• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Javno – privatna PLJAČKA građana Splita!



Izgradnja športskih dvorana po modelu javno – privatnoga partnerstva otvara mnoga pitanja na koja nitko ne daje suvisle i logične odgovore. Kako je ovaj projekt, zbog kojega su gradonačelničku fotelju izgubili vodeći ljudi Splita i Osijeka, Puljić i Đapić, tretiran kao državni prioritet, očito važniji od svih ljudi, stranaka, gradskih i općih interesa i potreba, nitko previše u javnosti i ne zapitkuje o motivima, ciljevima i razlozima izgradnje dvorana po spomenutome modelu. Dvorana se u Splitu, baš u Lori gradi iz nekoliko razloga. U Splitu je pod izgovorom izgradnje dvorane, kvazipoduzetnička vlast zacrtala pod svaku cijenu osvojiti Loru. Zanimljivo, oficirska djeca kojima je Lora bila svetinja dok je bila okupirana od tzv. JNA, danas svim sredstvima žele istjerati HV iz te iste Lore. Usput, izgradnjom dvorane na toj lokaciji, zabijaju glogov kolac splitskom Škveru i najavljuju njegov konačni kraj. Uzalud su se škverani bunili i pisali peticije, njihova uprava (jedan čovjek) je potpisala kapitulaciju, a njihov sindikat (jedan čovjek) dobit će funkciju u budućoj dvorani.

Ovakva i ovolika dvorana Splitu ne treba, ali ako se već gradi, mogla se graditi na pogodnijim lokacijama, primjerice na mjestu bivše vojarne Dračevac ili na slobodnome žnjanskome platou, prostornim planom predviđenim lokacijama u istočnome dijelu grada, pa i same Lore, ali i na drugoj lokaciji, na rtu gdje se već nalaze sportski sadržaji i nogometno igralište. Posebno je sporan i zanimljiv, jer će građane najviše stajati, model izgradnje dvorane. Ako se i složimo da Splitu treba ovakva dvorana, iako postojeća propada i potpuno je neiskorištena, potpuno je nejasan, nerazumljiv, a čini se i štetan model tzv. javno-privatnoga partnerstva po kojemu se gradi dvorana.

Potpuna inverzija

Naime, iza bučno najavljivanoga koncepta po kojemu će privatni poduzetnik uložiti, graditi, riskirati, koristiti pa naravno i zaraditi od komercijalnih sadržaja toliko da će mu se isplatiti izgradnja dvorane koja grad i porezne obveznike ništa ne će stajati, dogodila se potpuna inverzija. Ako model ogolimo do kraja, onda je formalno pravno gledano javno-privatno partnerstvo ugovor o najmu, a iz perspektive proračuna javno-privatno partnerstvo je kredit. Grad i država zajedno se obvezuju slijedećih 30 godina privatnome partneru uplaćivati mjesečno 2,5 milijuna kuna bez PDV-a, a s PDV-om oko 3 milijuna kuna, pomnoženo s 12 mjeseci, puta 30 godina, što daje konačni iznos od preko jednu milijardu kuna. Dvorana koju će grad Split u slijedećih trideset godina koristiti samo 52 dana godišnje stajat će taj isti grad 500 milijuna kuna i državu 500 milijuna kuna, ukupno milijardu kuna. Grad bi očito jeftinije prošao da se sam zadužio kod banke i izgradio svoju vlastitu dvoranu koju bi iznajmljivao drugima umjesto da ju unajmljuje od privatnika. Umjesto da od komercijalnih prostora od preko 63.000 četvornih metara, poslovne zgrade visine preko 100 metara i 1500 garažnih mjesta, privatni partner financira gradnju dvorane koja porezne obveznike ne bi smjela stajati ni kunu, grad i država će tome istom partneru, osim svih komercijalnih sadržaja, darovati samo sitnicu – jednu milijardu kuna! Model po kojemu će komercijalno financirati sportsko, odjednom je napušten iako su se u njega svi zaklinjali a posebno vodeći ljudi liste „Velog mista“. Pred jakim interesnim lobijem koji se umiljato naziva javno-privatni partner, pali su svi: ugledni gradonačelnici, sva načela i obećanja.

Što je zapravo javno-privatno partnerstvo? Za sada trgovina, ispod stola bez očiju javnosti, milijardama kuna koje daju porezni obveznici privatnim partnerima bez ikakvih pravila igre. Dok se javna nabavka za radove od nekoliko stotina tisuća kuna provodi po vrlo kompliciranoj zakonskoj proceduri kako bi se spriječila moguća korupcija, u javno-privatnome partnerstvu se dogovara, pregovara, trguje, i to milijardama bez ikakvoga nadzora.

Stoga nitko i ne pokušava obrazložiti zašto se u Splitu, primjerice, daje milijarda, a ne sto ili dvjesto milijuna, zašto se ne zna realna cijena dvorane, zašto nema idejnoga, glavnoga, izvedbenoga projekta dobivenoga na javnome nadmetanju, zašto su konzorciji i tzv. javni privatni partneri iznad zakona? Tko će biti odgovoran za eventualnu štetu? Vijećnici koji podržavaju projekt i izgradnju dvorane, a da ugovor nisu ni vidjeli ili oni koji uvjete, cijenu, proviziju i profit dogovaraju u tajnosti po pravilima i političkim naputcima moćnika koji gaze sve pred sobom u ime božanstva koje definitivno vlada i ovim prostorom, a to je svemoćni, nadstranački bog – profit?

Luka Podrug, Hrvatski list, 13. rujna 2007.