Mile Budak / 30. kolovoza 1889. – 07. lipnja 1945.
Piše: Ivan Škrlec, 31. kolovoza 2010.
Jedan od najzapostavljenijih, no ujedno i najplodnijih hrvatskih pisaca doktorirao je pravne znanosti 1920. godine, te se ubrzo zapošljava kao odvjetnički pripravnik. Iste godine počinje i politički djelovati u Hrvatskoj Stranci Prava, postaje članom zagrebačkog gradskog zastupstva, te urednik brojnih pravaški orijentiranih glasila. 1932. godine na njega je izvršen atentat od strane tadašnjih vlasti, nakon čega je emigrirao u Italiju. 1938. godine vraća se u Zagreb, gdje uskoro završava u zatvoru od strane banovinske vlasti. U Vladi Nezavisne Države Hrvatske bio je ministar bogoštovlja i nastave, ministar vanjskih poslova i veleposlanik u Berlinu. Nakon rata partizanski komunistički vojni sud osudio ga je na smrt, te je zajedno s ostalim članovima hrvatske vlade likvidiran u Maksimirskoj šumi i sahranjen u nepoznatoj zajedničkoj grobnici.
U književnosti se javlja početkom 30-ih godina 20. stoljeća djelima koja se temelje na hrvatskoj tradiciji i kulturi, te ubrzo postaje jedan od najplodnijih prozaika. Iz njegova plodnog književnog stvaralaštva valja istaknuti autobiografska djela ”San o sreći” i ”Na vulkanima”, u kojima prikazuje društvene i političke prilike u tadašnjoj Jugoslaviji, zatim kritički ciklus malograđanske svijesti obilježen djelima ”Raspeće”, ”Na ponorima”, ”Direktor Križanić” i ”Rascvjetana trešnja”, te zacijelo najpoznatiji i najzreliji roman ”Ognjište”, koji je napisao za samo četrdeset dana, u kojem opisuje ličko selo i ljude kao zatvorenu i izoliranu cjelinu u procesu raspadanja i osiromašenja s paralelnom usporedbom lijepe glavne junakinje Anere i sudbine tadašnje Hrvatske u raljama velikosrpskog imperijalizma.
Književna vrijednost dr. Mile Budaka neosporno je izvanredna. Često uspoređivan s velikim imenima svjetske proze, Budak je doživio progonstvo iz hrvatske književnosti nakon II. svjetskog rata zbog svoje uloge u vlasti NDH. Konačnim padom komunizma i Jugoslavije javlja se kratak interes za njegova djela, no isti brzo iščezava kod suvremene publike, koja ima više sluha za plitka, isprazna i doslovce zaglupljujuća djela autora upitna morala od dubokih djela koja veličaju nacionalne mitove.
Budak kao političar priča je koja nikada nije ispričana istinito i u cijelosti. Povod svim raspravama oko njega je njegova uloga u doba NDH, iako rijetko koji kritičar uzima u obzir neoborive činjenice kako je Budak bio žrtva prvo srpskog rojalističkog, a zatim srpskog komunističkoga terora. Naime, dr. Mile Budak bio je jedan od začetnika ustaškog pokreta, a u doba NDH ministar i Doglavnik (iako njegovo sudjelovanje u vlasti NDH nije bilo od presudnog značaja jer je njegova vlast u praksi samo formalna već od samog početka rata). Protivnici Budakove rehabilitacije zamjeraju mu potpisivanje rasnih zakona, a da pri tome zanemaruju kako je sama ideja o počasnom arijevstvu, kojom je spašen velik broj Židova, djelom i njegova ideja, te da su isti ti zakoni nametnuti od strane Njemačke uz vrlo jako Budakovo protivljenje. Dalje se navode njegove navodne radikalne izjave o tome kako ”Jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu pokrstiti, a jednu iseliti”, iako je sve rečeno, u načelu, točno. Naime, osnivanjem Hrvatske pravoslavne Crkve nestala je potreba za pokrštavanjem, jer je velik broj tzv. Srba istu odmah prihvatio. Trećina za iseljenje su oni koji ne žele poštivati zakone i propise tadašnje NDH, dok trećina koju ”treba pobiti” predstavlja one koji su oružjem ustali protiv vlastite države (partizane komuniste i četnike rojaliste). Pripisuje mu se i izjava ”Srbe na vrbe”, iako ista potječe od slovenskih domobrana iz razdoblja I. svjetskog rata. Zaboravlja se i kako je zaštitio veliki broj nepoćudnih ljudi (npr. Krležu) po ustaški režim, dok ovaj nije za njega niti prstom maknuo kod Tita nakon rata i sl.
Isti kritičari gotovo nikada ne spominju surov i brutalan način na koji su partizani komunisti ubili njegovu kćer Grozdu. Mlade partizanke su joj stolarskom pilom pilile dio po dio udova, a kao vrhunac antifašizma isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce koje su nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije dr. Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istakao kako su te slike pokazali njenom ocu!
Pogledaju li se svi navedeni argumenti lako je vidljivo kako gotovo svi protivnici dr. Mile Budaka napade obavljaju sa slabim, gotovo nikakvim, argumentima, no to niti ne čudi ako se vidimo da nam i danas, u Hrvatkoj, vladaju isti ljudi kao i u Jugoslaviji, samo uz veliki zaokret od komunista do socijalista / demokrata. Vjerojatno je najbliži istini Ivo Petrinović, povjesničar koji je proučavao Budakov politički rad. On je pojasnio kako bi, nakon poraza NDH, u demokratskim okolnostima Budak vjerojatno bio osuđen na nekoliko godina zatvora, no ni u kom slučaju na smrt. No, kako je i danas vladajuće mišljenje ono koje umanjuje zločine komunista i liberalnih imperijalista, a potencira zločine desničara, Budak će zasigurno i dalje biti karakteriziran kao ratni zločinac daleko veći od Tita.
”O tempora, o mores”
Ivan Škrlec, dipl. inž. el.
