Ljevičarski ekstremizam izaziva nove sukobe
Piše: Josip Miljak, 19. kolovoza 2010.
Ultra ljevičarski intelektualac Dražen Lalić u Slobodnoj Dalmaciji od 9. kolovoza na cijeloj stranici traži kažnjavanje ustaša iz Čavoglava, tj. nekolicine onih koji su imali ustaške kape na glavi, na proslavi briljantne hrvatske pobjede, Oluje. Svom silinom svoga izopačenog intelekta, on se obrušio na tu mladež, i tek uzgred dotiče nesmotrenu izjavu Ive Josipovića u Srbu, o „prekrasnim“ partizanskim kapama koje nose poruku mira i slobode, te ju blago apostrofira kao mogući uzrok nošenju ustaških kapa. Nije potrebno naglašavati što su te kape sa zloglasnom crvenom zvijezdom donijele nama Hrvatima, ali Laliću i njegovoj sviti te kape su donijele mnogo toga dobroga, ako se krvarina može nazvati dobrim, a sve to što su oni dobili i što i dalje žele grčevito zadržati, oteto je nama Hrvatima. Oluja nam je vratila po njihovoj petokraki izgubljenu slobodu, materijalna dobra, dostojanstvo, čast, ponos i državu. Tko se još dan danas može dičiti i ponositi tim vremenima na koje nas podsjeća crvena petokraka, i uz to licemjerno nuditi ljubav, toleranciju i svekoliki napredak? U te ponosnike zasigurno spada Lalić, pa je potpuno deplasirano da se on usuđuje dijeliti lekcije i učiti Hrvate kakve kape bi trebali nositi i koji svjetonazor njegovati. To će Laliću ostati sanak nedosanjani, jer uantoč njihovoj mržnji i nesmiljenoj antihrvatskoj propagandi, hrvatska nacija raste, učvršćuje se i polako melje te ostatke jugounitarističke politike, za koju se tako zdušno zalaže socijalistički sociolog. Dokaz za to je i najnoviji istup Josipovića, kada je morao reterirati dragom prijatelju Tadiću na njegovu izjavu o „zločinačkoj“ Oluji. Mržnja Lalićevaca ne može naškoditi Hrvatskoj, ona njih same delegitimira kao lojalne građane države u kojoj žive i ona razotkriva sve njihove frustracije zbog postojanja hrvatske države. Nije im lako gledati proslave Oluje, tu ih potpuno razumijem, jer sam se i sam zbog te proslave načas osjetio ponosnim, a svaka pa i najmanja doza ponosa nas Hrvata do neba uzburka niske jugonostalgičarske strasti kod nezajažljivih hrvatomrzaca. Stoga, već sam jednom to negdje napisao, takvima je daleko teže gledati i ovo malo naše države, nego li je nama teško gledati što je ima tako malo.
Da Lalića uopće na zanimaju kape, dokazuje on sam u svom mrziteljskom, isključivom i jednoumnom članku. Zanimljiva je ta ljevičarska percepcija demokracije. Po njima je u demokraciji dopušteno sve, od famozne slobode govora i javnoga djelovanja do konzumiranja svih mogućih političkih opredjeljenja i svjetonazora, ali svi oni listom imaju samo jedan uvjet, to ne smije biti u suprotnosti s njihovim nepogrješivim mišljenjem, jer ako jest, to se mora sankcionirati i „demokratski“ zabraniti. Zato sociolog slavljenike iz Čavoglava, njih šezdesetak tisuća, naziva agresivcima koji se fizički obračunavaju s neistomišljenicima, širiteljima neofašističkih poruka, ekstremistima s ruba društva, neoustašama, izolacionistima, širiteljima mržnje, ostrašćenim tipovima te na kraju optužuje i crkvu da takvima drži svijeću, a domoljublje označava ka retrogradnu pojavu koja će nas neminovno vratiti u prošlost, i sve to zbog tri kape. Tu je i optužba o nerazumijevanju drugačijeg domoljublja koje njeguje on, ali nije uspio artikulirati o kakvom se to drugačijem domoljublju radi, a znamo i zašto to ne uspijeva objasniti. Njegovo „domoljublje“ je s one strane barikade, a ono mora biti po logici stvari, suprotstavljeno našem istinskom domoljublju, koje je jedno jedino i tu ne postoje varijacije. Lalić pokušava prodati poraženu politiku, podvaljuje nam izlizane komunstičke parole koje nevješto umata u lažni antifašizam i tobožnje pravo na drugačije gledanje stvari. Problemi u njegovoj teoriji i pogledima nastaju kada je u pitanju država i državotvornost, on tu namjerno miješa lončiće, te onu politiku koja je stvorila državu, gura na marginu kao opasnu za samu državu, a politiku koja je uvijek bila protiv svake hrvatske države, pokušava podmetnuti kao jedinu ispravnu, spasiteljsku, naprednu i proeuropsku. To je stara partizanska podvala, kada su oni svoju borbu predstavljali kao borbu protiv režima NDH, a ne kao borbu protiv svake hrvatske države, i hrvatskoga naroda. Iz tih pobuda Lalić veliča i ustanak u Srbu, kao ustanak protiv ustaškog režima iako „ustanici“ 27. srpnja 1941. nisu napali nikakvu vojsku, ni talijansku svoju saveznicu, ni njemačku a niti vojsku NDH jer je tamo nije ni bilo, nego su napali hodočasnike i svećenike te ih masakrirali i nakon toga pobacali u jamu Golubinku na Trubaru – Vaganj.
Za ozdravljenje hrvatskoga društva, nužno je ljevičarima izbiti iz ruku napamet naučene i vješto korištene floskule o njihovoj ljubavi, toleranciji, mirotvorstvu, naprednosti, antifašizmu a što oni monopolistički bez ikakvog sadržaja apriori pripisuju sami sebi. Za njih je domoljublje širenje govora mržnje, nesnošljivost, nazadnost, retrogradnost i ekstremizam, a upravo to ih izdaje i razobličuje. Još je nešto presudnije i daleko važnije od ovoga, a to je stigma zločina koju ta ljevičarska ostrašćena bagra desetljećima vješto gura nama u naručje, iako su oni poubijali 600.000 Hrvata i Hrvatica (John Ivan Prcela – Hrvatski holokaust), a danas postoje i mnogi drugi izvori za te zločine. Da druže Laliću, vi ljevičari ste poubijali moj narod, vaša politička ideja je zločinačka, ona je napunila Jazovke i Hude jame i Vi ste zločinac koji nekažnjeno i dalje truje dušu moga naroda. Ta ideja isključuje hrvatsku državu, i ona stoga mora doći u sukob s državotvornom domoljubnom idejom koju Vi ne razumijete, o tomu se radi a ne o kapama. Mi nećemo stati dok ta stigma zločina ne završi na pravoj adresi i u naručju vas koji glorificirate počinitelje tih strašnih jugokomunističkih i velikosrpskih zločina. Stoga su sve vaše laži uzaludne, prozrene, Vi nudite budućnost kada se upozorava na nekažnjene zločine koje vaši počiniše, a gdje vam je ta budućnost kada svakodnevno trabunjate o ustaškim zločinima, nema je, onda to nije bavljenje prošlošću. Vi nudite budućnost i sreću samima sebi, a mi vam jamčimo da takve budućnosti u Hrvatskoj dočekati nećete. Hrvatska država će opstati i jačati, a njzinim jačanjem vi ćete venuti i nestajati, utopiti se u vlastitoj neizlječivoj mržnji. Ovo što se sada događa s četničkim i partizanskim orgijanjima po Hrvatskoj, jest tipična zlouporaba naše hrvatske dobrote i tolerancije, ali uskoro će se i tu podvući crta. Ovaj članak pišem na Aržanu, gdje su partizani 25. svibnja 1944., na prijevaru razoružali 126 domobrana iz ljubuške bojne, obećavši im da ih ne će poubijati. Odmah po razoružanju povezani su po dvojica žicom i odvedeni u jamu Podi, gdje su ih partizanke maljevima tukle u bacale u jamu, a otac glumice V. Knezović je za prijašnje ubilačke zasluge dobio kao nagradu dvanaestoricu da ih osobno ubije, što je on s zadovoljstvom i nasladom učinio. S vaše strane za Hrvate samo takva „sloboda“ može doći, jednom smo prevareni i na riječ položili oružje, ali više nikada.
U Aržanu, 19. kolovoza 2010. (Objavljeno u Hrvatskom listu 26. kolovoza 2010.)
Josip Miljak
