja nema ni uspjeha na izborima. Dobra stranačka infrastruktura, ideološki čvrsto izgrađeno i pozicionirano članstvo jedina su poluga i garancija uspjeha, a pokreti-stranke s tri čovjeka, koji se osnivaju nekoliko mjeseci prije izbora, samo su prašina u oči domoljubnim hrvatskim biračima.
Josip Miljak
Nema komentara