• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Kako ukloniti hrvatsku bolest, mazohizam!



Hrvatski nacionalizam, imaju li Hrvati od njega koristi ako je on samo platonski i kako ga učiniti svrhovitim u smislu pune zaštite nacionalnih interesa. Da nacionalizam ne bude platonski on nužno mora imati natruhe imperijalizma.

Možda se na prvi pogled to čini netočnim gledanjem, da je hrvatski nacionalizam platonskoga karaktera, ali ja nastojim dokazati da je hrvatski nacionalizam sam po sebi nedovoljan u ovakvomu obliku u kojemu se on manifestira, ako se uopće i manifestira kada je u pitanju oficijelna sluganska politika. Ali ovdje me ne zanimaju oni, nego me zanima razrada i oživotvorenje nacinalističke ideje u punomu smislu te riječi, i legitimna ugradba u državotvorni pravaški program. Zaziranje od njega držim ključnim i sputavajućim problemom cjelokupne hrvatske politike a otklon od svakoga nacionalizma, nesvjesno (ili svjesno) jest prihvaćanje naših ¸¸grijeha¸¸ iz prošlosti, tj. Hrvati su vječni krivci. A postoji li narod ili čovjek bez grijeha, ne postoji. Zašto bi mi pristajali na vječnu krivnju i pokoru a drugi je odmah zaborave i nastavljaju po starom. Tu je ključ mazohizma u Hrvata, ili gotovo nelagode što upće imamo ikakvu državu i to se mora otkloniti. Želim naglasiti da pod pojmom (oživotvoreni nacionalizam s natruhama imperijalizma) ne mislim na oružane pohode u tuđe zemlje, ja nastojim objasniti nužnost oslobađanja sputanoga hrvatskoga nacionalnoga duha, koji je kao takav nuždan i koji se mora otvoreno manifestirati kako bismo uopće sačuvali i ovo što nam je ostalo od Hrvatske. Sputani duh nacije koji je sada na djelu jest tzv. platonski nacionalizam i kao takav je potpuno nekoristan u odnosu na ono što bi mogao i trebao biti. Moramo prevladati strah da će to odmah biti proglašeno šovinizmom, ili pak imperijalizmom, možda će i biti ali to moramo ignorirati. Ako je tako onda je sva svjetska demokracija pod krinkom globalizacije najveći šovinizam i imperijalizam ikada viđen u povijesti. Vrijeme je da se Hrvatska uklopi u stvarni život, a on nije utopijsko gledanje na ¸¸bezgrešni sveti zapad¸¸ nego spoznaja da je taj zapad uvijek u povijesti bio i ostao imperijalistički, a sada je te metode, pod krinkom ¸¸demokratizacije ostatka svijeta¸¸ razvio do savršenstva. Misliti da je moguć opstanak države koja nije u stanju, ili ne smije, spoznati stvarno stanje stvari u vlastitomu okružju jest utopija, a ako je svjesna, onda je to svjesno pristajanje na ropski i kolonijalni status. Dok nismo imali državu, pravdanje da nismo imperijalisti tj. da želimo samo svoje, svoju državu uokvirenu u njezinim povijesnim (ili mogućim) granicama, bilo je opravdano. Ali sada, kada imamo, kakvu takvu državu, obrana i sačuvanje iste nužno zahtijeva promjenu tih stajališta.

¸¸Kad, naime, naša politička elita ne bi pristup Europskoj uniji jednodušno smatrala ciljem vrijednim krupnih žrtava (a u ekstremnim slučajevima, kako je to – bez prosvjeda i negodovanja bilo koje parlamentarne stranke – formulirao sadašnji predsjednik vlade, i ciljem za koji je hrvatska ¸¸spremna podnijeti svaku žrtvu!¸¸), onda bi se i pitanje našeg odnosa prema državama sljednicama bivše Jugoslavije i prema drugim državama na europskom Jugoistoku postavljalo na bitno drugačiji način. Onda se ne bismo prisiljavali na zaboravljanje tragičnoga iskustva iz xx. Stoljeća, niti bismo tako bešćutno prezirali gubitke i žrtve, koje smo bili prisiljeni podnijeti da se oslobodimo balkanskog zagrljaja. Ne bismo dopustili, da nam se budućnost obećava samo uz uvjet da zaboravimo vlastitu prošlost. Ne bismo zaboravili, da su nam i ranije, toliko puta, u ime prividno visokih i općečovječanskih ideala, obećavali jednako tako svijetlu budućnost, a da smo onda krvlju plaćali oslobođenje od tih obećanja. I da smo iz te naizgled blještave budućnosti izlazili uvijek okrnjeniji i uvijek siromašniji.¸¸ 1

Sprmnost političkih elita na svaku žrtvu, koja je u pravilu uvijek na štetu nacionalnih interesa, uvelike i unaprijed oslabljuje naš pregovarčki položaj, jer zašto bi nas netko uvažavao više nego što mi sami to tražimo. Obično vas uvažavaju u manjoj mjeri od one koju sami zahtijevate. Ako u samomu početku sami sebe minorizirate, pregovarač (kolonizator) prelazi na druge teme i time mu sami olakšavate posao. A lakoća kojom političke elite prihvaćaju i akceptiraju, stvorene stigme i stereotipe o Hrvatima, je zabrinjavajuća. Ako se toliko zaklinju u EU i europske vrijednosti, zašto ih u stvarnosti ne prihvaćaju. Zašto za Hrvatsku ne vrijede stečevine u koje se kune EU, a ne vrijede, nije li to upravo negacija EU – vrijednosti od strane njezinih najgorljivijih pobornika u Hrvatskoj. A ako oni vjeruju u te vrijednosti, zašto misle da one ne vrijede za Hrvatsku i kako Hrvatska može uopće biti ravnopravni dio te EU ako i za nju ne vrijedi isto što i za ostale. Da li je Hrvatska onda u nekoj vrsti ¸¸inkubatora¸¸ pa kada dozori, onda će se i njoj priznati konzumacija tih vrednota a ona obvezatno uključuje i skidanje nametnutih stigmi o Hrvatima. Ne vjerujem u proces dozrijevanja, to je samo lukava metoda koja omogućava vječni pritisak na Hrvatsku, a Hrvatska će iz procesa dozrijevanja (kako kaže Jonjić) opet izaći i okrnjena i siromašnija, ako upće ikad i izađe i EU zagrljaja (zagrljaja stranoga kapitala i bezvrednota).

¸¸Hrvatski nacionalizam, shvaćen pravilno kao izgrađeno i svjesno rodoljublje, a ne kao šovinizam, povijesno je uvjetovan i nikad se nije odlikovao imperijalističkim ambicijama, nego je trajno obrambenoga tipa¸¸. 2

Hrvatski nacionalizam, ni bilo čiji drugi, nije svrhovit ako ne uključuje određenu dozu imperijalizma, koja je, u svomu manifestiranju, uvjetovana političkim prilikama i snagom zemlje. Imperijalizam proizlazi iz nesavršenosti ljudskoga bića i on je neizbježan, a koliko znamo ipak vladaju ljudi. Nacionalizam bez imperijalizma je autističan, on je svrhovit samome sebi, on ima samo spoznajni karakter o pripadnosti, a na koncu, bez začina imperijalizma, uruši se sam od sebe ili proizvede mazohizam, jer ništa samo od sebe ne može opstajati, osim supstance, a ona čini sve komponente a ne samo jednu. Nacionalizam sam po sebi ne znači ništa, imperijalizam je njegova manifestacija, i samo takva kombinacija daje pravilnu i punu zadovoljštinu narodnih probitaka i uozbiljuje je u očima drugih. Ali to ne uključuje nužno ratne pohode na druge i drugih na nas, potrebna je ravnoteža straha i sile da bi svijet i poredak funkcionirao. ¸¸Imperijalizam¸¸ u slučaju Hrvatske bio bi već i to da sami sebe više cijenimo, da unaprijed ne potcjenjujemo vlastitu snagu i veličinu. Nacionalizam bez imperijalizma je bio moguć samo kod Inka, koji nisu imali neprijateljskoga ili prijateljskoga okružja, ali kada su došli Španjolci, Inke su bili lak plijen jer nisu poznavali imperijalizam koji je kičma vladara svijeta bio i ostao. Oni su u dobrohotnoj spoznaji da su oni kao narod savršeni, da ne ugrožavaju nikoga, pomislili da su i drugi takvi. Kao što znamo gorko su se prevarili i nestali sa lica zemlje. Imperijalizam je stvarnost, stvarni život, i jedino on održava životnost nacionalizma. Nacionalizam proizlazi iz samoga bitka naroda, samo treba postojati, a nama ne treba biti neugodno što postojimo. Da bi nas drugi više cijenili i mi, kao i oni, moramo pokazivati imperijalističke težnje, jer tko određuje što je čije, koliko su se puta samo xx. stoljeću mijenjale granice. Obrambeni nacionalizam samo pokazuje da smo mi i ovime zadovoljni i pozivnica je ugrožavateljima sa svih strana. Nepokazivanjem imperijalističkih težnji, mi, zazirući od njih, nesvjesno prihvaćamo nametnute poznate stigme o Hrvatima, i ustručavamo se sačuvati i postojeće a kamo li da tražimo maksimum koji nam pripada. Imperijalizam upravo jest traženje više od maksimuma, ali u našemu slučaju to je samo i opet, tražiti da mi budemo gospodari našega a ne stranci. Mi kao da smo nasjeli i na poznati poklič koji dolazi iz velikosrpskih i jugounitarističkih krugova ¸¸Tuđe ne ćemo svoje ne damo¸¸. Oni ¸¸ne će¸¸ tuđe kada su to tuđe uzeli u razmjerima u kojima to nikada nisu ratom uspijevali, nego samo na prijevaru i laž. Zato u nedostatku nacionalne svijesti i straha od reakcija EU-a olako i širokogrudno poklanjamo našu najvitalniju imovinu. Kao što se čovjek osjeća čovjekom samim time što postoji, tako i narod mora imati osjećaj nacionalne pripadnosti, jer kako će drugačije netko uopće znati da je pripadnik toga naroda. A ako narod nema taj osjećaj, onda je to masa čeljadi kako kaže Starčević. Poznato je da je što je veća ugroza naroda i države, da nacionalizam poprima razmjere koji su potrebni za homogenizaciju naroda koja je preduvjet za uspješnu obranu, i u ratu to dosta dobro funkcionira. Ako Hrvati imaju nacionalizam samo obrambenoga tipa u miru, to je loše, za funkcioniranje nacionalizma u miru, potreban mu je začin. Sam obrambeni nacionalizam nas detektira kao nečiji lak plijen, jer čemu onda obrana ako nismo plijen. Spoznaja Hrvata da im, kao i svima, uvijek prijeti nekakva ugroza je dobra i to je povijestno tako, ali osloniti se samo obrambeni nacionalizam jest pogrješna prosudba. I zašto i u ime čega sebi odricati pravo na (barem fiktivnu, verbalnu) ugrozu drugoga, ako nas, kao što znamo, svi nastoje ugroziti. Pa Domovinski rat je jučer završio. Preventivno djelovanje u otklanjanju aspiracija na hrvatska dobra, nije moguće bez manifestiranja vitalnoga, životnoga i uozbiljenoga nacionalizma (imperijalizma). Naš (fiktivni) imperijalizam bi otklonio pomišljanja i pretenzije na Hrvatsku i postigao bi suprotan učinak kod aspiratora, i udahnuo bi pozitivni duh u narodu. U konačnici bi Hrvati sami sebe prestali doživljavati kao vječne žrtve u nepravednomu (nesavršenomu) svijetu, prihvatili bi svijet takav kakav je i tako se i postavili prema njemu. A ako sebe stalno doživljavaš kao žrtvu, to nije dobra pozicija koja omogućava pozitivnu duhovnu ekspanziju naroda i njegovih postignuća. Aspiranti bi se počeli baviti sobom a ne nama, neka oni misle kako sebe zaštititi a ne kako oteti komadić Hrvatske ili njezine imovine. Suočeni smo sa svim mogućim vidovima aspiracija na Hrvatsku, od teritorijalnih (Slovenija, Srbija, Crna Gora pa čak i BiH) do globalističkih nezajažljivih apetita za našim profitabilnim poduzećima i bankama te kvalitetnim građevinskim i poljoprivrednim zemljištem. Za razliku od nas, ¸¸svijet¸¸ djeluje preventivno, prikazujući nama i sam (light) nacionalizam kao najveći krimen, i na taj način nas zadržava na duhovnoj razini koja je njima prihvatljiva. A to je duhovna umrtvljenost i pasivizacija. Tako da se Hrvati glođu oko nečega što im ionako nitko ne može oduzeti, jer hrvatstvo i hrvatski nacionalizam može nestati jedino kada nestane i posljednji Hrvat kako reče A. Starčević. Može se misliti da smo mi premali za iskazivanje takve politike, to je pogrješno. Narod koji stalno traži zaštitnika nije ni vrijedan da bude narodom. Starčević.

Sadašnju hrvatsku politiku koja ne smije ikazati ni nacionalizam a kamoli ne daj Bože, imperijalizam, kao takvu, tomu smo svjedoci, nitko ne doživljava kao ozbiljnu i ne pridaje joj nikakvu važnost, čak ni regionalnu jer se EU okreće opet Zapadnomu Balkanu u koji i nas guraju. Tobožnju ozbiljnost i pažnju prema Hrvatskoj oni samo časovito pokažu kada treba jeftino otkupiti neko poduzeće i sl. na što naši političari redovito, možda namjerno, nasjedaju. A takve kampanje obično prate nekakva njihova imaginarna priznanja hrvatskoj politici i napretku na putu prema EU, kojih se treći dan nitko ne može sjetiti.

A autistični premijer tvrdi, kada god dođe do zastoja ili prekida tih pregovora, da mi tada još brže napredujemo. Ovih dana, kada je došlo do prekida pregovora s EU, on je prebacio iz rikverca, u šestu brzinu.

¸¸Svačija nam je narodnost najvećom svetinjom. Pod imenom narodnosti razumijevamo, neomedjašeno pravo razvijati duhovnu i tjelesnu snagu naroda, i to bez nepravedne štete drugih¸¸. 3

¸¸Bez dvojbe, svoju narodnost ljubit i unapredjivat najsvetije je deržanstvo svakoga čovjeka, ali nitko pametan nemože misliti da se narodnost dade silom uzderžati, a kamo razširiti¸¸. 4

Mladi Starčević iz 1860. godine nas uči da nam je svačija narodnost svetinja, pa tako naravno i naša koja ne smije ugrožavati narodnost drugih. Otac Domovine dolazi do takvih spoznaja za vrijeme Bachova apsolutizma, kada nije bilo ni višestranačja, uvedeno tek godinu kasnije 1861. Ali on to govori u poziciji naroda, narodnosti, koji nema državu i koji je pritisnut austro-ugarskim imperijalizmom te nema mogućnosti za veće domete i postignuća. On kasnije tvrdi da je narod bez države samo gomila čeljadi, što i jest, jer jedino država omogućava jednomu narodu da razvije svoj duh, svoju naciju, i ona htjeli mi to priznati ili ne, mora biti diskriminirajući faktor za sve koji nisu pripadnici toga naroda. Takvi svoja nacionalna i državna prava ostvaruju u svojim državama i ne mogu biti politički narod u našoj državi.

Njegova tvrdnja da se narodnost ne dade silom uzderžati izrečena je 1880. a inspirirana je, očito, austro-ugarskim nasiljem nad hrvatskom nacionalnom i državotvornom mišlju, jer eventualna državnost Hrvatske, tada nužno ugrožava opstanak Austro- Ugarske, ili joj barem mijenja izgled, tako da ne stoji u potpunosti teza da stvaranje jedne državnosti (osamostaljenje narodnosti) ne ugrožava drugu. On je u pravu kada kaže da se narodnost ne dade silom uzderžati, ali on tu misli na nasilje nad hrvatskim narodom u okviru monarhije (mađarizaciju Hrvata), ali to važi samo čvrsto formirano nacionalno biće. Nije li na štetu Hrvata od Vlaha, koji su se osjećali Hrvatima pravoslavcima, stvorena druga nacija Srbi, a da su Hrvati tada imali državu, našom silom bismo ih sačuvali kao Hrvate pravoslavce. Na isti način smo izgubili bosanske Hrvate muslimanske vjere. Tu vidimo da se narodnost ne može konzumirati bez sile koja mora biti jača od sile koja je želi promijeniti (asimilirati). Ovdje dolazimo do proturječnosti njegovih teza o državi i narodu. On tvrdi da je narod bez države množina čeljadi, ali se ipak pokazalo da je očuvanje i ekspanzija duha nacije moguća, i da je hrvatska nacija i u uvjetima dugotrajne okupacije sačuvala zdrav nacionalni duh. Svaka država se samo i jedino silom vlastite snage može uzderžati, a država i narodnost (nacija) su neodvojivi pojmovi. Nema jake i stabilne države bez jake nacionalne svijesti. Takve tvorevine brzo propadaju, neka prije neka poslije. A pokazalo se i da se jedino silom i izlazi iz nametnutih, po hrvatski narod, diskriminirajućih država, ali primjena sile i organizacija ustanka ne bi bila moguća da je nacionalni duh bio zatrt.

¸¸U Europi nikad nije pobijedilo kakvo načelo, ideja, kakva skupina, klasa u apsolutnom obliku i da tome imade ona da zahvali svoj trajni razvitak i napredak, tvrdi Guillaumea Guizota¸¸.5 ¸¸Moramo pozorno slušati. Taj čovjek znade što govori¸¸.6 Ovo na žalost nije točno, europska konstanta jest konstanta neuspjeha u nametanju trajnijega rješenja u smislu jednoga centra moći, samo se oni mijenjaju, ali je konstanta imperijalizma i sile vječna i stalna. Dakle u Europi je pobijedila ideja imperijalizma i raspodjele plijena između najjačih i dok su oni zadovoljni biti će mir. A on uključuje silu, bilo vojnu, bilo silu kapitala, silu medija i stereotipa o napretku i zapadnoj civilizaciji što uspješno prodaju zemljama u tranziciji (kolonizaciji). Vrhunac naivnosti jest vjerovati da će oni bogatstvo stečeno imperijalističkim pohodima, oteto i od nas, velikodušno podijeliti s nama. Zbog čega? A bogata civilizacija nije moguća bez imperijalizma, bez tlačenja trećega svijeta i tranzicijskih zemalja u koje i mi spadamo. Nadati se da će ta konstanta nestati prosvijtljenjem i usrećenjem sviju, je prenaivno i utopijski. Takva sreća na ovomu svijetu ne postoji.

¸¸ Život stoljećima potvrđuje točnost ovih tvrdnji, svaki pokušaj ujedinjenja Europe koji teži stapanju i unifikaciji nužno je imperijalistički i neminovno je osuđen na neuspjeh. Posljedice tih imperijalističkih fantazmagorija zapanjujuće su slične, kao što su Arapi i Avari zagospodarili velikim dijelovima Europe na razvalinama Rimskog carstva, tako su Mongoli na ruševinama karolinške i bizantske Europe pokucali na vrata Trogira, a Osmanlije opsjedali Beč, kao što je Napoleonova europska kampanja rezultirala ruskim kopitima na pariškim ulicama, tako je slom Austro-Ugarske i carske Njemačke doveo do boljševičkih revolucija u srcu Europe, a Hitlerov ¸¸novi europski poredak¸¸ skončao terorom Crvene armije u Beču i orjentalnom despocijom staljinističkoga tipa u Berlinu i u istočnim predgrađima Trsta¸¸.7

Ovaj presjek europske povijesti samo potvrđuje konstantu imperijalističkih pohoda ovoga ili onoga tipa. A postoji li u europskoj povijesti i jedan dan kada je ona bila toliko uljuđena, toliko sretna da u njoj neki narodi nisu trpili imperijalizam drugih ili drugoga naroda. Hrvati su se jedva izvukli iz Austro-Ugarske i odmah uletjeli (isti dan) u velikosrpski zagrljaj 1918. 1941. – 1945. NDH, koja je odmah po proglašenju napadnuta od velikosrpskih odmetnika, nisu joj dali mira niti jedan jedini dan. 1945. druga Jugoslavija, neželjena od hrvatskoga naroda, srušena 1991. Domovinski rat, kratkotrajni ponos i slava, opet podrivan prosrpskim i projugoslavenskim elementima, ali prividno sačuvana državnost skupo plaćena Europi rasprodajom svih nacionalnih vrijednosti. Opet konstanta kolonijalizma i imperijalizma na djelu.

¸¸Medjutim, za imati prosvetljene i usrećene sve, treba prosvetliti i usrećiti svakoga. Sila i svaki drugi način, samo bi otežćivao postignutje sverhe¸¸.8

¸¸Ne može se dakle, pravdati težnja za nadnacionalnom suradnjom bez prethodnog oslobođenja i slobode svih naroda. Još manje je moguće težiti toj suradnji na štetu pojedinih naroda¸¸.9

Velika je pogrješka, to što Hrvati promatraju Europu samo i isključivo iz svoje, dobronamjerne i poštenjačke, perspektive. Moramo je promatrati iz njihove perspektive, što oni žele, što je njihov cilj i koje su im namjere. A s obzirom na ono što se nama događa, njihove namjere nisu dobre, a mi i dalje krotki i poslušni kao da nas oni hrane. Pa da nas i oni hrane, ljudsko dostojanstvo ne dopušta toliku poniznost i ponižavanje. U ovim uvjetima i prilikama, u kojima je Hrvatska sada, mi nismo u stanju ni svoje sačuvati ni svojim gospodariti. A da li je to zbog nas? Svakako da je i zbog nas, može se i drugačije, ali sada je puno teže to provesti. Ali za ovakvu našu situaciju ¸¸najzaslužnija¸¸ je ¸¸prosvijetljena i uljuđena¸¸ Europa. Nije li to ¸¸suradnja¸¸ na štetu jednoga naroda. Tko je svojim kapitalom kolonizirao Hrvatsku i doveo je u status dužničke zarobljenice. Jesmo li mi sada slobodni, kuda ide naš kapital, u Europu. Ako nas Europa toliko ¸¸voli¸¸ zašto nam to radi. Kakva je Hrvatska u takvoj Europi uopće moguća? To je pitanje svih pitanja, jer nijedna država ne može sama za sebe opstajati ni postojati, ona je nužno upućena na suživot i suradnju sa drugim državama i narodima. Sve formule koje su do sada isprobane nisu nas ni izbliza zadovoljile, ni materijalno (mislim na bogatu državu i bogate i sretne Hrvate u njoj) a pogotovo ne duhovno. Jedini suvisli zaključak koji mogu iz svega izvući jest to da Hrvati previše naivno gledaju na komplicirane međunarodne odnose i na funkcioniranje nove hrvatske države u bešćutnom svijetu politike kojom zapovijeda kapitalizam, a ne prosvijetljenje i romantičarska usrećenost sviju. A ne treba ni isključiti izdaju slavoserba, za materijalna dobra i mrvicu vlasti. Ali kako uozbiljiti naše gledanje, i viđenje Hrvatske kao ravnopravnoga ili što ravnopravnijeg partnera, a da je to primjenjivo u praksi.

I slijepac vidi kakve vrijednosti Europa poštiva. Europa cijeni sebi slične, braću po imperijalizmu, a ne trpi, i nerviraju je naivci koji nešto žele po Duhu Svetomu. Svaki narod može dobiti samo onoliko koliko silom može zadržati i to je tako. Tako sve funkcionira. Mi smo državu silom oružja stvorili, a onda je naivno vjerujući Europi, lako dali na gospodarenje globalistima, i sada vapimo da nas oni prime u svoje društvo, a zašto bi oni to htjeli, sa čime ih možemo prisiliti kada smo im sve unaprijed dali. A tko brzo daje, daje dvaput, ali ovaj put ni to ne vrijedi, jer za davanje dvaput moraš imati još štogod dati.

U Zagrebu, 2. ožujka 2008. Josip Miljak

1 Tomislav Jonjić, Politički zatvorenik br. 190 ¸¸Hrvatski nacionalizam i europske integracije¸¸

2 Tomislav Jonjić, isto

3 Ante Starčević, ¸¸Diplomacija¸¸, Pozor, god. 1860. br. 17.

4 Ante Starčević, ¸¸Nagodbe¸¸, ¸¸Sloboda¸¸ god. 1880.

5 Jose Ortega y Gasset, Pobuna masa, Zagreb, 1941.

6 Jose Ortega y Gasset, isto

7 Tomislav Jonjić, isto

8 Ante Starčević, ¸¸Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu¸¸

9 Tomislav Jonjić, PZ br. 190