• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Hrvatski pravci nakon balkanskoga kursa



Epohalni je politički uspjeh, kada je Hrvatska postala nestalnom članicom visoka tijela UN-a, samo vizionarska protega političara Frana Supila, dakako, onkraj mu prvotne pravaške faze. Naime, “govoreći o prirodnom pravu malog naroda da odgovara za sebe”, dobivši “razumijevanje i potporu” (Rim, Moskva, London i posebice Prag), Supilo je prije stotinjak godina “izveo hrvatsku politiku na svjetsku pozornicu”. Iako se ta politika (poznata kao “novi kurs”) onodobno “privremeno izgubila u balkanskom prolazu” današnjom politikom “novog smjera”, usprkos “iracionalnim otporima” (po crti Josipa Franka), preskočivši Supilovu sjenu, (Sanaderova) Hrvatska “ima odgovornost za cijeli regionalni [balkanski] svemir u kojem je nepovratno pozicionirana”. Tako nam u svojoj kolumni “Balkan-prolaz”, sustavna Supilova nadahnuća, poručuje Vlaho Bogišić: marni ravnatelj LZ Miroslav Krleža i harni revnitelj Matice hrvatske (“Skok preko sjene”, Vjesnik, 20. i 21. listopada 2007.).
Kao dramatična prijelomnica novije hrvatske povjesnice (kojoj su posebni pečat dali političari Supilo i Frank), glede identitetske historiografske i političke podvojenosti, politika “novoga kursa” i njezine protege zaslužuje paradigmatsku raščlambu.
Naspram političkog kroatizma (rouseauovski model “ugovorne civilne nacije”), nakon prvotne pravaške, Supilo je u drugoj novokursaškoj fazi zastupatelj etnojezičnog (južno)slavizma (herderovski model Blut und Boden nacije). “Velika istina o jedinstvu jezika, krvi i rase naše jest majka političke ideje narodnog jedinstva”. Ta velika istina, uz “balkanski Pijemont (Srbija”), vodi put “do savršene etničke, političke i kulturne fuzije, stvarajući od nas narod s jednom dušom, koji bio mogao dati slavenskoj rasi jak narod koji bi bio u stanju da čuva glavna vrata za Drang nach Osten i za njegov sutrašnji revanché” (Supilo, 1916./1917.). Izvore i narav te “realističke politike” najbolje sažima Bančeva disertacija Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (1982.), kojoj je mentor američko-srpski povjesnik Wein S. Vucinich, poznati ekspert za “Hrvatsko-srpsku koaliciju”.
Spomenutu je politiku (što je bio “savez srpskih stranaka Hrvatske, ujedinjenih štrosmajerovaca i starčevićanskih protufrankovaca te jedne nezavisne skupine – Narodne omladine”) utemeljila tzv. napredna omladina, koja je paležom mađarske zastave (1895.), kako netko reče, “osvijetlila svoj ulazak u javni život”. Nastavivši studij u Pragu, Masarykova je filozofija, što je nacionalnu borba zasnivala “na prirodnom pravu svake nacije na slobodu i samoodređenje”, ubrzo “otvarala oči mladom svijetu koji je bio naviknut na politiku zasnovanu na državnom pravu”. Upravo na tom tragu, vođe “liberalnog starčevićanstva u Dalmaciji”, Trumbić i Supilo “pridonijeli su da se opozicija odvikne od Starčevićevih starih postavki o hrvatskom političkom narodu”. Kao “tipičan primjer liberalnog nacionalizma”, Supilova je formula “hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva”, što je uglavnom skovala tzv. Napredna omladina, “postala najutjecajnija misao u predratnoj hrvatskoj politici, pripremajući tlo za rješenje hrvatskog pitanja `van okvira` dvojne Monarhije” (I. Banac, 1998.). Na taj su način, dodao bi Vlaho Bogišić, “upravo češki političari i intelektualci iz istoga srednjoeuropskog, tada habsburškoga kruga vizionarski podupirali Zagreb kao vlastitu političku i kulturnu adresu”.
Slijedom ideoloških i političkih stajališta “naprednjaka” i drugih liberalnih, protukatoličkih krugova, što su se zalagali za rušenje Monarhije i rješenja hrvatskog kao “srpsko-hrvatskog pitanja” unutar južnoslavenske zajednice, jugoslavenska (i hrvatska i srpska) povjesnica visoko je cijenila tu “realističku politiku”. Njezin je glavni arhitekt (Supilo) “magna pars u stvaranju Riječke pa i Zadarske rezolucije, koje obilježavaju novu epohu u odnosima Srba i Hrvata na političkoj sceni u Hrvatskoj” (V. Novak, 1967.). Uvod u politiku “novoga kursa”, koji je “značio pravi preporod hrvatske građanske politike”, jer se “u svom pretežnom dijelu izvukla iz kliješta nacionalnog ekskluzivizma” (R. Lovrenčić, 1972.). Upravo, “napuštanjem politike utemeljene na hrvatskome državnom pravu i priznanjem srpske političke posebnosti u Hrvatskoj, Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji postali su značajan most preko kojeg je građena politika koja će 1918. godine uroditi stvaranjem nove države” (V. Krestić, 1991.).
Suprotno tome, pravaške stranke u banskoj Hrvatskoj, pod vodstvom Josipa Franka, i u Dalmaciji pod vodstvom don Ive Prodana, kritične prema Masarykovoj “nacionalnoj filozofiji”, nisu prihvatile politiku “novog kursa”. Štoviše, nagovještaj takve politike “mladi” će pravaš Supilo (1895.), kad je (o)branio Dubrovnik od velesrpske ekspanzije, nazvati “južnoslavenskom konfuzijom” kojom bismo “odreći se svoga imena, zatim svoje povijesti i kulture, učiniti tabula rasa s hrvatskom državnom idejom, pak onda, kad smo to sve zapustili i izdali, nametnuli narodu nova imena, nove misli i nove težnje”. Ne zaboravimo i to: Masaryk je “uvijek bio na strani Srba”, što posebice svjedoče njegovi memoari. “Moji jugoslavenski prijatelji znadu, da sam si ja predstavljao njihovu unifikaciju pod političkim vodstvom Srbije”. Zabacivši “nacionalno” i prihvativši “narodno jedinstvo”, Masarykova “napredna omladina”, zaglavljuje “matičar” Filip Lukas (1938.), “nije više imala ni ideje vodilje ni životnog elana, te je postala obični pasivni privjesak srpske manjine”. Međutim, Bančev “matičar” (Bogišić) nas podsjeća, da su onda “Česi svijetu koji ih je razumio bolje od nas tumačili koliko smo važni i kako možemo biti dobri više nego sami mislimo”. Zato Masaryk ima ulicu u središtu Zagreba.