• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Mučno mi je zbog hrvatskog mazohizma i lakovjernosti!



„Haag je umro“, „Da sam znao ne bih išao svjedočiti“, „Do sada sam vjerovao u sud u Haagu ali sada više ne“, „Da sam znao ne bih išao u rat“, „Suđenje nije bilo pošteno“, „Osjećamo se kao i 1991“, „Vukovarske žrtve ponovno ubijene“…
Ovo su samo neke od mnogih reakcija na presudu Vukovarskj trojci Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću. One uglavnom predstavljaju pravu sliku „opravdane“ konsternacije i šoka u kojemu se našla nacija. Na prvi pogled ta reakcija ima smisla, međutim ako se ona promatra sa aspekta razboritosti, koju bi svaki narod koji želi svoju državu, morao imati, te reakcije su potpuno besmislene i samo proizvode nove i nove zablude. Ozbiljan narod nema pravo na kuknjavu. Ozbiljan narod nema pravo vjerovati u pravdu koju mu drugi kroji. Ozbiljan narod nema se pravo razočarati ako takva pravda izostane. Ozbiljan narod mora znati da nema pravde ako nije silom poduprijeta. Ozbiljan narod ne smije izručiti, protuustavno, svoje heroje i onda strepiti što će s njima biti. Ako si ih dao drugima da im sude, onda si ih se već odrekao i nemaš pravo na brigu što će sa njima biti i nemaš pravo kukati nad njihovom sudbinom.
Takvi, naknadno pametni, ne kukaju nad njihovom sudbinom, nego nad svojom. Da su mislili na sudbinu naših heroja, naše države, našega ponosa i dostojanstva, oni, Sanader, ne bi upotrijebili sve raspoložive „resurse“ da ih lociraju, identificiraju, uhite i transferiraju u Haag.

Jer ako su oni pametni kao što za sebe govore, onda oni ne bi pogriješili i povjerovali zločinačkomu sudu u Haagu. A ako nisu pogriješili, onda su veleizdajnici, jer su namjerno radili u korist naših neprijatelja. U obadva slučaja takvi ne zaslužuju još jedan mandat, jer ako im ga narod dadne ponovo, onda narod nema pravo više ništa govoriti. A ako biraš izdaju i sam si izdajnik.
Na žalost ovaj narod će još mnogo puta zakukati „Da sam znao…“ Očekuje nas:

Da sam znao ne bih rasprodao hrvatske banke, da sam znao ne bih prodao najvitalnija hrvatska poduzeća, da sam znao ne bih ulazio u EU, da sam znao ne bih ulazio u NATO, da sam znao ne bih odobrio povratak Srba uveo ih u vlast i gradio im stanove, da sam znao ne bih donosio zakon o oprostu krvnicima, da sam znao pomogao bih Hrvatima u Bosni a ne ostavio ih na milost i nemilost…

A narod bi mogao nakon 25. studenoga 2007. govoriti, da sam znao ne bih birao ponovno iste. Na ovo „nisam znao“ narod više nema pravo. Upotrijebiti ću HDZ-ov slogan iz 1990. godine „Zna se“, sada se sve zna i ako pogriješite, molimo Vas lijepo poštedite nas kuknjave „Nisam znao“. Braćo i sestre, Hrvatice i Hrvati, pokopajmo taj proklrti mazohizam koji nas stalno prati i koji nam je najveći neprijatelj. Ne pristajmo stalno na to da smo mi jadne žrtve koje traže milost i pravdu. Mi imamo pravo na puno puno više od toga. Imamo pravo na dostojanstven život vrijedan štovanja. Inzistiranje na žrtveništvu, nužno mora izazvati i sažaljenje. Mi ne želimo sažaljenje. Ako tražite sažaljenje, ne možete istovremeno tražiti i poštovanje. Poštovanje zaslužuju samo snažni, mi to jesmo, zato prestanimo, zaboga, sa kuknjavom. Puno je i jedan poginuli za domovinu, ali zbog svih koji su poginuli mi nemamo pravo na nedoumice i pogreške. Država se čuva i učvršćuje uzdignuta čela i čvrstom desnicom. Ako se sagnemo „oni“ će nam „pomoći“ da se više nikada ne uspravimo.

U Zagrebu, 30. rujna 2007. predsjednik HČSP-a, Josip Miljak