Može li Ante biti četnik? – može ako se preziva Tomić
Zagreb, 1. veljače 2011
Najprije se svima ispričavamo što prenosimo članak Ante Tomića, jednoga izgubljenika u vremenu i identitetu. Njegovo bunilo se čak ne može opravdati ni teškim djetinjstvom, ni mržnjom, a ni manjkom inteligencije. Ovdje je riječ o teškom poremećaju ličnosti koji se sve oštrije manifestira kod obezdržavljenika, koji svoje traume nastoje nadoknaditi tlapnjama, da Jugoslavija još nije mrtva. U tomu košmaru, što ga Tomić svakodnevno proživljava, pričinilo mu se ni manje ni više nego da je postao član Hrvatske čiste stranke prava. Budite mirni, HČSP ne prima u svoje redove tipove sumniva domoljublja i ljude koji ne podnose državu Hrvatsku, u kojoj žive. Njih ne treba kažnjavati niti žaliti, oni su sami sebi najveći teret. Ma kako njihova mržnja bila maštovita, podsvijest ih stalno podsjeća na postojanje hrvatske države, a to oni preboliti ne mogu. Jednom smo već negdje rekli, njima je daleko teže gledati i ovo malo Hrvatske, nego što je nama teško što je ima tako malo. HČSP
Jutarnji list, 1. veljače 2011
Sambolec/CROPIX
Autor: Ante Tomić
Objavljeno: prije 9 h i 55 min
U cijelosti prenosimo pismo književnika i novinara Ante Tomića Hrvatskom društvu pisaca
Poštovane kolegice i kolege,
Ne znam je li vas itko ikada u javnosti nazvao četnikom? Vjerojatno nije, takva čast nije baš česta. Meni je, da se pohvalim, od kojekakvih prostaka nekoliko puta ukazana.
Vrijedno je to iskustvo, ali ga ipak ne bih preporučio. Tišina se spusti na kafić i sve se glave okrenu u mom smjeru, dok se ja, zatečen neočekivanim priznanjem, sramežljivo smiješim.
S vremenom sam, istina, naučio primjerenije reagirati i učiniti da onome koji me uvrijedio naposljetku bude neugodnije nego meni, ali nikad se zapravo ne možete do kraja navići na takve zgode. Mučne su i uznemirujuće, osobito ako ste s djetetom, a nesretna je okolnost da oni što će na ulici čovjeku kazati da je četnik obično ne rade u Uredu državne pravobraniteljice za djecu i nemaju problema s pokazivanjem pornografije maloljetnicima.
Pišem vam ovo potaknut prilogom o aferi koja potresa naše Društvo, koji je sinoć prikazan u središnjoj informativnoj emisiji Hrvatske televizije. Gledao sam našeg uvaženog predsjednika Velimira Viskovića kako se jedva zamjetno smijulji, ponavljajući kako ne žali da je za Vijenac kazao da se Miljenko Jergović zalaže za rehabilitaciju četništva i u trenutku me preplavio užas i gađenje od njegovog samouvjerenog i samozadovoljnog držanja.
Ne znam koliko se vas može identificirati s mojim čuvstvima. Ako politika nije u središtu vašeg pisanja, ako nemate ambicije u svojim djelima pretjerano se baviti vjerom, nacijom ili državom, a pritom o vjeri, naciji ili državi imate stavove oprečne onima u uvodniku zadnjega Glasa Koncila, ta stvar će vam se zacijelo učiniti nerazumljiva i daleka, ali vjerujte mi na riječ, ogromna je, jeziva svinjarija kada za nekoga u televizijskom prajmtajmu kažu da je četnik.
Za Viskovićevu izjavu o Jergoviću čelni su ljudi našeg Društva kazali da je prihvatljiva, normalna, svakodnevna, možda nešto oštrija, ali uobičajena u našem polemičkom folkloru. Napokon, naglasit će, ni sam Jergović često ne bira riječi.
No, to nije baš tako. Kažete li za nekoga da su mu četnici simpatični, pa to još ponovite za televizijski dnevnik u devetnaest i trideset, nahuškali ste sve desničarske mahnitove da Miljenku Jergoviću sutra na ulici opsuju četničku majku i patriotski ga pljunu, a ako su krupnije građe, mogli bi ga, nisu nam, Bogu hvala, nepoznati takvi slučajevi, i potegnuti šakom. A to, vidite, nije polemika.
Neugodne su posljedice književnih rasprava kada vas kritičari uzrujaju, uvrijede, ozlojede, ismiju i naprave budalom. Sve to ide u rok službe, dopušteno je, pa i slatko, ali činiti od čovjeka političku nakazu i gubavca, oprostit ćete, nije među boljim polemičkim običajima.
Predsjednik Hrvatskog društva pisaca ozbiljno je sagriješio protiv odgovornosti za javnu riječ. Čisto pravnički, Velimir Visković je usrao motku.
Iskrena mi je želja vjerovati da je to nehotice napravio. Dapače, dosta sam siguran da je baš tako, slučajno ispalo.
Miljenka Jergovića je optužio da se ulizuje čitateljima u Srbiji, ali ja bih rekao da se upravo on, blesan, iz nekog meni nejasnog poriva, htio svidjeti onim patetičnim i netalentiranim nacionalističkim tupanima u Vijencu, dokazati im svoju odanost nemilosrdno udarajući osobu koja ih najviše živcira.
Zaslijepljen valjda nenadjebivim intelektom Andrije Tunjića, Visković je, kraj svih stvari koje je o Jergoviću mogao slobodno kazati, blebnuo možda jedinu koju nije smio, jedinu koja je apsolutno zabranjena.
Miljenko je, istina, neugodan u polemikama. Premda smo prijatelji, i ja se gdjekad zgranem njegovom neumjerenošću. “Đura ima tešku ruku”, rekao bi Danilo Bata Stojković u Balkanskom špijunu.
Ima li se na pameti što je on sve napisao drugima, o Miljenku Jergoviću je zaista mogao nekažnjeno svašta reći. Ali, pripisivati mu rehabilitaciju četnika, osim što je lažno, i pritom Velimir Visković sam zna da je lažno, sramotno je, nisko i prokazivački. Takvu rečenicu ne očekujete od predsjednika jednog društva pisaca. Osim možda u Sjevernoj Koreji.
HDP sam i sam pomogao osnovati i bez velike ga potrebe ne mislim napuštati, ali u ovoj prilici, drage kolegice i dragi kolege, moramo se ozbiljno upitati o naravi ove organizacije.
Čitajući izjave njezinog predsjednika i mišljenja čelnih ljudi, posljednjih sam dana više nekako dojma da sam negdje i nekako postao član Hrvatske čiste stranke prava.
