Maršal mora s trga, prosvjed 6. lipnja 2009.
| Maja Runje Poštovane gospođe, poštovana gospodo, dragi prijatelji, najsrdačnije Vas pozdravljam u ime članova građanske inicijative Krug za trg te Vam zahvaljujem da ste došli. Okupili smo se danas ovdje zato jer je Gradska skupština odbila zahtjev koji smo s ovog mjesta uputili s našeg prošlog prosvjeda, u prosincu prošle godine. Ovo okupljanje vezujemo uz treću obljetnicu donošenja Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. Ta Deklaracija između ostalog, izražava jasnu namjeru – citiram – da će Hrvatska država, u mjeri u kojoj to još nije učinila, ponovo procijeniti povijest komunizma te se bez ikakvih nejasnoća distancirati od zločina koji su počinjeni u njegovo ime. Oslanjamo se i na Rezolucije Vijeća Europe o osudi totalitarnih komunističkih režima te i na najnoviju Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarimu. Ja sam Maja Runje, članica Koordinacijskog odbora. Do mene je gospođa Zdravka Bušić Zdravka Bušić Tito i njegovi jugoslavenski komunistički pomagači donijeli su gorku smrt desetinama i desetinama tisuća ljudi, osobito mladih ljudi! Duboko su ranili mnoge obitelji, u svim našim krajevima! Ranili su dušu hrvatskog naroda! Mi smo danas ovamo donijeli pravi lik Tita! Tito ima krvave ruke! A njegova odličja nose imena jama u koje je bacao ljude! Tezno, Huda jama, Jama Golubinka, Macelj, Crngrob, Kočevski rog … To je Tito! To je pravi Tito! Oni koji vole Titov trg, slave zločin! Mi Tita odbacujemo! Želimo da se njegovo ime ukoni. S ovog trga i sa svih javnih prostora u Hrvatskoj! Poslušajmo sada nekoliko riječi kojima će nam se obratiti Ante Beljo. Ante Beljo Sada će nam se obratiti gospodin Branimir Petener, član Koordinacijskog odbora Kruga za trg. Branimir Petener Tisuće nevinih ljudi robijalo je u Lepoglavi, Staroj Gradiški, Zenici i drugim zatvorima. Trpjeli su u ćelijama i samicama, u hladnim i prljavim zatvorskim sobama – iscrpljeni najtežim radom na cestama, moćvarama ili u opasnim zapuštenim radionicama. Samo je u Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske evidentirano oko 40 tisuća političkih presuda. – 3 600 presuda odnosi se na žene. U Bosni i Hercegovini na višegodišnje kazne osuđeno je 27 000 ljudi. Poznato je da je najmanje tisuću ljudi u zatvorima ubijeno ili je umrlo od posljedica teških uvjeta ili mučenja. No, jugoslavenski komunisti ubijali su i izvan zatvora. Političkih je ubostava bilo puno, u svim krajevima. Samo je u Njemačkoj ubijeno 67 Hrvata. Poslušajmo nekoliko riječi koje će nam uputiti gospodin Tomislav Stockinger, također član Koordinacijskog odbora Kruga za trg. Tomislav Stockinger Poštovani prijatelji! Premda bih danas, s ovoga mjesta doista mnogo toga mogao izgovoriti o lažima i nepravdi koje zlosretno jugokomunističko naslijeđe, kojeg je ova država prepuna, na svakom koraku i svakom polju nameće hrvatskom narodu, a za što su jedan od najbjelodanijih dokaza i ove četiri sramotne ploče na najljepšem hrvatskom trgu, izgovoriti ću ipak samo jednu rečenicu: Bez obzira na sveprisutno jugokomunističko naslijeđe, a u čiju će razgradnju, nadamo se, i ova naša građanska inicijativa utkati svoj mali dio, smatramo da je hrvatskom narodu još uvijek ostalo dovoljno snage, ponosa i dostojanstva da se izbori za uklanjanje imena masovnog komunističkog zločinca Tita s ovog najljepšeg zagrebačkog trga! Cika Mikolčić – Koordinacije Hrvatske Demokratske Zajednice za Australiju i Novi Zeland te od njenih Također Vam želim priopćiti tri obavijesti: 1. Udruge i društava Gračana danas ovdje prikupljaju potpise za peticiju kojom od Grada traže da se u Planu uređenja za područje Gračani-Dolje predvidi izgradnja Mjesta okupljanja i spomena na žrtve koje su partizani ubijali u podsljemenskom području. 2. Hrvatski obredni zdrug Jazovka poziva na Spomen-pohod na jamu Jazovku, u ponedjeljak, 22. lipnja – u znak vječne počasti bleiburškim mučenicima, ali i onima koji i danas trpe za domovinu, u Haagu i drugim zatvorima. Dužnosnici Zdruga uručit će Vam pozivnice na kojima je program Spomen-pohoda. 3. Sveta misa zadušnica za žrtve Bleiburga i križnih putova slavit će se u crkvi Sveta mati slobode sutra, u nedjelju, u 19 sati. Sutra se takodjer održava komemoracija za žrtve Maceljskih šuma, u Macelju, s početkom u 16 sati. Poslušajmo sada pjesmu Do nebesa nek’ se ori, koju je napisao dominikanac Pater Petar Perica, kojega su partizani ubili na otočiću Daksi kada su 1944. ušli u dubrovnik. Pjevaju pjevači Udruge hrvatska bašćina. Zapjevajmo skupa s njima! Sada će nam se obratiti gospodin Josip Miljak, član Koordinacijskog odbora Kruga za trg. Josip Miljak Odluke o masovnim likvidacijama te kasnijim progonima i ubojstvima donosio je osobno Josip Broz Tito. Njegove su ruke krvave. Ali kakve su ruke današnjih političara koji o svemu tome šute ili su njegovoj vladavini i komunističkom naslijeđu potajice naklonijeni. Možemo samo zaključiti da su mnogi Titovi nasljednici ili simpatizeri zauzeli važna mjesta u hrvatskom političkom sustavu i javnom životu. Ali to je neodrživo i mi se s tim nikada ne ćemo pomiriti. Tražimo i zakon o lustraciji i dekomunizaciji Hrvatske. Sada ćemo – molimo Vas: u potpunoj tišini – susresti dvadeset i jednu mladu osobu, mladiće i djevojke, koje je Tito poslao u smrt. Oni danas ovdje simbolično predstavljaju duge, preduge povorke hrvatskih ljudi. Radi njih, radi nas, radi hrvatske demokracije nikada se ne ćemo prestati opirati tome da se slave krvnici, koji su ove mlade ljude zakopali u rovove i pobacali u ponore ili ih žive zazidalvali u rudarska okna … pa se sada moramo pitati: U KOJOJ SU JAMI OVI MLADI LJUDI? Jasenka Okroša Herceg Ovo je Milka Antekolović iz Varaždina. Obitelj je živjela u obiteljskoj kući u ulici Široka ledina 6. Otac Stjepan vodio je posao drvenom i pletenom robom, koji mu je dobro išao. – 18. 7. 1945. u kuću su oko ponoći upali pripadnici OZNE i „na razgovor“ odveli oca Stjepana i dvadesetgodišnju Milku. Prijavili su ih susjedi iz obližnje ulice s „obrazloženjem“ Zašto oni toliko imaju, a mi nemamo ništa. — Jugoslavenski su komunisti tih dana u Varaždinu u noćnim satima masovno kamionima odvozili ljude u šumarke uz Dravu i tamo ih ubijali. Jedne noći krajem srpnja Milka je s kamiona vikala: „Ja sam Milka! Recite mojoj mami …!“ —— Nekoliko dana kasnije ubili su i oca Stjepana. Matej Stojić Ovo je Ilija Mikić iz sela Vidovice kraj Orašja. Bio je seljak. U 18. je godini oženio svoju dječačku ljubav Jelu Župarić, djevojku iz susjedstva. 1942. im se rodila Marija, a 1944. Sofija, koju Ilija nika nije vidio jer prije povlačenja nije nije iz vojske uspio doći kući. Ženi je pisao: Curicama sam kupio svile za haljinice. – U svibnju je u logoru u Mariboru bio s dvojicom Vidovljana. Jedan se od njih uspio vratiti kući i reći Jeli gdje je Iliju zadnji put vidio. Jela je cijeli život nosila crninu i čekala svoga muža. U Bosanskoj Posavini skoro je svaka hrvatska kuća čekala nekoga svoga. Bosanska Posavina izgubila je deset tisuća mladića i muževa. Tomislav Turibak Ovo je Marijan Dumančić iz sela Opanci kraj kraj Imotskog. Sin je majke Tomice i oca Bože. Bleiburgu je bio skupa s bratom Ivanom. Kada su braća vidjela što se dogadja, Marijan je rekao: Moramo se razdvojiti. Možda barem jedan od nas ostane živ. I doista, Ivan je preživio i vratio se kući, a Marijana su ubili. – Marijanova majka nije mogla prežaliti sina. Razmišljala je na koji je način umro, na koji je način umirao. I gdje mu je grob. I tako je od žalosti ubrzo i sama umrla. – I otac je uvijek tugovao. Brat Ivan i sestre, Slava-Mara i Ana-Dosa, nose ga u srcu cijeli život. Imotski je kraj podnio strahovitu žrtvu. U Imotskom je žrtvoslovu Gordane Turić popisano 3 670 ratnih i poratnih žrtava. Najveći broj ovih ljudi ubijeni su nakon rata, na Bleiburgu i Križnim putovima. U svim su selima Imotskog kraja obitelji čekale, raspitivale se, tugovale, nadale se da će im sinovi ipak jednog dana odnekud stići kući. Ivan Markanović Ovo je Ivan Kos iz Zagreba. – 6. svibnja 1945. došao je kući u Zagreb kako bi ženi rekao da sa sudrugovima, vojnicima, kreće na povlačenje prema Sloveniji. Supruga je u to vrijeme bila s malemim, osmomjesečnim sinčićem kod svoje obitelji na Borongaju. Nisu se susreli, ni oprostili. – U Zagrebu je mlada obitelj čekala, nadala se, tugovala – no do njih nikada nije stigao glas o tome na koji je način i gdje Ivan morao umrijeti Ovo je fra Tomislav Gelić iz Viteza kraj Travnika. Bio je redovnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene, sa sjedištem u Sarajevu. Odveden je iz župnog stana u Bugojnu, skupa s fra Stankom Karinom, odmah nakon što su partizani 9. rujna 1944. ušli u Bugojno. Na jednoj njivi, uz cestu prema Kupresu, obojici su pucali u zatiljak. Fra Tomislav je odmah umro, a fra Stanko je čudom preživio i sljedećeg se dana dovukao do svojih.. Ubojice, među kojima je glavni bio neki Marko Protić, kasnije kapetan jugoslavenske armije, u svojoj je biografiji navodio da ima jednu malu partijsku kaznu, da ga je partija kaznila opomenom jer likvidaciju u Bugojnu nije organizovao kako treba. Jugoslavenski Titovi partizani ubili su 73 redovnika Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Crkva u Hrvata ima 663 mučenika – četiri biskupa, 506 svećenika, 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca i 31 časnu sestru. – 109 svećenika partizani su ubili na masovnim stratištima, a 338 zvjerski su mučili. Neke su žive spaljivali, neke masakrirali ih ili utapali, druge su prebijali na smrt, šibali, viješali, žive zakapali u zemlju ili tjerali ih da sami sebi kopaju grobove. Ljubomir Ljubičić Ovo je Nikola Ćulum iz mjesta Hrtkovci u Istočnom Srijemu. Kao sedmogodišnjak je ostao bez oca. Obitelj je otada bila veoma siromašna. Nikola je zato već od 16. godine služio kod jedne njemačke obitelji u Rumi. Oni bi mu nakon cijelodnevnog rada davali hranu i za majku, brata i sestru Mobiliziran je 1943, skupa s još dva svoja bratića. Ni jedan se od njih nije vratio kući. A sva su trojica imali oko 20 godina! – Kada su partizani ušli u Hrtkovce 1945. gonine ubili su 290 Hrvata, mladića i muškaraca. Gordana Galešić Ovo je Marija Mikec iz Lovrečan Brega kraj Varaždina. Marija Mikec je bila kći Stjepana i Eve. Živjeli su u Lovrečan Bregu. 1947. godine na nepoznatom su je mjestu ubili pripadnici UDB-e. Radila je u jednom dječjem domu, a netko ju je za nešto prokazao. U trenutku kada su je ubili imala je 22 godine. Vera Vukelić Ovo je Dragutin Vučić iz Ogulinskog Hreljina. Rođen je u uglednoj seljačkoj kući Franje Vučića, u Ogulinskom Hreljinu, na obroncima Kleka, uz samu rijeku Dobru. Djed i stric radili su u Americi i Vučići su imali veliko i napredno imanje. U svom su kraju bili poštivani i zauzeti haesesovski prvaci. Sina jedinca roditelji su poslali u zanat za knjigovežu, u Zagreb. Svi drugi radili su na zemlji. — U svibnju 1945. Dragutin se povlačio s Hrvatskom vojskom. Imao je 23 godine. Obitelj je u Hreljinu dugo uzalud čekala Dragutinov povratak. I druge su obitelji čekale. Iz 50 hreljinskih kuća ubijen je 31 čovjek. Obitelj Vučić nastojala je, iz suosjećanja s patnjama drugih ljudi, pomagati mladiće koji su preživjeli Bleiburg i tada se skrivali u obližnjim šumama. Nosili su im hranu. Netko ih je prijavio. Uhićen je otac Franjo, a onda i Dragutinove sestre Zora, Fanika i Tonka. Tonka je bila navršila tek 17 godina. Svi su osuđeni na dugogodišnje kazne. U zatvorima su dugo i strahovito patili. Imovina im je opljačkana i razgrabljena. Jerko Mitar Ovo je Maksimilijan Tente iz Splita. Imao je 20 godina kada su ga ubili jugoslavenski partizani. Posljednji put ga je netko vidio živog u logoru u Šentvidu, gdje je u tom trenutku bilo više tisuća zarobljenika. Da je Smiljko bio živ u Šentvidu – jedino je što je svjedok mogao javiti Smiljkovim roditeljima, sestrama i bratu. Kako i gdje je Smiljko ubijen, nisu nikada saznali. Frano Čirko Ovo je Frane Tente iz Splita. On je brat Maksimilijana Tente. Imao je 20 godina kada je u studenom 1948. umro je u zatvoru u Lepoglavi. Umro je od upale pluća. U strašnoj zimskoj hladnoći stražari su ga bacili u sleđenu tamnicu bez prozora, s okovima na nogama. Na sebi je smio imati samo hlaće, a sve ostalo je morao svući. – Frane je bio đak Splitske klasične gimnazije. U svibnju 1947. bio je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine s prisilnim radom jer je pokušao organizirati jedan sastanak te je podijelio nekoliko letaka. Kroz lepoglavski zatvor prošlo više od 12 tisuća političkih zatvorenika. Ti su ljudi iskusili najokrutnija mučenja, batine, glad, žeđ, iscrpljivanja. Logorom je od 1945. do 1953. upravljao major KNOJ-a Josip Špiranec, rođen 1917. u Bedekovčini. Njegovi su postupci i postupci njegovih pomagača – isticali su se Mario Senjanović iz Splita, Vinko Sitar iz Varaždina, Mirko Martinac iz Vrbovskog i Branko Kuduz iz Gline – bili zvjerski. Slijepo su izvršavali dogovore s nadređenima, vjerojatno s Josipom Manolićem. Špiranec je osobno izradio nacrt za izradu tri vrste okova: – od 12 kg, od 20 kg te od 50 kg. Na gole i bose noge zatvorenika stražari bi nabijati te željezne okove i bacali ih u samice. Zatvorenike su gušili, vješali ih, ubijati teškim predmetima. Špiranec bi dao lancima vezati čovjeka, tako da mu noge ne dotiču tlo, pa bi ga osobno do iznemoglosti udarao.- Dr. Augustin Franić iz Dubrovnika, koji je i sam kao mladić trpio u tom zatvoru, izdao je prije nekoliko godina dokumentaciju „KPD Lepoglava“. U knjizi je poimence naveo 205 osoba koje su stražari u Lepoglavi ubili. Također poimence i daljnje 223 osobe koje su umrle u kaznionici, od bolesti i rana. U takvom je paklu završio život jedva stasalog mladića Frane Tente. Đurđica Bastjančić Ovo je Juraj Ugarković iz Gospića. U prvim poslijeratnim godinama bio je zatvoren u kaznionici u Lepoglavi, gdje je bio izvrgnut jezivom mučenju. U travnju 1946. , u njegovoj 26. godini, su ga i ubili. Njegova zaručnica Višnja Sever pokušala mu je pomoći da se spasi iz zatvora i pobjegne. Radi toga je uhićena i osuđena na dugogodišnju robiju. Također i njezini roditelji. U zatvoru su podnijeli strašne patnje. Višnja je Jurju posvetila ovu pjesmu: Na obzoru naših vidika / gase se sjećanja stara. / Za slikom nestaje slika / pepeo samo se stvara. / Zapretene pod njim / tinjaju žere / zaostala srca vjerna i čista. / Iz knjige života / listove dere Vrijeme / samo je ljubav / ostala ista. Vesna Bušić Bihar Ovo je obitelj Ante Perekovića iz Gornjih Bogićevaca kraj Okučana. Obitelj je imala veliku kuću, 70 jutara zemlje, pune štale blaga, uvijek dobre konje i volove, svaki dan desetak radnika na svojoj zemlji. – U svibnju 1945. Ante Pereković priključio se tužnoj povorci slavonskih seljaka, koji su u svojim seljačkim kolima vozili obitelji prema Zagrebu, a onda dalje prema Sloveniji. U kolima s Antom Perekovićem bila je supruga Mara, njegov stari otac te dvije najmlađe kćeri, djevojčice Mira i Đurđica. – Starija djeca su na taj tužni put krenula zasebno. Ante Pereković je ubijen na povratku. Imao je ruke svezane žicom, a žica je bila provučena kroz živo meso zapešća. Njegov je otac tada već bio stradao, kod Celja. – Sin Niko, koji je imao 20 godina, ubijen je na Kočevskom Rogu. Sin Milan, koji je tada imao 22 godine, ubijen je u povlačenju, negdje kod Novske. Kći Kaja preživjela je strašnu dugogodišnju robiju u jugoslavenskim zatvorima. Martina Zidarić Ovo je Ankica Kuretić iz Pazina u Istri. Obitelj se neposredno pred rat doselila u Varaždin. U Varaždinu je išla u gimnaziju. U to je vrijeme upoznala Niku Perekovića, koji je u Varaždinu bio vojnik. S Nikom je krenula na povlačenje prema Sloveniji i Austriji. Postoji svjedok – čovjek koji je preživio ubijanje na Kočevskom rogu – koji je vidio da se Ankica u Šentvidu kraj Ljubljane jednostavno nije dala odvojiti od Nike. Pustili su je da ostane s njim. S njim je stigla i na Kočevski Rog. – Pa su i nju ubili. Raguž Ovo je Grgo Raguž – Papić iz Donje Bitunje u istočnoj Hercegovini. Sin jre Lazara i Zorice rođene Marić. Prvih godina rata bio je u Hrvatskoj zaštiti, koja je seljake istočnohercegovačkih sela spašavala od četnika. 1942. nosio je svoju nepokretnu baku Ružu u Stolac, u velikom zbijegu hrvatskog puka. — S Bleiburškog polja ga se sjeća sumještanin kojemu je Grgo rekao da ni u kom slučaju ne želi odložiti oružje. Nitko ne zna kojom je smrću umro. A 1945. je imao 21. godinu! Ako otvorite Humski zbornik, knjigu o Stradanjima Hrvata tijekom rata i poraća u istočnoj Hercegovini, naići ćete na stotine ljudi samo iz obitelji koje nose prezime Raguž … A gdje su obitelji Andrun, Bender, Beno, Bošković, Butigan, Goluža, Krešić, Marić, Kuzman, Matić, Njavro, Papac, Mustapić, Perić, Prce, Puljić, Previšić, Raič, Šutalo,Vuletić! I mnoge druge! Jelena Mališa Ovo je Dragutin Kumpf iz Vukovara. Ubili su ga jugoslavenski partizani, negdje u Sloveniji, u njegovoj 22. godini. Na Bleiburgu je zajedno s njim bio njegov otac Mijo i osamnaestogodišnja sestra Slavica. Oca Miju su također ubili, a Slavica je pukom igrom slučaja u Mariboru izbjegla strijeljanje. U Vukovar se vratila 8. lipnja 1948. – bosa, omršavljela, kose sive od sunca i prašine, u prljavoj suknji napravljenoj od pidžame. Plakala je za ocem, bratom i zaručnikom. A plakao je i cijeli Vukovar: Partizani su u vukovarskoj Bartolomejskoj noći, nakon što su 12. travnja 1945. ušli u grad, odveli i ubili 119 Hrvata. U kotaru Vukovar ubijeno je ukupno oko 700 Hrvata. U Iloku 172, u Šarengradu 49, u Babskoj 117, a u Mitrovici više od tisuću. Ovo je Dragutin sa svojom sestrom Slavicom, tri godine prije rata. Milena Ivanković Ovo je Ivica Kovačević iz Osijeka. U učiteljskoj školi u Osijeku Ivica je bio predsjednik Križarskog društva. Bio zaručen s Verom. Planirali su da će se, kada završi rat, vjenčati i biti učitelji u najzabitijem selu te tamo pomagati ljudima. – 6. svibnja 1945. Ivica se oprostio s Verom na uglu Džamije i Zvonimirove i s prijateljima krenuo na povlačenje. Nekoliko godina kasnije jedna je djevojka Veri rekla da je Ivicu vidjela u u logoru u Šent Vidu, u predgrađu Ljubljane, a da ga je od tamo sljedećeg jutra nestalo. Partizani su Ivicu ubili u njegovoj 21.godini. S njim su ubili i trinaest njegovih prijatelja, mladih križara, maturanata njegove Učiteljske škole u Osijeku. – Ubili su i Ivičinog brata Mirka … Na ovoj je slici Ivica s kolegicama i kolegama iz Učiteljske škole, u osiječkom Gradskom vrtu, 13. svibnja 1941. Slave završetak školske godine! Na slici su četiri mladića. Jedan je poginuo u vlaku od podmetnute partizanske bombe, a Ivica i mladić do njega završili su na mjestima koje zovemo Bleiburg. Mladić koji stoji potpuno desno je preživio, no njegov mlađi brat i otac se nisu vratili. Zdravka Bušić Ovo je Ivica Bićanić iz Gospića. Bio je odličan učenik Gimnazije u Gospiću. Maturirao je 1943. U svibnju 1945. bio je vojnik na službi u Zagrebu, no nije se povlačio. Nije za to vidio razloga. Dobričina po svojoj prirodi, od djetinjstva katolički vjerski odgojen, vjerovao je da su i drugi ljudi kao i on. Partizanski komandant Zagreba Većeslav Veco Holjevac objavio je 20. 5. 1945. službeni oglas kojim je pozivao određena godišta da se prijave novoj vlasti radi nastavka služenja vojnog roka. Ivica se odmah prijavio. I nikada se više nije vratio svojoj kući. A imao je 20 godina. U Gospiću i njegovoj okolici stradalo je tri i pol tisuće Hrvata. S komadića Ivičine Kaniške ulice, sa svega 300 metara, između Križa i bolnice, na kojoj je onda u 23 kuće živjelo tridesetak obitelji, u drugoj polovici 1945. kada je već bio mir, nestale su 33 osobe. Ovo je Ivičina maturalna slika. Od jedanaest učenika koji stoje u gornjem redu, devetorica su ubijena. U donjem redu sjede nastavnici i vjeroučitelji. Prvi s lijeva je vlč. Vladimir Kargačin, treći je vlč. Dragutin Kukalj, gospićki župnik, osmi je prof. Gljeb Krilov, a deveti je prof. Ivan Javor. Svi su ubijeni nakon što su partizani 4. travnja 1945. ušli u Gospić. Goran Bušić Ovo je obitelj Ivke i Franje Šarića iz Gospića. Imali su četiri sina i dvije kćeri. S Bleiburga se nisu vratila dva sina: Vladimir i Mihovil. Vladimir je bio završio zanat u Požegi, imao je 28 godina. Mihovil je u Zagrebu studirao ekonomiju, imao je 24. godine. O Vladimirovim zadnjim časovima obitelj nikada nije ništa čula. O Mihovilu je došao glas da je u koloni zarobljenika došao do Požarevca u Srbiji. Tamo mu se gubi svaki trag. Karmela Čuljak Ovo je Tomica Penavić iz Mokroga, kraj Širokog Brijega. Rodio se u siromašnoj seljačkoj obitelji. Bio je najbolji učenik Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. 1938., prigodom svoje maturalne svečanosti za nagradu je sjedio s profesorskim zborom, dok su ostali maturanti stajali. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisao je pjesme. Objavio je zbirku pjesama „Na stazama života“. – Tomica Penavić ubijen je u svojoj 24. godini negdje na Križnom putu. Za grob mu se ne zna. – Na Križnom putu ubijen je i njegov brat Mate. Matej Batinović Ovo je Ivo Mašina iz Preka na otoku Ugljanu. Ivo je sin Ive i Marije Mašina. Njegova su braća i sestre: Melkior, Vera, Zdenka, Davor, Marija, Veljko, Desa i Kruno. – Kao student Ivo je više puta uhićivan i zlostavljan, za ništa, radi razgovora i razmišljanja. Ivo je bio utjelovljenje blagosti, no veoma živa duha. Bio je ozbiljni vjernik. – 1954. osuđen je na 1 godinu i 6 mjeseci zatvora, skupa s ocem Rudijem Jerakom, te desetak studenata, uglavnom Prečana. Kazna mu je kasnije povišena na 15 godina zatvora. U zatvoru, u Staroj Gradiški, neprestalno su ga mučili. Svjedoci kažu da je jedva hodao, da je imao 40 kila. A onda su ga jednog dana, 1961., i ubili. U Staroj Gradiški su stražari – sigurno prema naređenjima upravitelja zatvora i UDB-e – ubili 160 zatvorenika. 180 zatvorenika je umrlo u zatvoru – najveći broj njih od posljedica zlostavljanja. Ovo je Ivo Mašina sa svojom braćom i sestrama, dvije godine prije rata. Srećko Ilić Ovo je obitelj Franje Šredla, iz Pisarovinske Jamnice kraj Zagreba. Franjo je imao suprugu Dragicu i malenu kćerku Mariju Đurđu. Na fotografiji je i Dragičina majka – dok su još bili sretna obitelj. Uskoro će Franjo morati krenuti na dugi i strašni put. Supruga i kćer nikada nisu saznali gdje je bio kraj toga puta i kakav je bio kraj. Franjo se nikada nije vratio svojoj ženi i djetetu u Pisarovinu. Željko Tomašević Ja sam Željko Tomašević, član Koordinacijskog odbora Kruga za trg. Poštovani, GI „Krug za Trg“ uputila je već dva zahtjeva gradskoj upravi zahtijevajući promjenu sadašnjeg naziva ovog Trga! Oba su odbijena, a obrazloženje da je za promjenu naziva Trga nužno političko suglasje svih stranaka apsurdna je nevjerodostojna izlika. Vladajuća većina je već pri nedavnom glasovanju o ulici I.L. Ribara pogazila takvo načelo! Mi s ovog skupa prozivamo sva državna tijela Republike Hrvatske zbog nepoštovanja hrvatskih i međunarodnih dokumenata koji su osudili komunizam kao zločinački bez iznimke, i zahtijevamo da primjereno civiliziranom društvu, neodložno započnu djelatno poštovati svetost znanih grobišta, iz naziva svih javnih prostora u hrvatskoj državi uklone imena komunističkih zločinaca i simbole zločinačkog komunizma, a od gradske uprave da neodložno promjeni civilizacijski sramotan naziv ovog trga i time vrati dostojanstvo hrvatskom narodu i građanima Zagreba, dostojanstvo primjereno njegovoj uljudbi i baštini! Gradonačelniku odgovaramo, da mu naziv ovog trga hrvatske kulture i znanosti ne mijenja „ulica“, nego živuće vrijednosti hrvatske, europske i svjetske uljuđene civilizacije, a sadašnji je naziv Trgu dala nedemokratska, uglavnom nepismena i sasvim zločinačka „ulica“! Zdravka Bušić Ljude s ovog Žalobnog zida ponijet ćemo u svojim srcima. Žalimo radi patnji kojima su u mladosti bili izloženi. Žalimo radi njihove nasilne i prerane smrti. Žalimo radi patnji njihovih obitelji. Prije negoli krenemo u Žalobnu povorku, zapjevajmo skupa sa zborom Maja Runje Molimo vas da sada krenemo u žalobnu povorku oko Hrvatskog narodnog kazališta, u spomen na ljude koje je Tito poslao u smrt. Molimo Vas da u četveroredu krenete u smjeru zapada. Skinu ćemo kape dok prolazimo uz Žalobni zid. Uz Zid ćemo položiti svoju ružu. dragim ljudima na Zidu uputimo jasnu i toplu misao suosjećanja. Krenimo sada. |
