Miljkov govor na saboru HSP-a
Zagreb, 7. studenoga 2009.
Poštovani gospodine predsjedniče Đapiću, dragi pravaši i pravašice, dragi prijatelji, posebna mi je čast što vas danas ovdje mogu pozdraviti, a veseli me i činjenica da se naše dvije stranke sada zbližavaju, pa mi stoga dopustite, kao predstavniku vašeg možebitnog koalicijskoga partnera u budućnosti, da osim uobičajenih pozdravnih riječi iznesem neka viđenja HČSP-a oko našega poželjnoga zajedništva i političke situacije općenito.
Radi naše što bolje suradnje u budućnosti, potrebno je iznijeti razloge koji nas dovode do te suradnje ali isto tako držim da je nužno reći nekoliko riječi zašto to do sada nismo uspijevali, iako je bilo dosta pokušaja.
Glavni razlog našega zbližavanja, to treba otvoreno reći, jest katastrofalna situacija u zemlji u koju ju dovedoše ove odnarođene, nazovi političke elite.
A drugi isto tako važan, možda i važniji razlog je pravaška zrelost i razboritost, naša obostrana svijest te spremnost na prevladavanje nekih razlika među nama, a kojih, kad se sve zrelo promotri i nema, barem ne onih bitnih. Za dosadašnje neuspjehe oko oživotvorenja našega zajedništva, razloge treba tražiti u nama samima, ali i u političkoj klimi koju je najbolje nazvati porođajnim mukama pravaštava u novim okolnostima, te nemogućnosti njegova ozbiljnijeg etabliranja u političku zbilju. Tim porođajnim mukama uvelike doprinose političke stranke koje se lažno predstavljaju kao državotvorne ili kao pobornice narodnjačko – demokršćanske ideje, iako ni oni ne znaju što to znači, a nije ih ni briga. Oni imaju samo jedan cilj, pod svaku cijenu vladati. To možda ne bi u ovoj našoj kaljuži časti i pameti, ni bilo za osuđivanje, kada oni ne bi u praksi provodili politiku potpuno suprotnu od one koju proklamiraju u predizbornoj kampanji. Tako narod stalno nasjeda misleći da bira domoljube i državotvorce, a u stvarnosti izabire bezkičmenjake, ulizice i izdajnike, a zaobilazi pravaše zbog tobožnjega razbacivanja glasova. A u stvarnosti bačen glas je onaj koji daješ izdajniku.
U Hrvatskoj je zavladalo višestranačko jednoumlje tako da nema nikakve razlike između HDZ-a i SDP-a, drugim riječima nema alternativne političke opcije. Oni takvu svoju politiku pravdaju tobožnjim višim ciljevima zbog kojih moramo neprestano prinositi žrtve na oltare Haaga, Bruxsellesa, te inih globalističkih nezajažljivih apetita i izvršavati njihove bezbrojne zahtjeve koji su u pravilu suprotni nacionalnim probitcima.
Takva politika je dovela zemlju na rub propasti, zar je viši cilj rasprodati svu vitalnu imovinu, uništiti proizvodnju, zemlju gurnuti u dužničko ropstvo a da ne govorimo o „višem „ cilju zbog kojega su zatvorima naši generali i branitelji. Nema višega cilja od zadovoljstva i sreće hrvatskoga naroda, i jedino on može biti gospodar onoga što smo s mukom i oružjem stvorili.
Hrvatska je sada dužna 100% svoga BDP-a, i samo iduće godine moramo vratiti 11 milijardi eura što kamata što glavnice. A oni samouvjereno tvrde da je sve pod kontrolom. Možda jest sve pod kontrolom, ali čijom. Vrhunac naivnosti ove vlasti jest vjerovanje da se ono što se teškom mukom, krvlju i silom oružja stvorilo, može održati i sačuvati bez te iste sile. A osobito ne uz poklič da si spreman sve dati i prodati ne bi li se ušlo u EU.
Ovdje ne vrijedi onodobna maksima Staroga „Da smo pripravni drugima dati koliko i za sebe zaderžati“. Demokracija je sustav koji ne čeka da mu se nešto dade, on ti otima odmah a ti moraš biti pripravan što više za sebe zaderžati.
Ovakva situacija u državi zahtijeva zbijanje redova, zanemarivanje razlika među nama, jer je daleko važnije i vrjednije ono što nas veže, a to je naša jedinstvena pravaška ideja, to je naš narod i naša hrvatska država. Jedino pravaštvo može ponuditi rješenja i jedino ono ima snagu usprotiviti se novim gospodarima Hrvatske, a to su strane kompanije i strani kapital kojemu je ona izručena i podložena.
Ali moram naglasiti, da smo mi razumni i svjesni toga da i u takvoj našoj politici postoji granica, mi znamo i gdje je ta granica, ona je ondje gdje se počinju preklapati naši interesi sa njihovima a koji su vezani za ovo područje. Ali ta granica je ipak jako daleko od ove koju na jedvite jade doseže ova pripuznička i izdajnička vlast.
Upravo od toga njihova dosega koji je na graničnoj crti da se uopće možemo smatrati državom, i do krajnje granice koju je moguće dosegnuti, smješten je ogroman prazan politički prostor koji može i mora zauzeti pravaška ideja.
A takva politika se zove politika s kičmom, politika bezkompromisne borbe za svoje, ali i politika koja poštuje tuđe. Mi ne želimo biti politika koja kupuje lažno poštovanje prodajama i izdajama svoga. Stoga mi ne želimo i ne možemo koalirati ili podržati nikoga tko nije na tomu tragu, jer to nije pitanje političke pragmatike, to je onda davanje legitimiteta izdaji i prodaji Hrvatske.
Naše obadvije stranke imaju zajednički cilj, a on je jaka nacionalna hrvatska država, država koja će biti gospodar svojih ključnih gospodarskih grana, monopolnih sustava i prirodnih bogatstava, koja će jamčiti stvarnu demografsku obnovu, koja će imati teritorijalni i monetarni suverenitet, svoju jaku vojsku i koja ne će bezglavo srljati u EU, i koja će reći stop suđenjima i progonima naših bojovnika.
Sve možebitne razlike među nama su minorne i nebitne, i s tim pobudama HČSP je spremna na zajedništvo s nama bratskom HSP, i spremni smo vam čvrsto pružiti ruku, također Vam želimo da danas izaberete vodstvo koji će biti čvrsto na tragu pravaških načela koja ne zastarijevaju i koja su uvijek aktualna.
Bog i Hrvati! Za Dom Spremni! Josip Miljak, HČSP
