• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Jesu li i pedofili rodna manjina?



Dalibor Durdov

Piše: Dalibor Durdov, dopredsjednik HČSP-a

“Narodu u muci zabave treba”, zavapio je Miloš Kandić u jednoj od najimpresivnijih rola hrvatskog filma – onoj Raosovog don Pavla u seriji Prosjaci i sinovi. Znao je raskošni don Pavao što muči dušu napaćenog naroda, jer je cijeli svoj život potrošio ne bi li unišao u nutrinu priprostog puka, te se naposljetku i sam utopio u tom moru mukotrpnog života.

Aktualna hrvatska vlast daleko je od svog naroda i nema tu sposobnost stapanja s masom, ali je poantu o zabavi ipak dobro shvatila. Milanovićevi ministri svakodnevnim trik-potezima privlače značajnu pozornost puka, jer Hrvati, poznato je, vole sapunice i tuđe prljavo rublje. Tako su se vladajući dali u svojevrsno prokazivanje skrivenih uzroka neprolazne nam krize kroz objavljivanje kojekakvih popisa i registara, a sve skupa ne bi li skrenuli pogled te iste javnosti sa vlastitih mutnih poslova. Uz de facto već objavljeni registar branitelja, dobili smo i registar poreznih dužnika koji je bacio na koljena servere Porezne uprave, ali i nekoliko dana zabavljao svekoliko pučanstvo. Ispostavilo se kako je baš lijepo znati da ti mrski susjed duguje državi sto ili dvjesto tisuća kuna, makar od te spoznaje nema nikakve vajde ni za tebe ni za državu. Kruha i igara!

Iza te nevješto bačene dimne zavjese odvija se totalna sječa HDZ-ovih kadrova na svim razinama. Njih, naravno, ni najmanje ne žalim jer su i sami na svoje lagodne pozicije došli zahvaljujući bezobzirnom političkom nepotizmu. Istovremeno se aktivno uhljebljuje koalicijske štićenike po ministarstvima i javnim poduzećima. Budući da se tamo nije našlo dovoljno mjesta za sve dokone skojevce valjalo je osnovati i poneki novi, poput Ureda za razminiranje, osnovanog punih sedamnaest godina od završetka rata. To misteriozno tijelo u stilu alanfordovog “ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena” trebalo bi u osnovi vršiti koordinaciju između sebe samog i HCR-a. Pametnomu dosta! A kad dodamo da je ravnateljica fantomskog ureda nitko drugi do ucviljena udovica pok. Ivice Račana, Dijana Pleština, svaki daljnji komentar postaje suvišan. Evo, upravo dok pišem ovaj tekst dotična u HTV-ovoj emisiji Život uživo demonstrira kako se živo razumije u materiju – ko’ Manda u krivi ud, rekli bi Dalmatinci.

U moru gore spomenutih registara i baza podataka nalazi se i registar osuđenih pedofila. Za razliku od ostalih, koji su uglavnom zabava za raju, ovaj bi mogao imati i sasvim određenu svrhu. Doduše, njegovu svrsishodnost u pitanje dovode upravo dva ključna ministarska resora – unutarnjih poslova i pravosuđa – jer ih vode ljudi koji manifestiraju gotovo dekadentan svjetonazor. Sjetimo se samo njihovih izjava o uživanju “lakih droga”, zatim sudjelovanja u paradi srama… Ipak, registar osuđenih pedofila vjerojatno predstavlja jedinstven institut koji može dati egzaktan odgovor na jedno tabu-pitanje, pitanje koje uvijek nekako visi u zraku, ali ga nitko javno ne želi ni spomenuti, a kamoli odgovoriti na njega: naime, koliki je u ukupnom broju pedofilskih delikata udio onih homoseksualne naravi? To je posebno interesantan fenomen u kontekstu tzv. svećeničke pedofilije.

Naime, pedofilija je jedno od najjačih oružja u nesmiljenom medijskom ratu koji se u Hrvatskoj, kao i svijetu, vodi protiv Katoličke Crkve. Pedofilski skandali neumorno upiru prstom u Kaptol i Vatikan, a mediji prilikom svakog značajnijeg blagdana redovito plasiraju novi slučaj pedofilije među svećenstvom. Uistinu, bolna je spoznaja da ljudi koji su se zavjetovali Gospodinu Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi tako životinjski iskorištavaju stvorenja o kojima bi trebali duhovno skrbiti. Jedan od najodvratnijih zločina koji poremećeni ljudski um uopće može smisliti jest onaj seksualni i to protiv djece. Težina zločina jače vapije k Nebu što je počinitelj bliži. Najteže je kad je u pitanju otac, učitelj ili, što je izgleda ipak ne baš pretjerano rijetka pojava – svećenik. Ipak, i tu postoje dvostruka mjerila. Kada se Matija Babić javno pohvali kako “ne oprašta 16-godišnjakinjama”, to i nije neka vijest, no kada sumnja padne na svećenika mrske im Katoličke Crkve, mediji se sinkronizirano dižu na zadnje noge i bez presunkcije nevinosti spremaju drvo za vješanje. Počinitelj u ovom slučaju, slično kao i u slučaju hrvatskih branitelja, ustvari i nema osobni identitet. Njegov glavni i osnovni identitet jest da je – svećenik Katoličke Crkve.

No, u isto vrijeme dok se Crkva kroz prizmu pedofilskih nedjela njezinih svećenika razapinje na stup srama, u potpunosti se ignoriraju drugi bitni i ključni aspekti koji bacaju sasvim drugačije svjetlo na tu priču. Slučaj nekadašnjeg bibinjskog župnika tjednima je zauzimao top termine elektronskih medija, a onda kad je postigao željeni cilj, otišao u povijest, baš kao i navodni delikti – u zastaru.
Jadna je i pravno rastrojena država u kojoj takav zločin može otići u zastaru. No, još je jadnija država i društvo u kojem postoji mentalna barijera koja ne želi pojmiti potpunu sliku zločina, a onda s tom i takvom spoznajom krenuti u prevenciju. Površnost i šarlatanstvo s kojim se ta problematika obrađuje dokaz su krajnje nesposobnosti novinara koji ih potpisuju. Naime, bilo o kojoj temi da se radi, ozbiljan autor ili novinar poradit će na raščlambi određene pojave i nastojati odgovoriti koji su uzroci, a onda i mehanizmi prevencije. Sjetimo se samo Mislava Bage koji se do kosti uživio u ulogu kultnog novinara, pa u Dnevniku Nove TV svakodnevno na mega tuch-monitoru stručno raščlanjuje dnevne trivijalnosti poput aktivne iskorištenosti kupusa iz sarme. Kada je u pitanju pedofilija, međutim, ni on ni bilo koji drugi mag javne riječi ne želi se dotaknuti ključne činjenice predmetnog zločina.

O čemu se radi? Sudeći po onome što se dade iščitati iz medijskih izvještaja, u velikoj većini tih eksponiranih pedofilskih slučajeva počinitelji su odrasli muškarci, a žrtve muška djeca. Gotovo uvijek, redovito i bez iznimke svaki će izvještaj konstatirati kako je svećenik zlostavljao dječake. Vrlo mali ili gotovo zanemariv broj je onih koji su zlostavljali djevojčice. Ne mogu reći da sam pretjerano stručan po pitanju pedofilije (otprilike kao i Dijana Pleština po pitanju razminiranja), ali mi na pamet padaju zanimljiva pitanja. Naime, iako se pedofilija definira kao “seksualni poremećaj u kojem se odrasla osoba uzbuđuje i seksualno zadovoljava kroz seksualni kontakt sa djecom”, je li pritom irelevantno radi li se o homo ili hetero odnosima? Meni osobno to govori mnogo o počinitelju. No, zašto nitko ne govori o toj dimenziji? Naprosto je neshvatljivo kako nitko ni u ludilu ne navodi spolnu orijentaciju svećenika-pedofila, premda je ona više nego očito – homoseksualna. Dakle, za zločin seksualne naravi nije bitna seksualna orijentacija počinitelja? Molim vas!

E sad, ako se zna da najhrabrije “pro-homo” procjene govore kako takve osobe čine do 10% populacije (iako je stvarni udio vjerojatno debelo ispod 1%), logično se nameće zaključak kako su homoseksualci drastično skloniji pedofilskim zločinima negoli je to slučaj sa heteroseksualcima.

Iako se svako odstupanje od referentnog prosjeka u znanstvenim relacijama drži znanstvenim dokazom određene devijacije, u slučaju svećeničke pedofilije postoji posvemašnji zavjet šutnje svekolike akademske zajednice. Premda je više nego evidentno kako postotak pedofilskih afera homoseksualne orijentacije višestruko prelazi njihov udio u sveukupnoj populaciji, to nitko javno ne želi reći niti se pozabaviti time.

Zašto ova priča o pedofiliji nije popularna medijska tema? Pa zato jer ne određujemo mi smrtnici što je zanimljivo, a što ne, nego pederi, kako oni tjelesni tako i oni intelektualni, pederi koji vladaju našim medijima, obrazovnim i političkim sustavom. Naime, ovom analogijom, koja je djetinje jednostavna i znanstveno neoboriva, došli bismo do zaključka kako je barem nekoliko spodoba iz ovogodišnje splitske parade srama, već “uživalo” u iskorištavanju nečije djece. A to ne bi baš lijepo zvučalo uz spoznaju kako je iste štitilo nekoliko tisuća specijalaca u milijunima kuna teškoj sigurnosnoj akciji. No, to je naprosto notorna činjenica. Stoga se opravdano postavlja pitanje: Kada će LGBT postati LGBTP, to jest kada će se u zaštićene rodne manjine u Hrvatskoj i službeno uvrstiti i pedofili?