• Twitter
  • Facebook
  • Feed

HRVATSKI NACIONALIZAM I EUROPSKE INTEGRACIJE



Hrvatski odnos prema europskim integracijama ili, preciznije, prema današnjoj Europskoj uniji, nesumnjivo je središnje pitanje ne samo hrvatske politike, nego i hrvatske sudbine na početku XXI. stoljeća. Sve druge teme, dvojbe i prijepori, danas su samo izvedenice strategije službenog Zagreba prema Bruxellesu. To vrijedi i za onu, koju iz razumljivih razloga smatramo najbolnijom i najproblematičnijom: temu tzv. regionalnog povezivanja. Kad, naime, naša politička elita ne bi pristup Europskoj uniji jednodušno smatrala ciljem vrijednim krupnih žrtava (a u ekstremnim slučajevima, kako je to – bez prosvjeda i negodovanja bilo koje parlamentarne stranke – formulirao sadašnji predsjednik vlade, i ciljem za koji je Hrvatska «spremna podnijeti svaku žrtvu!»), onda bi se i pitanje našeg odnosa prema državama sljednicama bivše Jugoslavije i prema drugim državama na europskom Jugoistoku postavljalo na bitno drugačiji način. Onda se ne bismo prisiljavali na zaboravljanje tragičnog iskustva iz XX. stoljeća, niti bismo tako bešćutno prezirali gubitke i žrtve, koje smo bili prisiljeni podnijeti da se oslobodimo balkanskoga zagrljaja. Ne bismo dopustili, da nam se budućnost obećava samo uz uvjet da zaboravimo vlastitu prošlost. Ne bismo zaboravili, da su nam i ranije, toliko puta, u ime prividno visokih i općečovječanskih ideala, obećavali jednako tako svijetlu budućnost, a da smo onda krvlju plaćali oslobođenje od tih obećanja. I da smo iz te naizgled blještave budućnosti izlazili uvijek okrnjeniji, uvijek manji i uvijek siromašniji. Ne bismo tako mazohistički prebirali po vlastitim propustima i grijesima, jer bismo bili svjesni da postoje granice dopustivoga kajanja, i da prekoračenje tih granica dokida mogućnost pozitivnoga, optimističkoga gledanja u budućnost, da prerasta u defetizam, u patologiju. Jer, jedno je priznati vlastite grijehe i zločine radi ozdravljenja i napretka, a drugo je dopustiti da ti grijesi i zločini postanu nužni i nepremostivi okvir našeg postojanja, element koji nas neopozivo definira. Takve zločine nismo počinili i nikomu takav stupanj pokajanja ne dugujemo! Prema tome, imamo pravo sami odlučivati o svojoj sudbini. To pravo nismo ni prokockali ni potrošili. Sofizam kojim se svako propitkivanje smisla i svrhovitosti Europske unije proglašava protueuropskim, podmukla je klopka, jer su mir i suradnja među europskim narodima zamislivi na mnogim drugim i drugačijim osnovama. Radi toga je posve netočno i nepravedno nazivati preispitivanje današnje EU «euroskepticizmom». Još je podmuklije i još odvratnije, kad se taj tzv. euroskepticizam poistovjećuje s izolacionizmom, «ognjištarstvom» i automatski proglašava primitivizmom. Jer, sumnjati zapravo znači misliti; i nije samo pjesnik onaj koji «o svemu dvoji» – to je odlika svakoga intelektualca. Sumnjati, dakle, nije samo pravo, nego i nužno obilježje, pa prema tome i obveza slobodnoga i nesputanog duha. Europska misao Oca Domovine Hrvatski nacionalizam, shvaćen pravilno kao izgrađeno i svjesno rodoljublje, a ne kao šovinizam, povijesno je uvjetovan i nikad se nije odlikovao imperijalističkim ambicijama, nego je trajno obrambenog tipa. On se temelji na narodnoj svijesti i ponosu, na samopoštovanju, ali i poštovanju drugoga i različitoga, te na uvjerenju, da bez neovisne Hrvatske nema opstanka hrvatskog naroda. Prema tome, on se ne iscrpljuje samo u stvaranju hrvatske države, nego nju smatra nužnom pretpostavkom opstanka i napretka pojedinaca, skupina i naroda. Utemeljitelj hrvatske nacionalnointegracijske ideologije, Otac Domovine dr. Ante Starčević, tu je ideju izrazio riječima: «Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvet njegova obstanka, ovo je duh i smer našega programa. Samo onda kada se onaj obstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rešavanju deržavnih strukah unutarnjega našega programa».[1] Smisao težnje za uspostavom države jesu sloboda i blagostanje, a ne potiskivanje i obespravljenje drugih: «Svačija nam je narodnost najvećom svetinjom. Pod imenom narodnosti razumjevamo, neomedjašeno pravo razvijati duhovnu i tjelesnu snagu naroda, i to bez nepravedne štete drugih».[2] Nema slobodnog naroda bez slobode pojedinaca: «U istinu, sužanjstvo ponižuje čoveka, ubija mu najplemenitije vlastitosti, čini ga skotom. Ali tomu zlu nemože se nikako priučiti narava ljudska. Pravi čovek podnosi sužanjstvo dok mora; nu dok mu se pruži prilika, on je proti njemu, za slobodu».[3] Slijedom toga, Starčević se sablažnjava nad «zanešenosti za Magjarštinu», koja stoji kao «glavna mana, kao versta greha iztočna Magjarah», pa riječi grofa Zaya, «da on voli kao Magjar sužnjem, nego kao Nemagjar slobodnim biti», čime izražava «duh svih zasukanih Magjarah», smatra takvima, da onemogućuju svaki razborit razgovor: «Bez dvojbe, svoju narodnost ljubit i unapredjivat najsvetie je deržanstvo svakoga čovjeka; ali nitko pametan nemože misliti da se narodnost dade silom uzderžati, a kamo razširiti».[4] Država, dakle, nije sama sebi svrhom: «Države grade i razgradjuju ljudi, a ljude vodi sloboda, blagostanje – sreća. Gdje ne ima ove, ni državi ne ima obstanka, pa bila kako mu drago stara i priznana. A državu utemeljiti, ili držati na nesreći državljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom zgodom nestaje obsjene i s njom države».[5] Ideologije i sustavi vladavine samo su instrumenti, a ne ciljevi: «Što se mene tiče, absolutizam, konstitucionalizam, konservatizam, liberalizam, ovi i ovakovi izrazi meni su prazne reči. (…) A svaki obstojeći sustav, bio on kakav mu drago i bio on gdegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda».[6] Starčević udara na malodušnike, jer je «pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci».[7] Ma kako nas i koliko uvjeravali u protivno, nema povijesne situacije u kojoj «nema alternative» i koja nas oslobađa obveze skrb za zaštitu nacionalnog suvereniteta smatrati pitanjem, u kojem «različita mnenja» nisu moguća, jer «tu nemože biti nego braniteljah i izdajicah naroda».[8] Tu je misao, u ondašnjim prilikama, u svome prvom velikom saborskom govoru, 26. lipnja 1861., Starčević izrazio riječima: «Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi, neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti».[9] Težnja za samostalnošću odnosno državnom neovisnošću bitno je obilježje svakog naroda; bez nje on ne bi bio narod: «U istinu, bez samostalnosti i neodvisnosti narod nemože biti narodom, osebom; nego je samo puk, množina čeljadi».[10] Postavljajući samostalnu Hrvatsku kao cilj i ističući da je njegov program «bezuvjetan», tj. «nije osnovan na kakve uvete koji od nas nestoje»,[11] Starčević, dakle, istodobno izriče svijest o tome, da «nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati». Njegov misaoni sustav, u kojem je sublimirana ideologija hrvatskog nacionalizma, sazrijeva u oštroumnom promatranju društvenih i političkih procesa u čitavoj Europi. Kao malo koji od njegovih suvremenika, on prati i analizira društvena kretanja na čitavu starom kontinentu, od Irske do Rusije i od Španjolske do Švedske, Finske i Turske. Njegovo uvjerenje, da budućnost hrvatskomu narodu «nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!»,[12] ne znači slijepo okretanje leđa Europi, nego upravo obrnuto, svijest da režim himbe i neslobode odbija «Europu od sebe i od nas».[13] Njegovo «svehrvatstvo» nije u protimbi s «prosvetljenom Europom», nego je upravo sukladno njegovu divljenju slobodarskoj Francuskoj, njegovim čežnjama za engleskim sustavom vladavine prava (ali istodobno neodobravanjem engleske vanjske, imperijalističke politike), kao i njegovim slamanjem predrasuda o Turskoj i islamu. Drugačije kazano, njegov je hrvatski nacionalizam zapravo sinteza njegovih promišljanja o hrvatskoj i europskoj tradiciji i povijesti. Jer, za nj je Europa misao slobode, jednakosti i prava. U tom smislu je hrvatski nacionalizam ujedno obrana europskih vrijednosti ili, kako se izrazio Starčević, Hrvati svojom borbom za slobodu i neovisnost iskazuju «dobročinstvo» također i «svoj slobodnoj i prosvetljenoj Europi».[14] Takvo njegovo uvjerenje nije uvjetovano političkom taktikom ni obzirima prema možebitnim hrvatskim saveznicima, nego je izraz njegova dubokog osvjedočenja, koje je u jednome članku iz 1860. izrazio riječima: «Mi mnijemo da nijedan narod sam neuživa svoju sreću, i da ih nijedan sam netrpi svoju nevolju, nego da u obih udioničtvuju i ostali narodi, zato kako se radujemo nad srećom svakoga naroda, tako i tugujemo nad nevoljom svakoga ih; od nijednoga ih nepitamo više negoli smo mi pripravni njemu dati, a pripravni smo dati koliko i za nas zadržati. Kako nam se Hrvatom svršuje izza posliednjega Hrvata, tako nam medjunarodno bratinstvo prestaje izza posljednjega naroda».[15] To istodobno znači, da hrvatska borba za ideale «prosvetljene Europe» nema mesijansku potku niti misionarsku zadaću: Hrvati ne žele biti polugom zapadnjačkoga imperijalizma (pa ni sredstvom vatikanske istočne politike, u što ih objektivno pretvaraju «ilirska», Strossmayerova i strossmayerovska tapkanja u južnoslavenskim magluštinama). Oni samo žele sami odlučivati o svojoj sudbini i o suradnji s drugima, jer smatraju da na taj način najbolje osiguravaju vlastiti opstanak i doprinose bogatstvu čovječanstva. Radi toga je posve naravno, da Starčević u svojoj znamenitoj raspravi «Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?», u Stekliševa usta stavlja riječi: «…Ja sam za sjedinenje svih narodah, za jedinstvo celoga čovečanstva. (…) Evo, jer verujem u napredak, ja verujem da će doći do ovoga sjedinenja. (…) Upravo korist nagoni pojedince, i narode i deržave da se sjedine. Dok bo opaze da ih jedan bez drugoga nemože biti zbilja srećan; da je bolje svakoga imati priateljem negoli makar koga nepriateljem; da jedan proti drugomu nemože zadugo uspeti; da su kroz slogu i prijateljstvo i srećniji i jačji; jednom reči: dok se ljudi i narodi pravo prosvetle i usreće, eto vam sjedinjenja sama od sebe…».[16] Međutim, «za imati prosvetljene i usrećene sve, treba prosvetliti i usrećiti svakoga. Sila, i svaki drugi način, samo bi otežčivao postignutje sverhe».[17] Ne može se, dakle, pravdati težnja za nadnacionalnom suradnjom bez prethodnog oslobođenja i slobode svih naroda. Još manje je moguće težiti toj suradnji na štetu pojedinih naroda. Europska misao u svojoj biti nije misao unifikacije i potiranja razlika, nego misao suradnje; drugim riječima, sloboda i neovisnost jedinki, pretpostavke su blagostanja i preduvjet plodonosne suradnje, «političkog, i samo političkog saveza», kojim se – u interesu hrvatskog naroda i u interesu Europe – ima riješiti tzv. istočno pitanje. Razmatrajući odnose između Hrvata i Madžara, Starčević piše: «Narodi na iztoku Europe stoje medju se u onome brojnome i zemljopisnom odnošenju, da ih jedan drugome nemože naškoditi bez da i on sam štetu neterpi; ovi narodi sdruženi pod jednu makar kakovu upravu, pod jednu budikakovo zakonarstvo, ne samo da nemogu biti srećni, nego oni moraju do koi čas postati plenom tudjinca».[18] Radi toga, iako tvrdo uvjeren, «da sreća i nesreća svakoga naroda na iztoku Europe, stoji bezuvetno od sreće i nesreće susednih mu narodah», on je za suradnju, ali protiv udruživanja: «Mi sudimo, da kao što se naši narodi moraju ugibati svakomu sdruženju u zakonarstvu i upravi, isto tako da oni moraju gledati za drugim medjusobnim sdruženjem, za sdruženjem serdacah, i kad ustreba, desnicah, na dobro svim nam obćenito i za sve nas najsvetie».[19] Ono što treba imati stalno na umu, jest sljedeće: «Sloboda, pravica, sigurnost, blagostanje sjedinjuju, a protivna razstavljaju ljude i narode».[20] Hrvatski nacionalizam u europskom kontekstu Prema tome, hrvatski se nacionalizam nikad nije odlikovao nastojanjem za prekidanjem veza sa svojim geopolitičkim i kulturno-povijesnim krugom, nego je njegovo ključno obilježje nastojanje, da se osigura naš subjektivitet i ravnopravnost odnosno zaštita hrvatskog identiteta u tome krugu. Starčevićevim riječima, «stranka prava osniva svoju politiku narodno-hrvatsku na politici Europe, to jest glavnih čimbenicih te politike, iz razloga onoga, što mi ne imademo volje zaboravljivati se Austriji za ljubav, da je naša domovina, da [smo] mi Hrvati član Europe, prije svega po Bogu i po naravi; da dakle naša sudbina zavisi prije svega od europejskih konštelacijah, s kojim mi spajamo tu sudbinu».[21] Starčevićeve simpatije prema «prosvetljenoj Europi» i Zapadu nisu, kao što je o 40. obljetnici njegove smrti primijetio Filip Lukas, neki zaokret u hrvatskoj politici, jer su se Hrvati na početku svoje povijesti opredijelili za Zapad, pa «Starčevićevo gledanje ide utrenicima stare hrvatske povijesti».[22] Važno je istaknuti, da se ta europska, zapadna orijentacija Hrvatske ne smije poistovjećivati s vjersko-crkvenom orijentacijom. U hrvatsku su tradiciju utkani i brojni predkršćanski i ranokršćanski elementi, a upravo je pravaštvo – svojim upornim isticanjem da Hrvati nisu samo katolici, nego i muslimani, pravoslavni, protestanti i bezvjerci – modernu hrvatsku naciju definiralo kao viševjersku. No, Starčevićeve simpatije prema islamu i Turskoj, i njegovo uvjerenje da su bosanskohercegovački muslimani ne samo podrijetlom, nego i osjećajem Hrvati, nisu nikakvo okretanje Orijentu, nego upravo dosljedna primjena ideala «prosvetljene Europe». To je logična i nužna konzekvenca uvjerenja, da se budućnost može graditi samo na slobodi i sreći pojedinca u slobodnoj i neovisnoj nacionalnoj državi. To je – a ne osjećaj izolacionističke samodostatnosti i mržnje prema drugima – ujedno i ontološki razlog starčevićanskog neprijateljstva prema Habsburškoj monarhiji odnosno Austro-Ugarskoj. Unatoč geopolitičkoj povezanosti zemalja koje su se našle u sastavu podunavske monarhije, pa i unatoč nizu njezinih pozitivnih postignuća na području uprave, sudstva, prometnog povezivanja i sl., ona je objektivno značila negaciju europskih vrijednosti, jer se nije temeljila na slobodnom izboru i volji odnosno ravnopravnosti njenih sastavnica, nego na imperijalističkim ambicijama dva njezina vodeća naroda. Stari je kontinent poput tigrove kože prošaran starim, povijesnim narodima, od kojih svaki ima svoju povijesnu predaju, baštinu i osjećaje, težnje i interese, i svaki na nasilje uzvraća otporom. Radi toga je i propast Austro-Ugarske bila neminovna, kao što je bila neminovna propast svih planova pokoravanja i unificiranja Europe na osvajačkim osnovama, od Rimskoga carstva, preko Bizanta i Karla Velikoga, do današnjih dana. Razmatrajući duhovna kretanja u Europi nakon Prvoga svjetskog rata, španjolski je filozof José Ortega y Gasset (1883.-1955.) podsjetio na riječi poznatoga njemačkog povjesničara Leopolda Rankea (1795.-1886.), koji je primijetio: «Čim u Evropi bilo koje načelo pokuša da apsolutno zagospodari, nailazi uvijek na otpor, koji izbija iz dubina samog života», odnosno «evropski se svijet sastoji iz elemenata različitog po[d]rijetla; u njihovoj suprotnosti i njihovoj borbi razvijaju se upravo promjene različitih epoha». U toj Rankeovoj ocjeni Ortega y Gasset uočava utjecaj francuskoga političara i povjesničara Guillaumea Guizota (1787.-1874.), koji je europsku civilizaciju suprotstavljao svima drugima, ističući «da nije u Evropi nikad pobijedilo kakvo načelo, ideja, kakva skupina, klasa u apsolutnom obliku i da tome imade ona da zahvali svoj trajni razvitak i napredak». Napredak i razvitak plod su, dakle, raznolikosti, a ne unifikacije. Citirajući tu misao, Ortega y Gasset naglašava: «Moramo to pozorno poslušati. Taj čovjek znade što govori».[23] Povijest nas uči, da ove tvrdnje nisu puka filozofska razglabanja. Život stoljećima potvrđuje njihovu točnost: svaki pokušaj ujedinjenja Europe koji teži stapanju i unifikaciji nužno je imperijalistički i neminovno je osuđen na neuspjeh. Posljedice tih imperijalističkih fantazmagorija zapanjujuće su slične: kao što su Arapi i Avari zagospodarili velikim dijelovima Europe na razvalinama Rimskog carstva, tako su Mongoli na ruševinama karolinške i bizantske Europe pokucali na vrata Trogira, a Osmanlije opsjedali Beč; kao što je Napoleonova europska kampanja rezultirala ruskim kopitima na pariškim ulicama, tako je slom Austro-Ugarske i carske Njemačke doveo do boljševičkih revolucija u srcu Europe, a Hitlerov «novi europski poredak» skončao terorom Crvene armije u Beču i orijentalnom despocijom staljinističkoga tipa u Berlinu i u istočnim predgrađima Trsta. Tko i na temelju čega smije i ima pravo jamčiti nam, da će u budućnosti biti drugačije? Ta, nije li povijest učiteljica života ili, kako se – ne manje efektno – izrazio spomenuti španjolski filozof: «Prošlost nam u prvom redu ne može reći, što trebamo raditi, nego što trebamo izbjegavati».[24] Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se, prema riječima pravaškog ideologa dr. Milana pl. Šufflaya, «umotala u beznadnu tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva».[25] Oswald Spengler je smatrao kako je francuski imperijalizam, poduprt činjenicom da je Francuska iz rata izišla kao prva svjetska sila, najveća prijetnja miru i Europi.[26] Svijest o potrebi kolektivne sigurnosti izraze je našla u stvaranju Društva naroda i u brojnim planovima ujedinjenja Europe, pa i čitava svijeta. Neki od njih prožeti su naivnim romantizmom, poput zamisli o Paneuropi Richarda Coudenhove-Kalergija (1894.-1972.), drugi teže osigurati supremaciju jedne države (razmišljanja i planovi Jacquesa Bainvillea, Edouarda Herriota, Aristidea Brianda i sl.), a trećima je do «svjetske revolucije» i svjetske vlade (boljševička Moskva). Različite inačice zaintrigirale su brojne političare, pa su o ujedinjenju Europe pisali i govorili Ignaz Seipel, Tomaš G. Masaryk, Engelbert Dollfuss, Paul Boncour, Winston S. Churchill, Nikolae Titulescu, Paul Löbe, Francesco S. Nitti, Leo Amery, Carlo Sforza i dr. Neki su zagovarali «pan-europsku federaciju», koja bi obuhvaćala europske zemlje bez Velike Britanije i Rusije, drugi su tu zamisao širili na čitav europski kontinent. No, nijedan od tih planova ne polazi od ideje koju će Ivan Oršanić kasnije nazvati «idejom integralne slobode», tj. slobode pojedinca kao jedinke i kao pripadnika slobodnoga kolektiviteta (naroda). Naprotiv, svi se oni temelje na neprirodnim i nasilnim ideologijama i tvorevinama (pa i na očuvanju kolonijalnih carstava), ili ih u najmanju ruku prihvaćaju. Jedna od njih bila je i prva jugoslavenska država. Ona je pokušaj spajanja nespojivoga, u funkciji velikih europskih imperijalizama (imperijalizama velevlasti) i malog imperijalizma balkanskih političkih skorojevića, Srba. Iako ju je prividno stvorila «Europa», i to u ime uspostave europske sigurnosti i suradnje, ona je – u još dramatičnijem obliku od Austro-Ugarske – bila negacija europske ideje. Novi ideolozi europskog ujedinjenja to su previđali. Primjerice, i jedan romantični grof Coudenhove-Kalergi, koji je bio više nego dobro svjestan predratne neslobode Hrvata i Slovaka, i koji je govorio o «najmanje tucetu otvorenih rana» na europskome tkivu nakon svjetskog rata, polazio je od nepromjenjivosti granica i stanja stvorena mirovnim ugovorima, pridajući tzv. Maloj Antanti značenje «europske velesile». Smatrajući kako je savez Čehoslovačke, Jugoslavije i Rumunjske jedan od najsnažnijih stupova buduće Europe i ujedno «zametak Pan-Europe»,[27] on je previđao da države koje su tvorile Malu Antantu počivaju na nasilju i neslobodi, pa su već samim time osuđene na propast. Europska sinteza nije moguća bez slobode i ravnopravnosti svih europskih naroda. A da je hrvatska europska orijentacija doista «utrenik naše povijesti», pokazuju ideologija i strategija hrvatskog otpora i u to doba. Sva je hrvatska povijest od 1918. do 1941. povijest europskog ignoriranja hrvatske potlačenosti: hrvatske jauke i prosvjede ne čuje ni Mirovna ni Genovska konferencija, Radić i Trumbić u dvadesetim, a Pavelić, Krnjević, Košutić i Maček u tridesetim godinama uzalud obijaju ženevske, londonske, pariške i rimske pragove; jedni u ime reformirane, popravljene Jugoslavije, drugi u ime neovisne Hrvatske, svi s istim neuspjehom. A ipak, hrvatski nacionalizam ustraje u svojoj europskoj dimenziji, stalno podsjećajući na to, da nema slobodne Europe bez slobodne Hrvatske, ni slobodne Hrvatske bez slobodne Europe, odnosno, kako se Šufflay – plaćajući usput danak tadašnjim retoričkim figurama – izrazio 1924.: «…Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko, krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve, što je lijepo i dobro stvorio europski Zapad». Ono što je u Hrvata najvrjednije, jest njihov «smisao za zapadnu civilizaciju i za – čovječnost». Tako shvaćeno hrvatstvo brani i sebe i europske vrijednosti ne samo od srpskoga, nego od svakoga imperijalizma, bez obzira na to, s koje strane svijeta on dolazio: «Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom dijademu, protiv rimskom imperijalizmu, ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom, ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta».[28] Bez slobode svih narodâ nema slobodne ni ujedinjene Europe Na položaj hrvatskog naroda teško se odrazila činjenica, da međuratna Europa nije imala dara za ostvarenje vlastitih ideala. «Pobuna masa» i provala kolektivizma dovela je do oštre polarizacije ideologija i imperijalizama. U tom je okruženju svoju europsku orijentaciju odnosno svoju «čovječnost» hrvatski nacionalizam očitovao upravo u upornom naglašavanju, da on ne postoji i ne bori se za ostvarenje kakvih nadnacionalnih, ideoloških ciljeva, nego za slobodu vlastitog naroda, što je pretpostavka slobode i blagostanja pojedinca. Radićeve stotine tisuća potpisa, Pavelićevi i Krnjevićevi apeli Društvu naroda, kao i predstavke hrvatskih iseljenika ženevskomu gremiju, na prvi pogled danas mogu izgledati kao patetični zahtjevi nacionalnih romantika. No, oni zapravo rječito svjedoče o dubokom pouzdanju hrvatskih političara u iskonske europske vrijednosti. Radi toga nije slučajno da i Pavelić, tada već na čelu jedne revolucionarne organizacije, apelira na Europu zahtjevom za provedbu plebiscita za hrvatsku državu, uspostava koje je nužna pretpostavka trajnog mira na jednoj od njezinih najneuralgičnijih točaka, Balkanu. Tadašnja je «demokratska Europa», međutim, po običaju, imala više sluha za diktatorski režim Aleksandra Karađorđevića, nego za prava i zahtjeve nesrpskih naroda. Radi toga su vanjskopolitičke okolnosti i uvjeti za realizaciju ciljeva hrvatskoga nacionalizma bili iznimno teški. No, brzina, odlučnost i skoro kirurška preciznost kojom je u travnju 1941. iskorištena prva mogućnost njihova ostvarenja, nedvoumno svjedoče o tome, da je težnja za državnom neovisnošću duboko prožela najšire narodne slojeve. Nimalo se ne srameći svoje ideološke zaslijepljenosti, zapadni su diplomati s neskrivenim iznenađenjem konstatirali da je u sasvim kratkom roku provedeno «beskrvno» odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, i da je hrvatski narod oduševljen zbog proglašenja vlastite nacionalne države. Upravo radi toga, ako se ponekad i iz usta ozbiljnih ljudi može čuti, da je period Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) neprihvatljiva cezura u hrvatskoj povijesti i težak eksces hrvatskog nacionalizma protiv europskih vrijednosti, tu ocjenu valja ozbiljno razmotriti. U tom je razmatranju od periferne važnosti tadašnje uglavnom verbalno, ali dijelom i stvarno, solidariziranje hrvatskih vlasti s «novim europskim poredkom». Iako je u velikoj mjeri bila uvjetovana nezajažljivim anglofrancuskim imperijalizmom s jedne, i boljševičkim ekspanzionizmom s druge strane, nacionalsocijalistička koncepcija toga «novog europskog poredka» nije bila ideja oslobođenja, nego ideja ropstva. Mogla se ideologija Nadčovjeka, kombinirana s idejom nadmoći i dominacije određenih rasa i narodâ, bezbroj puta nazivati europskom, mogla je sebe uvijek iznova predstavljati branom protiv «azijatstva», ona je i strukturno i fenomenološki – kao što je već istaknuto – bila protueuropska. Činjenica je, da je u tadašnjoj Hrvatskoj – kao uostalom i u drugim europskim narodima – bilo pojedinaca, pa i skupinâ, koje su ozbiljno razmišljale o negaciji partikularnih hrvatskih interesa njihovim potpunim podvrgavanjem koncepciji «novoga europskog poredka», smatrajući to «povijesnom nužnošću». Pa ipak, središnji i najvažniji politički čimbenici nisu iskoračili iz okvira postavljenoga starčevićanskom ideologijom. Ratne prilike nisu dopuštale nesmetano razvijanje međunarodnih odnosa, ali bogata kulturna razmjena i pokušaji uspostavljanja prijateljskih odnosa s neutralnim državama, te bliskost sa savezničkim zemljama koje nisu pokazivale imperijalističkih ambicija (Slovačka, Bugarska, Rumunjska), ukazuju na moguće smjerove razvitka. Brojni zločini, koji su se u ono doba zbili i na štetu Hrvata i u njihovo ime, doista su teško opteretili i tadašnji, a i kasniji hrvatski društveni i politički život. Osim nekih pravnopolitičkih mjera poduzetih već u lipnju 1941., u to je doba glavno glasilo ustaškog pokreta, zagrebački Hrvatski narod, u širokim izvadcima objavio govor Božidara Kavrana predstavnicima Ustaške mladeži, u kojem se ističe, da «bez osobne slobode nema ni društvenoga, ni državnog ni narodnog napredka». Kao jedan od zagrebačkih logornika pokreta, on je u srpnju podsjećao na to, da se «silom na da ubiti ideja, niti preokrenuti tuđe mišljenje», a u kolovozu je na valovima državne radio-postaje poručio kako je jedno samoobrana, a posve je drugo «bjesnilo koje obuzima slabiće značajem isto onakovih, protiv kakovih se tobože bore i u kojem bjesnilu počinjaju djela, koja bi mogla baciti ljagu na hrvatski narod».[29] Nema sumnje, da ove riječi nisu izrečene bez valjana povoda. No, nepristrano istražena i kontekstualizirana, ta zlodjela – po svemu sudeći – ne će, kako se izrazio hrvatski filozof dr. Stjepan Zimmermann, u pitanje dovesti «moralne vriednosti, na kojima se osniva postanak» tadašnje hrvatske države. Upravo spremnost, da se uoče i analiziraju i dobre i zle pojave, i da se ukloni shvaćanje po kojemu bi se samoobmanama stjecala «legitimacija europske kulturne pripadnosti», svjedoči o opravdanosti borbe za njezin opstanak. I obrnuto, ugrožavanje sigurnosti hrvatske države znači ugrožavanje hrvatstva – definiranoga kao «pograničnog nositelja zapadnjačke kulture» – pa bi onaj koji bi se na to odlučio, počinio zločin: «Ako su Hrvati u pravom smislu narod, kako jesu, onda je bilo nekulturno djelo lištiti ga državnosti, pa je stoga očevidan kulturni smisao uskrisenja hrvatske države: jer kulturni je smisao toga povjestnog (!) čina prvenstveno taj, da jedan narod prestane biti rob».[30] To je u duhu učenja A. Starčevića, u kojega se Kavran u studenome 1941. zaklinje riječima: «…On nije nikakav pretjerani nacionalista, jer se boji, da se ne bi ogriješio o tudje, on je zapravo samo nacionalan, sto postotno hrvatski, ali bez i najmanje primjese imperijalizma. U takvom tumačenju nacionalizma i manifestacije narodne dinamike stvara on hrvatski politički moral, koji – iako danas osamljen u svijetu – postaje jednoga dana mjerilom dokle je dospjela hrvatska politika, i tko nam je iskreni prijatelj, a tko neprijatelj. Uljudba se medju narodima nekako izjednačuje, ostaje moralna visina naroda, da ocijenimo valjanost i opravdanost njegovog djelovanja».[31] Ova je ocjena više nego puko verbalno pozivanje na Starčevića; ona je ujedno izraz onoga kakvim se – nasljedovanjem pravaške ideologije – hoće biti. A u tom je kontekstu vrijedno napomenuti, da su one Starčevićeve misli o međuovisnosti i sreći svih naroda te o «međunarodnom bratinstvu», pa i o «poprijateljenju svih naroda» i jedinstvu cijelog čovječanstva, koje su citirane u prvome dijelu ovoga teksta, isticane i u doba Nezavisne Države Hrvatske, u (nepotpisanoj) promičbenoj brošuri, koju je 1942. pod naslovom «Otac Domovine Ante Starčević» objavio Glavni ustaški stan, jer – kako o Starčeviću reče pisac te brošure, ključna osoba tadašnje hrvatske propagande i cenzure, Ivo Bogdan – «on nije zamišljao Hrvatsku ograđenu zidom od svih naroda i država, on je dobro znao, da kao što su pojedini ljudi nužno jedan s drugim u vezi, tako moraju biti i države. Neka i Hrvatska uredi odnošaje sa svim državama[,] pogotovo sa susjedima, ali kako je on naglasio ‘kao narod s narodom, kao država s državom, a ne kao općina s domovinom, kao sužanj s gospodarom’».[32] U svibnju 1945. zbilo se upravo to: Hrvatska je svedena na objekt, a zločin razaranja hrvatske države i uvođenja novog oblika neslobode ipak se dogodio, u još gorem obliku nego 1918.: Hrvatska je ponovno postala plijenom nasilne i neprirodne jugoslavenske tvorevine, a u komunističkoj je tiraniji politički život skoro zamro. Pod jugoslavenskom okupacijom i pod brižnim očima komunističkih cerbera hrvatskog podrijetla, koji su svoju odanost Istoku samodopadno nazivali svojim ljevičarstvom, Hrvatska je približno dva desetljeća željeznom zavjesom bila odijeljena od europskih političkih, gospodarskih i kulturnih tokova, a i kasnije, sve do sloma komunističke ideologije na svjetskom planu, europske su ideje na ovim prostorima smatrane subverzivnima. Dosadašnja mršava istraživanja misli i pogleda hrvatskih nacionalista u domovini od 1945. do 1989. pokazuju, da su se samo rijetki pojedinci potanje bavili budućim odnosom Hrvatske prema europskim integracijama. Ono što je bilo – i moglo i moralo biti – u središtu njihove pozornosti, bilo je opetovano naglašavanje povijesne nužnosti stvaranja hrvatske države, te sazrela svijest o potrebi njezina demokratskog – dakle, europskog – ustroja. Samo je hrvatska politička emigracija mogla slobodnije i nesputanije analizirati europske i svjetske političke pojave te na njih reagirati. Pritom je važno imati na umu dvije ključne činjenice. Prvo, poratni planovi i pothvati ujedinjenja Europe, koji su uostalom i do danas živi, formulirani su u bipolarnom svijetu, u vrijeme hladnog rata, s kojim je usporedno tekao proces raspadanja velikih kolonijalnih carstava. Istodobno je čovječanstvo prolazilo kroz razdoblje dotad nezapamćenoga tehnološkoga, gospodarskog i komunikacijskog napredka. Ta su društvena i politička kretanja ostavila dubok trag na impostiranje i (pre)oblikovanje europske misli. Drugo, hrvatska je i domovinska i emigrantska javnost bila duboko svjesna prividnog paradoksa, da je demokratski Zapad glavni zaštitnik smrtnog neprijatelja Hrvatske, komunističke Jugoslavije. Svijest o tome našla je izraza u mnoštvu članaka i demonstracija, kojima se ukazuje na – uostalom tradicionalno – himbeno i sebično ponašanje službenih krugova zapadnoga svijeta. No, unatoč tomu, u hrvatskim nacionalističkim redovima, u hrvatskoj emigrantskoj politici i u prigušenim glasovima iz domovine, nije moguće identificirati nikakve tragove protuzapadnjačke, protueuropske (i protuameričke) orijentacije i ideologije. Štoviše, psihološki shvatljivi i politički potencijalno intrigantni pokušaji pojedinaca i uskih skupina, da barku hrvatske politike privežu uz brod sovjetskoga Istoka, u hrvatskoj su politici nailazili na nesmiljenu – ponekad i nepravednu – osudu. Oni su jednostavno doživljavani protuprirodnima. Ta pojedinost zaslužuje posebnu pozornost i vrjednovanje, kao dodatan dokaz zapadnjačke, europske orijentacije hrvatskog nacionalizma. Kad je, pak, hrvatska politička emigracija razmatrala pitanje procesa nadnacionalnog udruživanja i europskog ujedinjavanja, ona se nije suočavala samo s planovima koji su u kasnijoj fazi doveli do stvaranja Europske zajednice odnosno Europske unije, nego i – što se često zaboravlja – s različitim planovima ograničenijeg udruživanja u obliku različitih (podunavskih i sličnih) saveza, (kon)federacija, koje su – uglavnom bez ikakva oslonca u stvarnome životu – kovali predstavnici različitih protukomunističkih emigracija, razasutih po zapadnome svijetu. O položaju i budućnosti Hrvatske u svjetlu europskog zbližavanja raspravljalo se u različitim hrvatskim emigrantskim publikacijama. Nesumnjivo je, da su najozbiljnije i najdublje analize nastale u krugu oko časopisa Republika Hrvatska, koji je u Buenos Airesu počeo izlaziti 1951. Posve na tragu Starčevićeva nauka, ni ovdje nema nikakva načelnog protivljenja međunarodnoj suradnji, jer je ona nužni posljedak razvitka. Tu suradnju ne mora se dovoditi u pitanje čak ni onda, kad se njome u određenom smislu krnji nacionalni suverenitet. Kako se 1965. izrazio I. Oršanić, suverenost se «ne ukida slobodno prihvaćenim i slobodno nošenim obvezama, nego se naprotiv supstancijalno potvrđuje, a tek samo tehnički ograničuje. Kad se dva čovjeka slobodno dogovore, da će se sastati u stanovito vrijeme, oni su postojanje svoje slobode supstancijalno potvrdili, a tehnički ograničili. Kad se dva naroda dogovore o ukidanju vize, oni su supstancijalno potvrdili svoj suverenitet, a tehnički ga ograničili».[33] Problem je, međutim, u tome, što svi dosadašnji planovi koji uključuju ograničenja suverenosti, prikrivaju «imperijalističku podlogu, koja je ili rasnog, ili vjerskog, ili nacionalno-šovinističkog ili ekonomskog karaktera». Za to nema ni moralnoga niti političkog opravdanja: gospodarska je suradnja moguća i bez toga, a iz povijesti znademo, da su se nadnacionalne tvorbe, sagrađene na neravnopravnosti naroda, redovito kršile pred prvim udarom. Prema tome, «ograde treba ukidati, a ne narode i države», jer «postojanje slobodnih individua i slobodnih nacija ne uništava, nego potvrđuje čovječanstvo». Tako i Europa može biti jaka samo onda, ako je «supstancijalno jaka», tj. ako bi njezini narodi «osjećali svoja legalna i etička prava osiguranima, kad bi postojale narodne države». Parafrazirajući Kantov kategorički imperativ, Oršanić aksiomatski zaključuje: «Samo ona ideja, koja je jednaka za sve ljude, može biti suspstancijalnom osnovicom za uređenje svijeta, a to je ideja integralne slobode».[34] Ugrožava li današnja EU demokraciju? Pitanje slobode nikad ne može biti konačno riješeno; borba za slobodu trajat će sve dok traje čovječanstvo. Svakog se dana rađaju novi i drugačiji pokušaji, da se ograniči sloboda osobe, kao pojedinca i kao pripadnika određenog naroda. Ne smijemo biti slijepi pa se ne upitati, kakve se opasnosti za našu slobodu kriju u procesu europskih integracija. Jer, samo luđak može biti protiv mira i općeg blagostanja čovječanstva, samo nerazuman čovjek ne vidi prednosti od ukidanja viznih režima i mogućnosti putovanja bez zaustavljanja na granicama. No, svodi li se sloboda i sreća samo na to, odnosno – kriju li se u toj prividnoj liberalizaciji i druge opasnosti od one, koju svatko priznaje: opasnosti od međunarodnog terorizma i organiziranoga kriminala? Činjenica da iz Bruxellesa danomice, kao na tekućoj vrpci, izlaze propisi o duljini, težini i stupnju zakrivljenosti krastavca ili o dopustivim oblicima krumpira, u ovome trenutku može na prvi pogled biti zabavna. Međutim, opasno je u njoj previdjeti tendenciju ukidanja različitosti i apsolutne regulacije odnosno unifikacije svih oblika života. Posljedice takvih propisa u doba diktature tržišta i genetskog inženjeringa mogu biti katastrofalne. Jer doista, treba se bojati vrtlara, koji čini sve, da u svome vrtu ima samo jednu vrstu cvijeća! A još više se treba bojati onih, koji nam propovijedaju, da se ljepota vrta sastoji upravo u njegovoj jednoličnosti. Kad su ujesen 2007. objavljeni rezultati jedne ankete, prema kojoj slovenski državljani (a Slovenija od početka 2008. preuzima predsjedanje Europskom unijom!) smatraju, da bi u Uniju trebalo prije primiti Srbiju nego Hrvatsku, predsjednik je Mesić – u maniri lakrdijaša, koja će očito ostati najviši doseg i najtrajnije postignuće njegova mandata – pred televizijskim kamerama uzvratio s četiri riječi: «Ma, tko njih pita!?!». I javnost bi zadovoljna: predsjednik je susjedima otpisao baš onako kako zaslužuju! Nikomu nije palo na pamet pitati našega mudrog i dalekovidnog poglavara, ne će li tkogod sutra, kad Hrvatska postane članicom Europske unije, i kad njezini građani izraze svoju volju, na to odmahnuti rukom i kazati posprdno: «Ma, tko njih pita!?!» Jer, ključni problem i jest u tome, hoće li u budućnosti ikoga zanimati, što to želi hrvatski narod kad slobodno izražava svoju volju. U veljači 2007. sveučilišni profesor ustavnog prava, dugogodišnji sudac i predsjednik njemačkoga Saveznog ustavnog suda te bivši, sedmi po redu (1994.-1999.) predsjednik SR Njemačke, Roman Herzog, u suradnji s ekonomistom Lüderom Gerkenom, direktorom freiburškoga Centra za europsku politiku, u uglednom je Die Weltu objavio opširan članak pod naslovom «Europa razvlašćuje nas i naše predstavnike». U njemu ističe kako ljudi postaju sve nesigurniji i sve skeptičniji prema procesu europskih integracija, budući da se suočavaju sa sve snažnijom i sve netransparentnijom, često nelogičnom centralizacijom europskih ustanova, i nemogućnošću utvrđivanja odgovornosti za pojedine korake. U europskoj se političkoj klasi još uvijek vodi borba između dviju struja: između onih koji žele «Europu domovina», odnosno «savez trajno suverenih država», i onih, koji teže stvaranju federativne europske države, sa svim državnim strukturama. Institucionalna je izgradnja EU, smatraju Herzog i Gerken, kompromis između tih dviju struja. No, podatci Saveznoga ministarstva pravosuđa pokazuju, da je čitavih 84 posto propisa koji su stupili na snagu u Njemačkoj od 1998. do 2004., doneseno u Bruxellesu, a ne u Berlinu. Može se raspravljati o tome, kojoj kategoriji važnosti ti propisi pripadaju, ali je nepobitna činjenica, da su oni «temeljito izmijenili njemački pravni i društveni poredak». Nije problem samo u tome, što te propise u Bruxellesu ne donose samo predstavnici koje su izabrali njemački birači, nego i oni iz drugih država, na čiji izbor njemački birači nemaju nikakva utjecaja. Problem je i u snažnoj tendenciji institucionalne i izvaninstitucionalne centralizacije EU. Ministarsko vijeće preuzima zakonodavne ovlasti, a njih mu daje i Ustavni ugovor, slijedom čega «članovima izvršne vlasti, protivno svim načelima podjele vlasti, pripadaju bitne europske legislativne funkcije». Statistika Saveznog ministarstva pravosuđa potvrđuje, da većinu propisa zapravo donosi izvršna vlast, a ne njemački Savezni parlament, što je u neskladu s njemačkim Ustavom. Štoviše, osloncem na Bruxelles i njemačka Savezna vlada može zaobići jasne i nedvosmislene odluke Saveznog parlamenta. Usporedno s tim, Europski sud u praksi pokazuje «sustavnu sklonost, da u pitanjima djelokruga odlučuje u korist EU uvijek onda, kad za to može naći bilo kakvo uporište», čime postupa odlučno u skladu s odredbama Ustavnog ugovora, koje su i tom sudištu namijenile ne samo pravosudnu, nego i političku ulogu – sudjelovanje u «ostvarenju što tješnje unije». Slijedom toga se s razlogom postavlja pitanje, može li se SR Njemačku još uvijek nazivati parlamentarnom demokracijom.[35] Kad ovakve brige more intelektualce naroda, koji broji osamdeset milijuna ljudi, zauzima središnju geopolitičku poziciju i ima najsnažnije gospodarstvo u Europi, što bi trebali misliti «mali narodi»? Herzog-Gerkenova kritika u Njemačkoj je izazvala rasprave, osporavanja i odobravanja. Obojica su, uostalom, zagovornici europskih integracija, ugledni stručnjaci i javni radnici. U Hrvatskoj zapravo nije imala nikakva odjeka, pa je jedva zabilježena. Kao da se radi o temi, koja se Hrvata ne tiče!? Ili kao da je objavljena u tvorničkim zidnim novinama, kao prepucavanje marginalaca. Ili se možda Hrvati ne usuđuju o njoj raspravljati? Uostalom, Herzog i Gerken potvrđuju izrijekom, da se ni u Njemačkoj o tome ne govori previše slobodno: «U nejavnim razgovorima njemački se političari, kako oni na saveznoj, tako i oni na pokrajinskoj razini, danas izražavaju sve kritičnije i sve su zabrinutiji zbog smjera koji je europska politika uzela i nastavlja dalje. Ali jedva koji će o svojim brigama i dvojbama javno progovoriti – iz straha, da time ne ugrozi daljnji proces ujedinjenja…».[36] Je li baš to razlog, ili se i njemački političari i intelektualci možda boje ostracizma, nemoguće je reći. No, treba li vjerovati u ciljeve o kojima nije dopušteno ili poželjno razgovarati? U kojem se, pak, smjeru nastavlja ići i nakon zabrinutih riječi iz Njemačke, pokazuje sudbina Ustavnog ugovora, donesenoga nakon puno muke u listopadu 2004. u Rimu. Ustavni je tekst izazvao mnoge prijepore, koji su dolazila s različitih pozicija. Pomnija njegova analiza pokazuje, da se od država članica očekuje ustupanje bitnih elemenata nacionalnog suvereniteta u korist nadnacionalne države. No, na referendumu koji je u svibnju odnosno lipnju 2005. proveden u Francuskoj i Nizozemskoj, većina je birača odbacila Ustavni ugovor. Europska se unija našla suočena s krizom možda i težom od one, koju je 1965. izazvao francuski predsjednik De Gaulle, usprotivivši se donošenju odluka većinom glasova. Ipak, privremeni je izlaz nađen pod njemačkim predsjedništvom, iako je javnosti predstavljen u vrijeme kad je na čelu EU bio Portugal: sredinom listopada 2007. u Lisabonu je postignut dogovor o tekstu tzv. reformskog ugovora EU. Taj ugovor, kojega mnogi već sada nazivaju «ustavom koji to nije», predviđa mogućnost stvaranja europske superdržave. Prema tom ugovoru, EU će imati stalnog predsjednika kojega na najviše pet godina bira Europsko vijeće. Postoji i ministar vanjskih poslova Unije, a način donošenja odluka ubuduće će «bolje odražavati dimenzije država – članica». Time se stvara unija koja je osjetno centraliziranija od dosadašnje. Kako piše budimpeštanski Magyar Hírlap od 19. listopada 2007., EU će biti «prva superdržava u povijesti koja će takvom postati bez volje (i znanja) stanovništva. Jedino će Irska održati referendum o dokumentu, ostale države – članice će u svojim parlamentima ratificirati ugovor, vjerojatno do 1. siječnja 2009., a dokument će sredinom godine i stupiti na snagu». Zaključna razmatranja Iako je formuliran i u posljednja se dva stoljeća razvijao uglavnom u neslobodi i bez vlastitoga državnog okvira, hrvatski nacionalizam – kao misao slobode, dostojanstva i jednakosti – nikad nije dobio šovinističku ni imperijalističku notu. Naprotiv, on je stalno ispovijedao i potrebu međunarodne suradnje, ali ne suradnje robova, nego suradnje slobodnih pojedinaca i naroda, jer: «ograde treba ukidati, a ne narode i države». U tom smislu nema nikakva načelnoga konflikta između hrvatskog nacionalizma i ideje europskog zbližavanja odnosno stvaranja «Europe domovina». Međutim, hrvatski je nacionalizam bio brana protiv svakoga imperijalističkog nasrtaja na Hrvatsku – i to mora ostati! – bez obzira na to, dolazio taj pokušaj iz Beča, Budimpešte, Beograda ili Bruxellesa. Braneći slobodu Hrvatske i slobodu Hrvata, on se zapravo bori za istinske europske vrijednosti: «Država koja ne afirmira slobodu individua je zločin, a kombinacija koja ne afirmira državu – narod je besmisao».[37] Svijest o tome mora biti polazište svake naše rasprave o budućnosti. A kao što Europska unija nije Europa, tako ni Hrvatska ne može biti izvan Europe. Sva je naša prošlost uzglobljena u prošlost Europe, sva naša kulturna tradicija svoje sokove crpi iz europskih kulturnih tokova, sve naše predodžbe o budućnosti povezane su s budućnošću Europe. Dakle, lice Hrvatske odraz je lica Europe. I kao što je Hrvatska nezamisliva izvan Europe ili bez nje, još manje je Hrvatska zamisliva u sukobu s Europom, u egzistenciji protiv Europe. Nema, dakle, apsolutno nikakva razloga da Hrvatska unaprijed, automatski i bezrezervno bude protiv europske suradnje, pa ni protiv integrativnih procesa koje uvjetuje suvremeni napredak komunikacija, tehnologije i znanosti. Prema tome, pitanje koje uvijek iznova valja postavljati glasi posve drugačije od onoga kakvo nam se sugerira. To pitanje glasi: je li sadašnji oblik europskog integriranja za Hrvatsku prihvatljiv i poželjan, je li on nužno takav ili može biti i drugačiji, i ostavlja li on Hrvatskoj alternativu ili ne. Jer, svakomu je jasno, da Ivan Pavao II. i Jean Monnet nisu govorili o istoj ujedinjenoj Europi, da ujedinjena Europa u projektima multinacionalnih kompanija nije ujedinjena Europa generala De Gaullea i Konrada Adenauera. I da se tako često potezanom argumentu «EU-foričara», kako nijedna članica Unije nije zatražila izlazak iz nje, može suprotstaviti jednako uvjerljiv protuargument: države koje su ostale izvan EU, poput Švicarske, Islanda ili Norveške, nisu zbog toga osiromašile. Naprotiv, one su svoje odnose sa susjedima uredile nizom bilateralnih ugovora, te su u svakom pogledu napredovale i većina zemalja EU još uvijek im i po stupnju demokratskog razvitka, i po blagostanju građana, gleda u leđa. Prema tome, pitanje hrvatskog odnosa prema europskim integracijama zahtijeva ozbiljan pristup i ne može se riješiti jeftinim doskočicama i verbalnim akrobacijama. Danas ključna zadaća hrvatskog nacionalizma glasi: nametanje ozbiljne, stručne i nepristrane rasprave o sudbini hrvatskog naroda i njegove države. Ne treba nasjedati klopkama i pokušajima difamacije. Treba biti svjestan, kako od svih činjenica današnjega hrvatskog odnosa prema Europi, nije najmanje simptomatična i problematična ta, da među najgrlatijim zagovornicima žurnoga i uglavnom bezuvjetnoga hrvatskog ulaska u EU prednjače oni, koji su do jučer bili najljući protivnici hrvatske državne neovisnosti i često ujedno progonitelji svih društvenih pojava, koje su svoje korijene imale na «trulom Zapadu». Ti su se ljudi klanjali zlatnom teletu koje se nazivalo ili Kominternom ili «pokretom nesvrstanih», koji su i filozofski i strukturno i pojavno značili identifikaciju s neeuropskim, čak i protueuropskim Istokom. Radi toga je nemoguće zatomiti logičnu bojazan, da je njihovo današnje zalaganje za europske integracije više odraz njihove nesklonosti hrvatskoj državi, negoli zaljubljenosti u Europu. Najava suradnje skoro svih parlamentarnih stranaka oko promjene Ustava, kojom bi se brisao sadašnji čl. 141., koji postavlja snažne ograde balkanskim i sličnim kombinacijama, mora biti znak za uzbunu. I kad se to čini pod firmom Europe, čini se u ime protueuropskih ciljeva. A nakon sloma bipolarnog svijeta i planetarnog poraza komunizma, svjedočimo kako Sjedinjene Američke Države svoje nacionalne interese stavljaju kao najviši zakon svog opstanka. Sva zaklinjanja u međunarodnu suradnju, u Ujedinjene Narode, u NATO itd. ostaju po strani onog trenutka kad je ugrožen američki sacro egoismo. S druge strane, do jučer deklasirana i ponižena, Rusija se budi sa svim svojim gospodarskim i ljudskim potencijalima. Kina zauzima položaj političke i gospodarske velesile, a Japan, Indija i Njemačka s pravom aspiriraju na mjesto stalnog člana Vijeća sigurnosti UN. Nacije i države jednostavno pokazuju, da nemaju baš nikakvu želju za «odumiranjem». Baš naprotiv: Belgija se raspada, Škoti su jedan korak od državne neovisnosti, Bretonci i Korzikanci sanjaju o njoj; baskijski se i irski nacionalisti zalažu za oslobođenje i neovisnost svojih domovina, ciparski je problem i dalje neriješen, Kosovo postaje država, procesi u BiH, u Makedoniji i drugdje diljem svijeta pokazuju nešto što samo slijepci ne žele vidjeti: u posljednja je dva stoljeća stvoren i skršio se veliki broj planova o stvaranju europske zajednice u različitim oblicima, a sve njih nadživjela je konstanta – svaki narod ima pravo i želju živjeti u vlastitoj nacionalnoj državi i svoje odnose s drugima uređivati na ravnoj nozi. Tko se smije odreći tog prava u ime hrvatskog naroda? ——————————————————————————– [1] Ante Starčević, «Stranke u Hrvatskoj», u: Djela III. Znanstveno-političke razprave. Zagreb, 1894., 129. [2] Ante Starčević, «Diplomacija», Pozor, god. 1/1860., br. 17., 1. Prema: Ante Starčević, Izabrani politički spisi. Izbor i uvodna studija: Pavo Barišić, Zagreb, 1999., 144. [3] Ante Starčević, «Bečki ugovori godine 1815. i Napoleon III.», Hervatska, 1869. Prema: Ante Starčević, Izabrani politički spisi. Izbor i uvodna studija: Pavo Barišić, Zagreb, 1999., 156. [4] Ante Starčević, «Nagodbe. Preštampano iz ‘Slobode’ od godine 1880.», u: Djela III. Znanstveno-političke razprave. Zagreb, 1894., 307.-308. [5] Sloboda, Sušak, 1883., br. 132, 1. Prema: Ante Starčević, Izabrani spisi. Priredio Dr. Blaž Jurišić, Zagreb, 1943., 432. [6] Ante Starčević, «Govor od 14. lipnja 1884.», u: Djela I. Govori, Zagreb, 1893., 244. [7] Ante Starčević, «Predstavke županije riečke», u: Djela II. Predstavke, Zagreb, 1893., 31. [8] Ante Starčević, «Stranke u Hrvatskoj», u: Djela III. Znanstveno-političke razprave. Zagreb, 1894., 129. [9] Ante Starčević, «Govor od 26. lipnja 1861.», u: Djela I. Govori, Zagreb, 1893., 27. [10] Ante Starčević, «Stranke u Hrvatskoj», u: Djela III. Znanstveno-političke razprave. Zagreb, 1894., 105. [11] Usp. Ante Starčević, «Stranke u Hrvatskoj», u: Djela III. Znanstveno-političke razprave, n. dj., 120. [12] Ante Starčević, «Govor od 26. lipnja 1861.», u: Djela I. Govori, Zagreb, 1893., 16. [13] Ante Starčević, «Govor od 26. lipnja 1861.», Djela I. Govori., Zagreb, 1893., 26. [14] Ante Starčević, «Predstavke županije riečke», Djela II. Predstavke, Zagreb, 1893., 11. [15] Ante Starčević, «Diplomacija», Pozor, god. 1/1860., br. 17., 1. Prema: Ante Starčević, Izabrani politički spisi. Izbor i uvodna studija: Pavo Barišić, Zagreb, 1999., 144. [16] Ante Starčević, «Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu? Dva razgovora», u: Djela III. Znanstveno-političke razprave. Zagreb, 1894., 21.-22. [17] Ante Starčević, «Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?», n. dj., 22. [18] Ante Starčević, «Predstavke županije riečke», Djela II. Predstavke, Zagreb, 1893., 22. [19] Ante Starčević, «Predstavke županije riečke», Djela II. Predstavke, Zagreb, 1893., 32. [20] Hrvatska, 1890., br. 224., 1. Prema: Ante Starčević, Izabrani spisi. Priredio Dr. Blaž Jurišić, Zagreb, 1943., 433. [21] Vilko Rieger, «Mentalitet prvih hrvatskih revolucionaraca (U 65-oj godini od rakovičkog ustanka)», u: Dr. Ante Starčević. O 40. godišnjici smrti, Zagreb, 1936., 79. [22] Filip Lukas, «Starčević», u: Dr. Ante Starčević. O 40. godišnjici smrti, Zagreb, 1936., 12. Riječ je o Lukasovu govoru, pripremljenom za proslavu obljetnice Starčevićeve smrti 1936., koju je priređivao Kulturni akademski klub «August Šenoa», kojega se općenito smatra jednom od jezgri domovinskoga ustaškog pokreta. Govor je trebao biti održan u Hrvatskome narodnom kazalištu, ali su vlasti priredbu zabranile. [23] José Ortega y Gasset, Pobuna masa, Zagreb, 1941., 16. [24] José Ortega y Gasset, Pobuna masa, n. dj., 70. [25] Milan Šufflay, «Tragedija mira», u: Hrvatska u svjetlu svjetske historije i politike. Dvanaest eseja, Zagreb, 1928., 15. [26] Oswald Spengler, «Frankreich und Europa», u: Reden und Aufsätze, München, 1937, 80.-88. [27] Richard N. Coudenhove-Kalergi, Pan-Europa, Wien, 1923., 103., 107., 112.-117. [28] Milan Šufflay, «Radić, Bethlen i Mussolini», u: Hrvatska u svjetlu svjetske historije i politike, n. dj., 28. [29] Hrvatski narod, 3/1941, br. 118 (12. lipnja), 165 (29. srpnja) i 194 (27. kolovoza 1941.). [30] Stjepan Zimmermann, «Kako će filosofija kulture prosuđivati našu sadašnjost?», Spremnost, 1/1942., br. 20, Zagreb, 12. srpnja 1942.; Politički zatvorenik, 14/2004., br. 145, Zagreb, travanj 2004., 6.-11. [31] Hrvatski narod, 3/1941, br. 261, Zagreb, 3. studenoga 1941. [32] Otac Domovine Ante Starčević, Zagreb, 1942., 15., 27.-28. Da je pisac te nepotpisane brošure zapravo Ivo Bogdan, vidi se iz bilješke u zborniku Naša domovina, sv. I., Izd. Glavnoga ustaškog stana, Zagreb, 1943., 552. [33] Ivan Oršanić, «Integralna sloboda Europe», Republika Hrvatska, god. 15/1965., br. 64, Buenos Aires, prosinac 1965., 28. [34] Ivan Oršanić, «Integralna sloboda Europe», n. dj., 23.-40. [35] Roman Herzog & Lüder Gerken, «Europa entmachtet uns und unsere Vertreter», Die Welt, 17. Februar 2007, na adresi: http://www.welt.de/dossiers/eu-macht/article720463/Europa_entmachtet_uns_und_unsere-Vertreter [36] Roman Herzog & Lüder Gerken, «Europa entmachtet uns und unsere Vertreter», nav. čl. [37] Ivan Oršanić, «Životna stanja i svrhotne orijentacije», Republika Hrvatska, god. 4/1954., br. 11, Buenos Aires, 10. travanj 1954., 10. Tomislav JONJIĆ