• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Jovanovićeva vulgarna i bahata komunikacija



jovanovic_smije_se

Piše: Josip Miljak, predsjednik HČSP-a

Geneza sukoba Mamić – Jovanović, kako god na prvi pogled izgledala kao njihova osobna netrpeljivost, ima svoje duboke, gotovo nepremostive korijene. Ti korijeni sežu još u sredinu 19. stoljeća od Ilirskog pokreta, a kulminiraju u doba Khuena Hedervarya, kojega je Mamić i spomenuo u kontekstu sukoba s ministrom Jovanovićem. Ministar Jovanović je sondirao teren za ovaj sukob, jer je njegova javna komunikacija katastrofalna, vulgarna i bahata. Na takvu vrstu komunikacije je morala, prije ili poslije, uslijediti reakcija.

JOVANOVIĆ I PORUKA MLADIMA

Mamić je progovorio u ime velikoga dijela hrvatske javnosti, koja se srami takvoga ministra, ali ne zbog toga što je taj gospodin Srbin, nego zbog toga što je nedorastao položaju kojega obnaša. Ministar mora imati svoj dignitet i čuvati čast i ugled institucije koju predstavlja, a Jovanović predstavlja školstvo i sport, a poruka koju šalje našim mladima, je li gospodin ministar na to uopće pomislio. Stječe se dojam da želi namjerno pokvariti našu mladost kako bi oslabio naciju, što je pokazao promoviranjem tzv. zdravstvenog odgoja, ali to nije odgoj, to je ništa drugo nego razaranje nevine dječice i trovanje njihove nevine i neiskvarene duše. Čovjek koji je na to spreman, koji ne preže od trovanja naše mladosti, je vrlo opasna, a možda i bolesna pojava.

Kada se Jovanovića uhvati s prstima u pekmezu, kada mu netko uzvrati za ono što sam od početka mandata izaziva, on bježi u sigurnu luku srpstva, pokriva se tim plaštem, i sve ma kako dobro argumentirane kritike na svoj račun, tumači mržnjom prema njemu jer je Srbin. Upravo tu počinje ta opasna zona koja je na ovim područjima izazvala već dva rata jedan 1941. a drugi 1991. Tu Jovanović ustvari najviše vrijeđa ono iza čega se skriva, vascelo srpstvo, jer ako je netko nesposoban, onda je nesposoban zbog svoga osobnoga habitusa, a skrivati tu nesposobnost iza pripadnosti nekada nedodirljive srpske nacije, je više nego jadno, i to je direktno dezavuiranje položaja ministra hrvatske države. Upravo se tu vodi glavna bitka sa Srbima u Hrvatskoj, ta srpska hegemonija koja je na ovim prostorima djelovala od Khuena, koja je učvršćena 1918. i srušena 1941. pa vraćena u najstrašnijem zločinačkom obliku 1945. pa opet srušena 1991. Srbi se nikada nisu, a ako je suditi po ministru Jovanoviću i nikada neće pomiriti s postojanjem hrvatske države.

NEDORASLI ŽUTOKLJUNAC MILANOVIĆ

Padom Jugoslavije ili bolje kazano Velike Srbije 1991. nije srušena i promijenjena svijest Srba na ovim prostorima. Oni još, velika većina, mole Boga za Šumadiju u kojoj nikada nisu ni bili, a mrze tlo po kojemu hodaju, jer je ono sada čvrsto u suverenstvu hrvatskoga naroda. Kulminacija i oživljavanje kulta srpstva se ovdje nakon 1991. dogodila 2000. dolaskom trećojanuarske vlasti predvođene komunistom Račanom i sada 2011. dolaskom neoboljševičke vlasti, mladoga antihrvatskoga proleterijata, predvođenoga nedoraslim žutokljuncem Milanovićem. Srbi u Hrvatskoj imaju iznimna prava, koja nema niti jedna manjina u niti jednoj državi svijeta, ali opet nisu zadovoljni. Nisu zadovoljni iz dva razloga, nikako ne žele hrvatsku državu makar od nje briljantno i ugodno žive, a još više im smeta rušenje mita o nedodirljivosti srpstva. Oni žele da ih se Hrvati plaše, da se ime Srbin u društvu izgovara tiho, kao za vrijeme Jugoslavije, a Mamić se usudio jako kliknuti u eter jednog malog radija da je Jovanović, gle čuda, Srbin. Srbi sada, iako imaju najveća moguća prava, pate od kompleksa manje vrijednosti, smatraju da su nešto izgubili i boje se da to više nikada neće dobiti natrag. Da bi to dobili, mora nestati hrvatska država, ali to im je jalova nada i jalov posao. Takva percepcije će uništiti Srbe u Hrvatskoj, a ne govor mržnje ili neka nepostojeća hrvatska mržnja prema njima, za kojom oni vape, ali na njihovu nesreću Hrvati ne znaju mrziti, pa Srbin Jovanović mora potaknutu ekscese kako bi se dokazala hrvatska mržnja prema njemu kao Srbinu. Tragikomično.

Da Hrvati znaju mrziti, zar bi bilo moguće da je u vladi toliko ministara Srba i Boga pitaj koliko još visokih državnih dužnostnika, zar bi bilo moguće da silovatelji i ubojice Srbi slobodno šeću po Hrvatskoj i po Vukovaru. Da Hrvati mrze Srbe, rat ne bi završio dok se svi Srbi ne protjeraju iz Hrvatske. Za razliku od toga, oni su abolirani od zločina koje su počinili u Domovinskom ratu. Za one koje su počinili od 1945. do 1990. također nisu kažnjeni, i tu se krije velika pogrješka u odnosu prema Srbima. Oni s razlogom o sebi imaju percepciju nedodirljivosti, ma kakvu gadost počinili. Takva politika ne koristi ni Srbima ni Hrvatima i ona se mora prekinuti. Tragikomično izgleda tobožnji srpski kozmopolitizam i spočitavanje hrvatskoga nacionalizma, a čim nanjuše i najmanju ugrozu izvlače svoju nacionalnost, svoj nacionalizam, sami prebrojavaju svoja krvna zrnca i onda nas za to optužuju.

JOVANOVIĆ I UREĐENA DRŽAVA

Srpsko pitanje u Hrvatskoj se još dugo neće riješiti, a za to postoje dvije mogućnosti. Ili će Srbi shvatiti da nema više nedodirljivosti po nacionalnoj osnovi i prihvatiti hrvatsku državu kao svoju domovinu ili će polagano njihov broj u Hrvatskoj kopniti i svesti se na razinu bez utjecaja na državnu politiku. Srbi u Hrvatskoj moraju postati hrvatski domoljubi i to je jedini put njihova opstanka na ovim prostorima, ne zbog toga što bismo im naudili ako to nisu u mogućnosti, nego će to njih same izgrizati do nestanka. Pravaška ideologija ne radi razliku među ljudima ni po rasnoj, ni po nacionalnoj, ni po vjerskoj niti po bilo kojoj drugoj raznolikosti, nego se čvrsto određuje po tomu tko poštuje hrvatsku državu, a tko ju ne poštuje. Hrvatsku su uništili biološki Hrvati predvođeni Ivom Sanaderom. Zar je Sanader Hrvat samo zbog biologije, nas zanimaju mentalni Hrvati, oni koji pod cijenu života brane nacionalne interese i koji svojim djelima svjedoče domoljublje i hrvatstvo.

Stoga poručujemo Srbima u Hrvatskoj, pomirite se s postojanjem hrvatske države i prihvatite ju kao svoju domovinu, biti će vam lakše na duši. Hrvatska vam nije neprijateljica, sami ustanite protiv svojih izroda kao što je ministar Jovanović, sami ustanite protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru, sami zatražite ukidanje zakona o oprostu zločincima, jer gradnja društva na zločinu ne može dobro završiti. Svi moraju imati svoja jednaka prava, ali i svi bez obzira na nacionalnu pripadnost, moraju odgovarati za svoje zločine. S ovih nekoliko gesta biste pokazali svoju zrelost i ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj. To je jedini put ljubavi i mira među ljudima. Ovo kako do sada radite nije dobro, to akumulira otpor i stvara agresiju kod druge strane, a u Hrvatskoj ne smije biti dviju strana. Mamićeva reakcija je upravo krik upozorenja da to nije dobar put u suživot,a nikada se ne zna koja će iskra zapaliti neki novi požar. Neka Srbima u Hrvatskoj ovo s Mamićem i Jovanovićem bude dobra opomena. Jovanović je u sekundi od dosta omraženog Mamića napravio heroja, koji se usudio kazati ono što mnogi misle, dosta je srbovanja. Budite Srbi to vam nitko ne osporava, ali ujedno morate biti i hrvatski domoljubi. Koliko bi jedan ministar ostao na položaju u bilo kojoj uljuđenoj državi svijeta da se ponaša kao Jovanović? Ni sekunde.

Izvor: Tjedno.hr