Moj članak nije bio napad na dr. Šimu Debelića
Zagreb, 28. siječnja 2010.
Moram odgovoriti na članak Nikole Debelića objavljen u HL-u, od 31. prosinca 2009. S naslovom „Teško je razumjeti napad Josipa Miljka na Šimu Debelića, moga oca“. Ja sam svoj članak usmjerio na odgovor Boži Vukušiću i njegovoj tvrdnji da je puč Lorković – Vokić, povijesno isti kao što je bila urota Zrinsko – Frankopanska, Rakovički ustanak 1871., Lički ili Velebitski ustanak iz 1932., pa Hrvatsko proljeće 1971., te sam nastojao dokazati da je puč Lorković – Vokić stavljen u potpuno pogrješan kontekst, jer smo samo u tomu slučaju, za razliku od svih ovih, imali državu, pa je to bila pobuna protiv svoje države ili protiv vlasti svoje države, što nitko ne može osporiti.
Lorković i Vokić sigurno sami nisu mogli pripremati takav puč, nego su morali imati cijelu mrežu suradnika i pomagača. Šime Debelić se spominje kao kontakt osoba s Englezima i izbjegličkom jugoslavenskom (HSS-ovom) vladom u Londonu, a po izviješćima njemačke obavještajne službe, čije izvore u potpunosti osporava Nikola Debelić. Debelićevom intervencijom sam prisiljen odgovarati na neke stvari koje uopće nisu bile obuhvaćene člankom, niti mi je to bila namjera. Niti jedan izvor nije sto posto točan, ali ono što je mene zanimalo jest konačni rezultat svega, a on je da se puč Lorković – Vokić uistinu dogodio, a za tu tezu je i nevjerodostojni njemački policijski ataše, Hans Helm, vjerodostojan. (Uzgred, rado ćemo koristiti izvor Hansa Helma, kada on tvrdi da je doglavnik Mile Budak opstruirao i odugovlačio potpisivanje Rasnih zakona, i da je to teškom mukom potpisao zbog velikog i neizdrživog njemačkog pritiska.) A tim pučem se nije mogla spasiti NDH, nego se ona jedino mogla izručiti izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi, preko HSS-ovaca koji su i bili u toj vladi. U praksi to bi značilo da su Hrvati rekli, oprostite, evo pokušali smo utemeljiti NDH, ali vidimo da to ne ide, pa se sada vraćamo u Jugoslaviju.
A taj puč je imao još jednu manu, on nije računao na nadolazeću komunističku Jugoslaviju, kojoj su Englezi naposljetku izručili NDH isto kao i našu razoružanu vojsku na Bleiburgu. Dakle za Engleze je možebitno postojala samo dilema da li vratiti na vlast kralja, ili priznati komunističku Jugoslaviju, o nikakvoj NDH nije moglo biti ni govora. Ovoliko za moj uski vidokrug za koji me optužuje Debelić.
Nadalje Debelić tvrdi da ja ne nudim nikakav modalitet koji bi nas spasio od boljševičke strahovlade. Upravo u tomu i jest stvar, takav spas nije postojao, na njega je čovječanstvo odgovorilo tek 1989. padom Berlinskoga zida, ili možda Debelić misli da su Hrvati tada mogli zaustaviti kotač povijesti. Taj kotač nije cijeli ljudski rod mogao zaustaviti, a naše je bilo da samo iz tadašnjih tektonskih, svjetskih političkih gibanja, pokušamo izvući nešto za nas, što je Pavelić i učinio uspostavom NDH, koja je padom sila Osovine i nestala.
Onda sam pak optužen da kao čisti pravaš ne nudim nikakva rješenja, iako moj članak nije bio takvoga karaktera, što sam objasnio na početku, pažljiviji čitatelj je mogao nazrijeti i rješenja koja sam ponudio. A najvažnije rješenje koje Hrvati nikada ne će naučiti jest jedinstvo i sloga kada je i najteže, što znači nikada ni pod koju cijenu ne ustajati protiv svoga vodstva, i tražiti „spas“ instaliranjem drugih vođa , iz „prijateljskih naroda“. To smo napravili 1102., a zbog čega i dan danas ispaštamo.
A rješenje koje sada nudim jest, da ma koliko to teško bilo, trebamo smoći snage i priznati naše povijesne pogrješke i promašaje, jer jedino tako možemo iz povijesti i učiti. A puč Lorković – Vokić je bio pogrješka. (Podsjećam na blisku povijest, što bi bilo i od ovakve Hrvatske da je uspio puč Mesić – Manolić 1994., i dan danas bismo imali Srpsku Krajinu u Hrvatskoj, a možda bismo već i formalno bili u Zapadnom balkanu ili Jugosferi.) U tek nastaloj državi i još k tomu u ratnim okolnostima, pučevi se jednostavno ne rade, i ne mogu se ničim opravdati.
Branjenjem pogrješaka se ne može naučiti, tako se srlja u nove i beskrajne zablude. Ono što mogu reći Nikoli Debeliću jest slijedeće, nimalo ne sumnjam u hrvatstvo i dobre namjere njegova oca Šime Debelića, on je sigurno htio najbolje za svoj narod i državu i želio bih da on to tako i shvati. U svemu je glavnu ulogu igrao Lorković (po Helmu mason) koji je čak i Vokića obmanuo. Nemam nikakav razlog napadati njegova oca, on je spomenut u takvom kontekstu, čije izvore sam pronašao u izviješćima šefa njemačke tajne službe za NDH, SS – Obersturmbannfuerhera Hansa Helma .
Gospodina Debelića sam i prije izlaska moga članka izvijestio da će vjerojatno biti objavljen, i da mu se možda neke stvari u njemu ne će svidjeti. Ali žrtva njegova oca će imati veći smisao za sve nas, jer to nije i ne može biti pitanje jedne obitelji, ako iz svega nešto naučimo. Onaj tko se uhvati javnoga posla odgovara sudu javnosti i toga svatko mora biti svjestan. Na kraju sam Nikola Debelić, potvrđuje moje navode, opisujući sudbinu svoga oca i cijele obitelji. Oca Šimu su mu u 43. godini života smaknuli komunisti, a obitelj je bila stigmatizirana kao ultranacionalistička i ustaška. U tomu je cijela priča. Što god mi uradili, ako to ima veze sa stvaranjem države, nas Hrvate čeka sudbina Bleiburga ili kao sada, Haaga.
I sada imamo Haašku Hrvatsku, kojoj je sudbina zapečaćena izborom Josipovića za predsjednika, a koji je opet izabran jer smo svi mi razjedinjeni. Dakle kao čisti pravaš, nudim jedinstvo svih hrvatskih snaga, ali ono ne može doći ako nemamo snage priznati naše povijesne pogrješke, kako one pojedinačne, tako i one koje je proizvela globalna državna politika potpomognuta „prijateljskim“ utjecajima.
Hrvatski list, 28. siječnja 2010.
Josip Miljak
