Kumrovečka priča – veličanje zločinca
Piše: Jasenka Okroša Herceg
Ove subote 22. svibnja Kumrovec je bio poprište jedne, reklo bi se, klasične hrvatske priče. Proslava nekadašnjega dana mladosti, kao da je zaustavila vrijeme, i neutralni promatrač kumrovečkoga događanja mogao bi štošta pomisliti. Po prvi puta dogodio se i kontra skup, od kojih tristotinjak prosvjednika, koji su se protivili proslavi, veličanju Tita i zločina za koje je odgovoran. Uz zvukove internacionale i Thomsonovih pjesama, te povika protiv Tita, ipak je sve prošlo mirno bez i najmanjeg incidenta.
Na prvi pogled, moglo bi se reći da je to demokratski iskorak, ali ima i naznaka da to i nije baš tako. Ipak smo mi još jedno jako krhko društvo, koje nosi svoje brojne traume i neriješene nesporazume. O tomu govori preveliko policijsko osiguranje, za koje stariji kumrovčani kažu, da je bilo jače nego kada je 1972., u Kumrovec dolazio tadašnji američki predsjednik Richard Nixon. Takav naboj, koji uopće nije bio potreban, govori o potrebi raščišćavanja kolektivne svijesti o našoj prošlosti i uklanjanju dosadašnjih stereotipa o pobjednicima i gubitnicima.
Službena Hrvatska na tomu planu ne čini gotovo ništa, sve se ostavlja tzv. slobodnom tržištu i gotovo privatnim inicijativama, a to vodi u još dublje podjele i svađe u društvu. O patologiji hrvatskoga društva govori i činjenica da partizanski slavljenici imaju institucionalnu državnu potporu u vidu sponzorstva od bivšega predsjednika države, dok je druga strana stavljena u kontekst ilegalnosti. Stalno slušamo o tomu, ne treba se vraćati u prošlost i da razmišljajmo o budućnosti. Nije li upravo proslava dana mladosti i rođendana već trideset godina mrtvoga Tita, vraćanje u prošlost. Upravo je institucionalna potpora tim slavljenicima kamen spoticanja koji rađa nove podjele i sukobe.
Kako objasniti hrvatskom branitelju, a njih većina su bili subotnji prosvjednici na drugoj, manje brojnoj strani, da se te proslave financiraju iz državnoga proračuna, a s druge strane im se stalno soli pamet o nužnosti štednje. Država na taj način favorizira jednu skupinu, koja veliča režim koji je poražen 1991., a na margine se guraju oni koji su stvorili državu. Takva poruka, koju šalju službene institucije, nije doprinos pomirenju i neće nikada riješiti naše traume iz prošlosti, nego ih samo još više produbiti. Dok god službena politika ne osudi i to potpuno nedvosmisleno, sve totalitarne režime i ne zabrani uporabu simbola tih režima, sukobi u Hrvatskoj neće prestati. Ali svi su izgledi da se za to nema niti snage, a još manje volje. Stoga njihov poziv da se okrenemo budućnosti, zvuči krajnje neuvjerljivo i licemjerno.
Jedina nada koja nam preostaje, jest opčinjenost vlasti ulaskom u Europsku Uniju, koja, nadamo se neće dopustiti ulazak Hrvatskoj dok ne riješi i to pitanje. O tomu već postoji Rezolucija Vijeća Europe 1481. iz 2006. godine, koja traži da se nedvosmisleno i stvarno osudi totalitarni komunistički režim, njegovi zločini i simboli. Začuđuje jedino to da naša vlast odmah, gotovo unaprijed, ispunjava sve uvjete koji se postavljaju iz EU-a, ali ovu Rezoluciju lakonski ignorira. Prava demokracija u Hrvatskoj, je ipak još nedosanjani san. A kada smo već strancima dali gotovo svu vrjedniju imovinu na upravljanje, izgleda da im moramo dati i pravo da nam uređuju i druga nematerijalna dobra. Kako može izgledati kuća u kojoj sve drugi radi i uređuje, prosudite sami.
U Zagrebu, 24.svibnja, 2010.
